

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Ako popovi mogu da parkiraju automobile ispred Saborne crkve, zašto narodno-partijski poslanici, imenovanici, postavljenici i zaposlenici ne mogu ispred Skupštine
Po završetku redovnog prolećnog zasedanja Narodne skupštine, Odbor za administrativno-budžetska i mandatno-imunitetska pitanja doneo je (novu) Odluku o unutrašnjem redu u zgradi Skupštine, s tim da se pod pojmom „zgrada“ podrazumevaju dve zgrade – zgrada Narodne skupštine u Ulici kralja Milana i Dom Narodne skupštine na Pašićevom trgu. Ni u čemu bitnom se ova nova Odluka ne razlikuje od prethodnih, sem u jednoj takoreći sitnici: prostor oko zgrade Narodne skupštine ne može da se koristi za održavanje javnih skupova. Ta sitnica izazvala je zajedljive komentare tipa „a gde sad da se sedi na stiroporu“, ali i „automobili mogu da se parkiraju, a građani ne mogu da se okupljaju“.
Sa izvesnom docnjom, narodni poslanici Zoran Živković i Vladimir Pavićević podneli su Odboru predlog kojom bi ova „sitnica“ bila izmenjena, da umesto „prostor oko Doma Narodne skupštine ne može da se koristi za održavanje javnih skupova“ u odluci treba da piše „zabranjeno je parkiranje vozila na platou ispred Doma Narodne skupštine prema Bulevaru kralja Aleksandra“. U obrazloženju se navodi da se ovom odredbom ograničava ustavno pravo građana da slobodno izražavaju svoju političku volju, da je prostor oko Narodne skupštine „najprimerenije mesto da građani održavaju javne skupove“, da je „taj prostor i do sad korišćen za takve namene“, da „to nije imalo nikakve negativne posledice po rad parlamenta“, a da je plato o kome je reč „deo ambijentalne celine koja pripada ovom arhitektonskom dragulju i ne sme biti narušen parkiranim vozilima poslanika, gostiju i zaposlenih“.
PISMO BEZ ODGOVORA: Inicijativu da se „sa tim“ komunalnim neredom na najreprezentativnijem mestu konačno nešto i uradi, pokrenula je još pre nekoliko meseci grupa građana okupljena na Fejsbuk stranici „bitkazabeograd„: identičnim pismima su se obratili predsednici Skupštine Maji Gojković, svim šefovima poslaničkih grupa, gradonačelniku Siniši Malom i Agenciji za borbu protiv korupcije, e da ih privole da se po ovom pitanju angažuju.
„Poštovana/i, za nepoverovati je da, kako vi tako i vaši saradnici, iz dana u dan ne primećujete permanentno ruženje Beograda koje sprovode poslanici koji divljački svojim automobilima pokušavaju da uđu, pretpostavljamo, u hol Narodne skupštine. Uz napomenu da takve slike nije moguće videti ispred parlamenata zemalja Evropske unije u koju smo se zaputili, pretpostavljamo da ćete problem rešiti na zadovoljstvo ne malog broja Beograđana i u najkraćem roku“, piše u pismu, uz natuknicu da poslanici možda ne znaju, ali u blizini parlamenta postoji više javnih garaža – više nego dovoljno za civilizovano ponašanje.
Prema još važećoj Odluci o korišćenju prostora za parkiranje vozila oko zgrade Narodne skupštine, koji je u februaru 2012. godine doneo ovaj isti odbor, doduše u drugom sastavu što i nije bitno, za parkiranje vozila poslanika, imenovanih i postavljenih lica u Narodnoj skupštini kao i vozila „vipovaca“ predviđen je „prostor ispred Doma Narodne skupštine do Takovske ulice i deo uz živu ogradu do početka parkinga u Vlajkovićevoj ulici“. Za zaposlenike je opredeljen prostor „ispred Doma Narodne skupštine do Vlajkovićeve ulice“. Za sve njih važi opšte pravilo: vozila mogu da se parkiraju isključivo na „vidno obeleženim mestima“ kojih, ruku na srce, nema, ne mesta, već linija po kojima bi se videlo gde to može da se parkira, a gde ne.
Upitan „šta sa tim“, ne sa predlogom dvojice poslanika ili inicijative grupe građana (od toga po već ustaljenom redu i poretku ništa neće ni da bude), već šta sa u najmanju ruku nepristojnim parkiranjem automobila „gde god se kome ćefne“ – na pešačkim stazama, ispod žbunja odmah pored stepeništa glavnog ulaza Doma podno „Konja vranih“, pa i na travnjacima, Zoran Babić, šef poslaničke grupe SNS-a i predsednik pomenutog odbora, odgovorio je sa „tražimo najbolje rešenje, jer nikome nije namera da se nepropisnim parkiranjem narušava prostor oko zgrade Skupštine“, ali i dodao da „treba naći rešenje koje neće praviti dodatne troškove, poput parkiranja u javnim garažama“. Njegov stranački kolega Saša Maksimović pak istim povodom je izjavio da (u stvari) parking „okupiraju ljudi koji ne rade u Skupštini“. Nije, dakle, reč o narodno-partijskim poslanicima, imenovanicima, postavljenicima i zaposlenicima, nego o „okupatorima“ koji su, eto, našli pa zašli.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve