
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
„Vreme uživanja: Uniforma“ – tekst Bojana Tončića iz „Vremena“ br. 898, 2008. godina
Dve stvari se Bojanu Tončiću ne mogu osporiti: umeo je da piše i nije se dao kurvinim sinovima. A na ovim grbavim prostorima to, za početak (ponekad i za kraj), nije malo. Možemo, naravno, raspravljati da li dobro pisanje proističe iz čvrstog stava ili čvrsti stav čvrstinu dobija iz dobrog pisanja – pre će biti ovo drugo, jer se čvrsto može stajati i na pogrešnom mestu – tek, nikada Bojan Tončić nije ni pomislio da bi mogao biti na drugoj strani od one koju je odabrao: strana onih koji pišu da se ne bi izgubili u banalnosti, gluposti i užasu i koji, uz to, organski ne podnose fašizam. Zbog toga je, u nekom trenutku još za zločinačkog Miloševićevog režima, odlučio da kurvinim sinovima ne dopusti da u zaborav padne ono što su radili (ubijali, pljačkali i uništavali) i što, do danas, nisu prestali da rade. Postao je Bojan, svojim izborom, hroničar najdubljih, najsramnijih srpskih padova, postao je arhivar duboke i temeljne propasti jednog društva, jedne nacije i jedne države, te čitave plejade pojedinaca koji su radosno izabrali zlo, postao je Bojan onaj koji ne zaboravlja niti prašta, onaj koji piše jer zaboravu se opire samo ono što je zapisano. Jednoga dana, ako ova zemlja preživi (u šta je intenzivno sumnjao) i ako se ikada ponovo izbori za slobodu (i tu mu je, što reče jedan njegov lik, strepnja bila veća od nade), biće Bojanovi tekstovi svedočanstva pouzdanija od sudskih dokaza, jer istina nije samo u odnosu između stvarnosti i onoga što o stvarnosti piše, već je istina pre svega u samom tekstu (pod uslovom da je dobar). Znao je to Bojan i zato je tako i pisao.
Ironičan i samoironičan, svemu uprkos bio je vedar čovek. Kada mu je osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj posvetio jednu od svojih infantilno-infernalnih kupusara, poslao mi je pismo od jedne rečenice: “Druže, najzad sam uspeo u životu”. Zaista, kada vas ratni zločinac tog gabarita uzme na zub, znači da ste to zaista zaslužili.
Bojan Tončić se, drugim rečima, nije mirio sa zločinima počinjenim u njegovo ime, niti se mirio sa zločinima koje, ista ekipa, zaštićena sopstvenom vlašću, nesmetano sprovodi i danas (nad sopstvenim građanima, doduše). Jedan od tihih zločina je i zaborav. Zbog toga su njegovi tekstovi puni dokumenata, navoda, svedočenja iz prve ruke, i zbog toga nikada nije propuštao da istakne kojoj se strani i zbog čega priklonio ako već ima onih koji to nisu shvatili. Nije, da to kažemo drugačije, mario za onu vrstu “objektivnosti” u kojoj su žrtve krive koliko i dželati.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve