Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica nesrećna je na svoj način. Ova rečenica Lava Tolstoja ostala je upamćena kao jedna od najpoznatijih filozofskih misli u svetskoj literaturi. Priča porodice Sokočanin iz Bora (na slici), koja je uspela da sačuva kuću nakon što su im je izvršitelji oduzeli, pamtiće se po humanosti i solidarnosti. Posle svega, ni oni sami više nisu sigurni mogu li se svrstati u srećne ili nesrećne porodice. Emocije su pomešane
Život u domu porodice Sokočanin lagano se vraća u normalu. Danijela, Zorana i Željko nastoje da celu priču s početka leta ostave iza sebe ali je to, kako ističu, i dalje veoma teško. “Neprijatne trenutke danonoćno proživljavamo zajedno. U isto vreme, vodimo računa da Zorana ne bude zapostavljena. Ona voli da se igra, da šeta, a mi zbog briga nismo bili u prilici da joj to priuštimo. To nam je najteže.” Ovako period posle burnih događaja opisuje Danijela Sokočanin, koja se nevoljno priseća tog 17. juna kada im je kuća otišla na doboš.
“Veče pre nego će kuća da se proda, shvatila sam da mi za koji dan izlazimo na ulicu. Bilo je i plakanja, i besa, i tuge. To je osećaj kao da vam umire neko najbliži. Kao da gubite deo porodice. Uprkos svemu, u kritičnim trenucima nismo želeli da problem iznosimo u javnost jer nas je bilo sramota. Kad smo se ipak odlučili na taj korak, shvatili smo da upravo od te javnosti imamo podršku. U tim momentima, međutim, nije bilo ni sreće ni zadovoljstva. To je teško objasniti. Jedno je sigurno, bio je to pakao od života. Kao da smo išli preko Albanije”, iskrena je naša sagovornica.
Danijela je profesor razredne nastave u lokalnoj školi. Završila je pedagošku akademiju i s dnevnikom u ruci je već skoro četvrt veka. Ćerka Zorana pohađa Specijalnu školu za osnovno i srednje obrazovanje “Vidovdan” u Boru. Suprug Željko, kao profesionalni poslastičar, ponovo je u svojoj radionici.
SNAGA JE U OBIČNIM LJUDIMA
“Još uvek se lečimo, ali ne tabletama, već dobrim ljudima. Sve loše stvari pokušavamo da prepustimo zaboravu. Naš stres je bio onaj najgori, na ivici smrti. Mnogo ljudi to ne shvata. Voleo bih da nikada i ne shvate. Nisam bio ni za šta. Bolno je pitanje: zašto se to baš nama dešava. Nisam bio u stanju da popijem kafu kao čovek. Osećaj kada ljudi gledaju tvoju bedu je najbolniji. Kako smo prebrodili te dane, to može da shvati samo onaj čovek koji je prošao kroz takvu situaciju”, otvoren je Željko Sokočanin u razgovoru za “Vreme”. Kako ističe, zadovoljan je zbog činjenice da je u međuvremenu stekao veliki broj novih prijatelja koji su bili spremni da pomognu u teškim trenucima. Mnoge od njih nije ni poznavao.
“Oni su priloge davali od srca. Čak nisu hteli ni da se piše o njima. Dobrota u Srbiji se krije”, smatra naš sagovornik. Iznenadila ga je činjenica da su ljudi izdvajali koliko su mogli. Pojedinci su donirali po 500 dinara. “Njihova pomoć bila je od nemerljivog značaja za nas. Neka devojčica prikupila je 430 dinara. Toliko je imala. Ganula nas je ta činjenica. Ovde je novac dat da se Zorani sačuva dom. Zato smo pobedili. Dobronamernost darodavaca davala nam je dodatnu snagu”, priča Sokočanin. “Pa kako onda da ne zalečimo naše stresove tim pozitivnim ljudima?”, pita se on i naglašava da njima nikada neće moći da se oduži.
Bolni trenuci još su sveži u njegovom sećanju. “U trenutku kad nam je izvršiteljka rekla da je kuća prodata, bili smo pretvoreni u pepeo. Ona se smejala i bila je zadovoljna što je dobila svoju proviziju ne shvatajući šta nam je, u stvari, uradila. Mi smo kuću sačuvali na krilima humanosti. To je ključna stvar koja nas izdvaja od ostalih slučajeva. Događaj bez presedana koji je pokazao da Srbija ima snagu u običnim ljudima. Moram da kažem da Kinezi nisu među njima. Nisu nam pomogli kad je bilo najteže. Oni su u ovoj igri ispali. Niko se od njih nije pojavio iako su kupovali kolače u našoj radnji”, razočaran je Željko.
Priča porodice Sokočanin uzburkala je javnost u Srbiji. Bor se digao na noge. Podrška je pristizala sa svih strana. Sem građana, akciju su podržale gradske institucije, verske i političke organizacije – i pozicija i opozicija. Ključnu ulogu u prikupljanju priloga za povraćaj kuće odigrala su lokalna udruženja, pre svih “Glasno za omladinu” i “Borci za Bor”. Cela priča je bila veoma neizvesna i za ljude koji su želeli da pomognu.
“Stres je uvek prisutan. Samo je pitanje u kojoj će se meri odraziti na porodicu Sokočanin, ali i na nas, koji smo u to vreme bili deo njihove porodice”, kaže u razgovoru za “Vreme” Dalibor Jović iz GG “Borci za Bor”. Tih dana, kako navodi, nije bilo spavanja, osmeha, radosti. “Nismo štedeli ni sebe ni svoje emocije u naporima da u roku sakupimo novac. Posle dva meseca, kada vratim vreme unazad, osećam i pobedu i poraz. Zašto? Pobedu jer smo pomogli ovoj porodici, a poraz zato što nas svakodnevno pozivaju ljudi koji su u sličnim problemima. Teška je naša životna misija jer se pored svojih saživiš i sa tuđim nevoljama. Pomisao da čovek gubi svoj dom, oslonac, sigurnost, da će se sutra možda naći na ulici – vrlo je uznemirujuća”, priča Jović.
“To su vrlo stresni trenuci, posebno što Željko ima ćerku koja je obolela od cerebralne paralize”, podseća on. Vrlo mučna situacija za porodicu poštenih ljudi, koji su se, kako ističe, našli u nebranom grožđu: uzeli su kredit kako bi kuću preuredili za Zoranine potrebe jer ona ima specifičan način kretanja. “Svaki stepenik za nju predstavlja veliku prepreku. Kad su se zadužili, prvenstveno su želeli da kuću prilagode njenom kretanju. Došle su rate, pa onda kamate i oni više nisu mogli situaciju da drže pod kontrolom. Ipak, sve se dobro završilo”, priča nam Dalibor Jović.
Ovo je po mnogo čemu jedinstvena priča u Srbiji, podseća on. Veliki broj građana u našoj zemlji, kako navodi, izgubio je svoje domove zbog zaplene banaka i javnih izvršitelja. Niko do sada nije uspeo da povrati kuću. “Porodica Sokočanin je jedina koja je uz našu pomoć sačuvala svoj dom”, ističe Jović i nastavlja priču: “Drago mi je što smo pokazali da su ljudi u Boru složni. Takvi su i oni koji su otišli iz Bora. Daljina ih nije otuđila. Veliki broj njih redovno podržava naše humanitarne akcije. Uvek se priključe.”
“U ovoj priči, i kupac se pokazao kao čovek velikog srca. I on živi u Boru i ima troje dece. Uvideo je da bi tom kupovinom uništio život jedne porodice. Ponudio je dogovor oko otkupa kuće i rešio da im je vrati. Svaki dinar koji je uložio u kupovinu kuće uplaćen mu je u dogovoreno vreme. Neizvesnost je, ipak, bila prisutna. Uvek je to mač sa dve oštrice. Međutim, ovo je priča za koju sam bio siguran da će imati pozitivan epilog. Srećom, tako je i bilo”.
Ko su Borci za Bor?
...
foto: privatna arhiva
Dalibor Jović priča: “Većina nas odrasla je za vreme ratova 90-ih godina, bede i sankcija. Bilo je to vreme kad su se vodile neprestane borbe protiv tadašnjeg sistema. Kako se do danas ništa nije promenilo, ostali smo dosledni u nameri da pomažemo ugroženim ljudima, a naročito deci. Naziv Borci za Bor je stimulans kojim želimo da motivišemo i ostale ljude da postanu borci. Humanitarnim radom bavimo se više od 15 godina. U poslednje tri godine, registrovani smo kao udruženje i grupa građana.”
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Sigurno nisu svi naprednjaci oduševljeni Šapićem, ali videćemo da li ima “pacovskih kanala” i ko je njihov arhitekta. Ako su već napravljeni, male su šanse da za njih ne zna vrh lojalističko-hijerarhijski ustrojene stranke poput SNS. I Šapić to svakako zna
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
"Stanislav Ježi Lec, najveći svetski aforističar, briljantno je rekao: ‚Budimo ljudi barem dotle dok nauka ne dokaže da smo nešto drugo‘. Ljudskost je snažnija od okrutnih zakona, birokratije i mrtvih slova na papiru, koji često uzimaju i ljudske duše i živote“