Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način. Ova rečenica Lava Tolstoja ostala je upamćena kao jedna od najpoznatijih filozofskih misli u svetskoj literaturi. Priča porodice Sokočanin iz Bora (na slici), koja je uspela da sačuva kuću nakon što su im je izvršitelji oduzeli, pamtiće se po humanosti i solidarnosti. Posle svega, ni oni sami više nisu sigurni mogu li se svrstati u srećne ili nesrećne porodice. Emocije su pomešane
Život u domu porodice Sokočanin lagano se vraća u normalu. Danijela, Zorana i Željko nastoje da celu priču s početka leta ostave iza sebe ali je to, kako ističu, i dalje veoma teško. “Neprijatne trenutke danonoćno proživljavamo zajedno. U isto vreme, vodimo računa da Zorana ne bude zapostavljena. Ona voli da se igra, da šeta, a mi zbog briga nismo bili u prilici da joj to priuštimo. To nam je najteže.” Ovako period posle burnih događaja opisuje Danijela Sokočanin, koja se nevoljno priseća tog 17. juna kada im je kuća otišla na doboš.
“Veče pre nego će kuća da se proda, shvatila sam da mi za koji dan izlazimo na ulicu. Bilo je i plakanja, i besa, i tuge. To je osećaj kao da vam umire neko najbliži. Kao da gubite deo porodice. Uprkos svemu, u kritičnim trenucima nismo želeli da problem iznosimo u javnost jer nas je bilo sramota. Kad smo se ipak odlučili na taj korak, shvatili smo da upravo od te javnosti imamo podršku. U tim momentima, međutim, nije bilo ni sreće ni zadovoljstva. To je teško objasniti. Jedno je sigurno, bio je to pakao od života. Kao da smo išli preko Albanije”, iskrena je naša sagovornica.
Danijela je profesor razredne nastave u lokalnoj školi. Završila je pedagošku akademiju i s dnevnikom u ruci je već skoro četvrt veka. Ćerka Zorana pohađa Specijalnu školu za osnovno i srednje obrazovanje “Vidovdan” u Boru. Suprug Željko, kao profesionalni poslastičar, ponovo je u svojoj radionici.
SNAGA JE U OBIČNIM LJUDIMA
“Još uvek se lečimo, ali ne tabletama, već dobrim ljudima. Sve loše stvari pokušavamo da prepustimo zaboravu. Naš stres je bio onaj najgori, na ivici smrti. Mnogo ljudi to ne shvata. Voleo bih da nikada i ne shvate. Nisam bio ni za šta. Bolno je pitanje: zašto se to baš nama dešava. Nisam bio u stanju da popijem kafu kao čovek. Osećaj kada ljudi gledaju tvoju bedu je najbolniji. Kako smo prebrodili te dane, to može da shvati samo onaj čovek koji je prošao kroz takvu situaciju”, otvoren je Željko Sokočanin u razgovoru za “Vreme”. Kako ističe, zadovoljan je zbog činjenice da je u međuvremenu stekao veliki broj novih prijatelja koji su bili spremni da pomognu u teškim trenucima. Mnoge od njih nije ni poznavao.
“Oni su priloge davali od srca. Čak nisu hteli ni da se piše o njima. Dobrota u Srbiji se krije”, smatra naš sagovornik. Iznenadila ga je činjenica da su ljudi izdvajali koliko su mogli. Pojedinci su donirali po 500 dinara. “Njihova pomoć bila je od nemerljivog značaja za nas. Neka devojčica prikupila je 430 dinara. Toliko je imala. Ganula nas je ta činjenica. Ovde je novac dat da se Zorani sačuva dom. Zato smo pobedili. Dobronamernost darodavaca davala nam je dodatnu snagu”, priča Sokočanin. “Pa kako onda da ne zalečimo naše stresove tim pozitivnim ljudima?”, pita se on i naglašava da njima nikada neće moći da se oduži.
Bolni trenuci još su sveži u njegovom sećanju. “U trenutku kad nam je izvršiteljka rekla da je kuća prodata, bili smo pretvoreni u pepeo. Ona se smejala i bila je zadovoljna što je dobila svoju proviziju ne shvatajući šta nam je, u stvari, uradila. Mi smo kuću sačuvali na krilima humanosti. To je ključna stvar koja nas izdvaja od ostalih slučajeva. Događaj bez presedana koji je pokazao da Srbija ima snagu u običnim ljudima. Moram da kažem da Kinezi nisu među njima. Nisu nam pomogli kad je bilo najteže. Oni su u ovoj igri ispali. Niko se od njih nije pojavio iako su kupovali kolače u našoj radnji”, razočaran je Željko.
Priča porodice Sokočanin uzburkala je javnost u Srbiji. Bor se digao na noge. Podrška je pristizala sa svih strana. Sem građana, akciju su podržale gradske institucije, verske i političke organizacije – i pozicija i opozicija. Ključnu ulogu u prikupljanju priloga za povraćaj kuće odigrala su lokalna udruženja, pre svih “Glasno za omladinu” i “Borci za Bor”. Cela priča je bila veoma neizvesna i za ljude koji su želeli da pomognu.
“Stres je uvek prisutan. Samo je pitanje u kojoj će se meri odraziti na porodicu Sokočanin, ali i na nas, koji smo u to vreme bili deo njihove porodice”, kaže u razgovoru za “Vreme” Dalibor Jović iz GG “Borci za Bor”. Tih dana, kako navodi, nije bilo spavanja, osmeha, radosti. “Nismo štedeli ni sebe ni svoje emocije u naporima da u roku sakupimo novac. Posle dva meseca, kada vratim vreme unazad, osećam i pobedu i poraz. Zašto? Pobedu jer smo pomogli ovoj porodici, a poraz zato što nas svakodnevno pozivaju ljudi koji su u sličnim problemima. Teška je naša životna misija jer se pored svojih saživiš i sa tuđim nevoljama. Pomisao da čovek gubi svoj dom, oslonac, sigurnost, da će se sutra možda naći na ulici – vrlo je uznemirujuća”, priča Jović.
“To su vrlo stresni trenuci, posebno što Željko ima ćerku koja je obolela od cerebralne paralize”, podseća on. Vrlo mučna situacija za porodicu poštenih ljudi, koji su se, kako ističe, našli u nebranom grožđu: uzeli su kredit kako bi kuću preuredili za Zoranine potrebe jer ona ima specifičan način kretanja. “Svaki stepenik za nju predstavlja veliku prepreku. Kad su se zadužili, prvenstveno su želeli da kuću prilagode njenom kretanju. Došle su rate, pa onda kamate i oni više nisu mogli situaciju da drže pod kontrolom. Ipak, sve se dobro završilo”, priča nam Dalibor Jović.
Ovo je po mnogo čemu jedinstvena priča u Srbiji, podseća on. Veliki broj građana u našoj zemlji, kako navodi, izgubio je svoje domove zbog zaplene banaka i javnih izvršitelja. Niko do sada nije uspeo da povrati kuću. “Porodica Sokočanin je jedina koja je uz našu pomoć sačuvala svoj dom”, ističe Jović i nastavlja priču: “Drago mi je što smo pokazali da su ljudi u Boru složni. Takvi su i oni koji su otišli iz Bora. Daljina ih nije otuđila. Veliki broj njih redovno podržava naše humanitarne akcije. Uvek se priključe.”
“U ovoj priči, i kupac se pokazao kao čovek velikog srca. I on živi u Boru i ima troje dece. Uvideo je da bi tom kupovinom uništio život jedne porodice. Ponudio je dogovor oko otkupa kuće i rešio da im je vrati. Svaki dinar koji je uložio u kupovinu kuće uplaćen mu je u dogovoreno vreme. Neizvesnost je, ipak, bila prisutna. Uvek je to mač sa dve oštrice. Međutim, ovo je priča za koju sam bio siguran da će imati pozitivan epilog. Srećom, tako je i bilo”.
Ko su Borci za Bor?
...
foto: privatna arhiva
Dalibor Jović priča: “Većina nas odrasla je za vreme ratova 90-ih godina, bede i sankcija. Bilo je to vreme kad su se vodile neprestane borbe protiv tadašnjeg sistema. Kako se do danas ništa nije promenilo, ostali smo dosledni u nameri da pomažemo ugroženim ljudima, a naročito deci. Naziv Borci za Bor je stimulans kojim želimo da motivišemo i ostale ljude da postanu borci. Humanitarnim radom bavimo se više od 15 godina. U poslednje tri godine, registrovani smo kao udruženje i grupa građana.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Veliki ružičasti slon u prostoriji o kojem se i dalje ćuti jeste pitanje statusa “Crvene zvezde” u srpskom fudbalu i kako se sve te unapred osvojene titule i kupovi odražavaju na mogućnost crveno-belih da naprave neki rezultat i na evropskom planu. Još veći problem je činjenica da se to nekako uzima nekritički, zdravo za gotovo. I da u tome saučestvuje veliki broj sportskih novinara koji ne vide ništa neobično u tome da jedan klub na svom terenu bude neporažen u 159 utakmica zaredom, a da nije reč o “Real Madridu” u vreme vladavine Fransiska Franka
Sukob Veselina Milića i Marka Krička (na slici), tog dvojca načelnika koji je iznikao iz iste političke postelje, na ogoljen način ilustruje dubinu institucionalne krize u najvažnijem sektoru u svakoj državi. Ako je Kričak lojalista, šta je onda tek Milić, koji je tu od prvih dana i koji je “čuvar svih tajni” ovog režima? I ako je tako, ko je uopšte smeo “da krene” na njega ako je on sposoban da na tacni isporuči kriminalne kombinacije vrha srpske vlasti
Da li postoji tajna nit koja povezuje nasilne incidente u centralnoj opštini prestonice? Da li postoji odgovornost naprednjaka koji već godinama drže opštinu Stari grad i dozvoljavaju cvetanje nasilja pod budnim okom sumnjivih lica koja učestvuju u izvršnoj vlasti
Kako se unapred “odredi” ko sme da pita Aleksandra Vučića tokom njegovih “obraćanja”? Kakva je tu uloga Suzane Vasiljević? I zašto su konferencije za medije davež za novinare?
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
"Stanislav Ježi Lec, najveći svetski aforističar, briljantno je rekao: ‚Budimo ljudi barem dotle dok nauka ne dokaže da smo nešto drugo‘. Ljudskost je snažnija od okrutnih zakona, birokratije i mrtvih slova na papiru, koji često uzimaju i ljudske duše i živote“