BOL I SEĆANJE: Porodice ubijenih vojnika / foto: reuters
Odluka o obustavljanju istrage o napadu na kolonu JNA u Sarajevu 1992. sigurno će po ko zna koji put otvoriti ista pitanja i frustracije kojima je bosanskohercegovačko društvo bremenito već decenijama, kao što je pitanje ko poseduje pravu istinu, i kako u okolnostima, kad svi smatraju da je istina jedna i isključivo njihova, ostvariti dijalog. A to onda znači i pitanje može li BiH opstati kao celovita, može li ovo društvo postati zrelo, a ne nalaziti se u stanju stalnog povišenog pritiska i emocija
Banjaluka
Nezaobilazno pitanje koje većina stranaca postavlja nakon hapšenja nekog od osumnjičenih za ratne zločine ili poslije izricanja presuda jeste da li će ovi događaji doprinijeti procesu pomirenja u Bosni i Hercegovini. Gotovo da je svaki ovakav događaj, poput hapšenja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, doček Nasera Orića poslije presude u Haagu za ratni zločin, hapšenje Jovana Divjaka i Ejupa Ganića zbog slučaja Dobrovoljačka, doček Biljane Plavšić nakon odsluženja zatvorske kazne za ratne zločine, presuda o genocidu u Srebrenici, doprinio pojačavanju uzavrelih strasti i podizanju stalnih tenzija u zemlji. Dok se na jednoj strani „slave“ i podržavaju „naši“, na drugoj se slavi njihovo hapšenje; dok se u isto vrijeme novcem poreskih obveznika iz budžeta zvanično plaćaju odbrane osumnjičenih za ratne zločine i izdržavaju porodice osuđenih za ratne zločine, dotle je Bosna i Hercegovina sve dalje od pomirenja. Nedavna istorija se tako „farba“, a svaka nova akcija postaje u međusobnim odnosima nova „kap koja je prelila čašu“.
Svaka strana u BiH ima svoju istinu, dijametralno različitu u odnosu na ostale dvije, svaka od tri strane vodila je odbrambeno-oslobodilački rat, po pravilu zločine su činili svi drugi sem „naših“, a „naši“ zločini, i kad ih stidljivo priznaju, „opravdani“ su i bili su odgovor na zločine onih drugih. Svaka presuda, pa i samo procesuiranje, opasnost je koja prijeti da se „karakter naše borbe dovede u pitanje“. I kao takva stavlja se pod ozbiljan znak pitanja.
INICIJALNA KAPISLA: Odluka o „Dobrovoljačkoj“ za lidera Srpske demokratske stranke Mladena Bosića donesena je „sa namjerom da se kroz sudske odluke definiše karakter rata, da bi kasnije preko njih vršili pritisak na Republiku Srpsku“.
Po sudovima i tužilaštvima političari i mediji udaraju rafalnom paljbom iz svih raspoloživih sredstava, a sve manje je onih koji iskazuju povjerenje u ove institucije. I sve više onih koji su poput Dragana Čovića, lidera Hrvatske demokratske zajednice, „zabrinuti stanjem u pravosuđu u BiH i onim što se radi u posljednjih nekoliko godina“.
Iako političari na svim stranama u BiH decenijama napadaju Haški tribunal da je isključivo politički sud, osnovan i usmjeren isključivo protiv „nas“, u isto vrijeme oni domaće pravosudne institucije čvrsto drže pod svojom političkom šapom.
Tako je najnovije obustavljanje istrage protiv 14 ratnih bošnjačkih lidera i komandanata u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, kako ističe Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, „direktno poniženje za srpske žrtve, i to ne samo u Dobrovoljačkoj, već u cjelosti“. Dodik smatra da, zapravo, ne postoji sistem koji treba da omogući procesuiranje zločina nad Srbima. Na drugoj strani, u Federaciji BiH proslava dvadesetogodišnjice Republike Srpske okarakterisana je također kao poniženje žrtava, jer nove zvanične strukture u ovom entitetu nisu napravile otklon prema zločinima i stradanjima drugih u RS. Odnos prema hapšenju Ratka Mladića u Republici Srpskoj, pokazao se za većinu u Federaciji BiH takođe kao ponižavanje žrtava.
Iako je odluka o Dobrovoljačkoj bila povod za zahtjev dvije najjače političke partije iz Republike Srpske – Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika i Srpske demokratske stranke – da se ukinu Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine, te da se ojačaju entitetska policija i sudstvo u procesuiranju ratnih zločina, ona nije bila inicijalna kapsla za ovu inicijativu. Preciznosti radi, nastojanje da se ukinu ove institucije na nivou države postoji već dosta dugo, bilo je izraženo kroz čuveno referendumsko pitanje, do kojeg nije došlo, jer je u zadnji čas uspostavljen takozvani „strukturalni dijalog“ sa Evropskom unijom, koji je trebalo da dovede do pravosudne reforme u zemlji. Zauzvrat je Milorad Dodik odustao od sprovođenja referenduma upravo sa istim pitanjem, koje je ponovno dospjelo u političku žižu nakon odluke o Dobrovoljačkoj.
STRANCI I PARADIGMA: Također nije ništa novo i zahtijevanje da se zatraži onemogućivanje rada stranim tužiocima u Bosni i Hercegovini. Novina je da će predstavnici Republike Srpske zatražiti od Ministarstva spoljnih poslova BiH da svi bivši i sadašnji stranci u bosanskohercegovačkom pravosuđu budu proglašeni nepoželjnim osobama u BiH. Teško da će ovakvi zahtjevi biti ispunjeni. Novina je i da su dvije političke partije iz Republike Srpske zbile političke redove – SNSD i SDS – iako im pogledi na pravosudne institucije nisu uvijek bili isti. Podsjećanja radi, lider SDS-a Mladen Bosić je povodom odluke visokog predstavnika u BiH Valentina Incka o mandatu stranih tužilaca i sudija u BiH izjavio kako je Incko uradio upravo ono što je i Dodik zastupao:
„Naime, on je pristajao i predlagao ispred RS da se zadrže sudije i tužioci u Vijeću koje sudi ratnim zločinima, a da im prestane mandat u Vijeću za kriminal“, izjavio je Bosić u decembru 2009. za Radio Slobodna Evropa.
Donedavno su u Tužilaštvu i Sudu BiH sjedili strani tužioci i sudije, ali je krajem decembra 2009. godine visoki predstavnik Valentin Incko iskoristio bonska ovlašćenja i produžio mandat stranim sudijama i tužiocima na još tri godine, ali samo u Odjelu za ratne zločine, dok su oni iz Odjela za kriminal morali napustiti zemlju.
U to vrijeme Dragan Čavić, nekadašnji predsjednik Republike Srpske, danas narodni poslanik, oštro je kritikovao ovakvu odluku visokog predstavnika, naglašavajući kako Valentin Incko nije imao snage da okonča rad međunarodnih sudija i tužilaca i takvu odluku ocijenio Inckovom najlošijom:
„Jer ovakva odluka visokog predstavnika, još posebno u kontekstu činjenice da je prije nekoliko dana Dejvid Šveningen donio onu sramnu odluku o prekidanju istrage u vezi Tuzlanske kolone i događaja masovnih ubistava u toku rata u području Konjica, samo će prouzrokovati još veće i teže političke tenzije u RS.“
Tako su „sramne odluke“ postale još jedna paradigma u bosanskohercegovačkom suočavanju sa prošlošću, baš kao i „neskriven osjećaj Srba i Hrvata da je isključivi zadatak stranih tužilaca i sudija procesuirati Srbe i Hrvate“. Tome treba dodati još jednu, po kojoj „domaće sudije i tužioci ne mogu odgovoriti zahtjevima koje predmeti iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije traže“.
POLITIČKO LICEMERSTVO: Svojevrsnu novinu i iskorak predstavljaju najnovije izjave Bakira Izetbegovića, člana Predsjedništva BiH, i Sulejmana Tihića, lidera bošnjačke Stranke demokratske akcije. Bakir Izetbegović je očekivao „ljutnju iz Republike Srpske“ i krivicu prebacio u sudsko dvorište, ali je i priznao da je u Dobrovoljačkoj počinjen zločin. Povodom odluke o Dobrovoljačkoj rekao je: „Sudovi bi trebalo da budu brži i hrabriji. Osim što znaju ko nije kriv, trebalo bi da kažu ko jeste kriv. Ova zemlja bi mogla da uđe u novi ciklus nerazumijevanja zbog sporosti sudova. Jovan Divjak i Ejup Ganić nisu krivi. Međutim, žrtve su pale. Sedam je mrtvih ljudi. Naoružana kolona kreće kroz Sarajevo. Ko je prvi zapucao, ko je kriv, šta se desilo. Ako bih mogao uticati na sudove, zamolio bih ih da budu brži i hrabriji. Neka kažu šta se desilo ovdje i diljem BiH.“ Sulejman Tihić je rekao da neko treba da odgovara za ubijene ljude u Dobrovoljačkoj: „Vojno i političko rukovodstvo nije odgovorno. Počinjeni su pojedinačni zločini i neki počinioci su identifikovani, a neki nisu.“ Tihić je naglasio kako ne treba dozvoliti da političari svojim komentarima utiču na donošenje sudskih odluka. Do sada je među Bošnjacima dominiralo stajalište da je u Dobrovoljačkoj „odbranjena Bosna i Hercegovina“, a na srpskoj strani da je napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj bio jasna poruka Srbima „šta ih čeka u nezavisnoj BiH“.
Odluka o Dobrovoljačkoj sasvim sigurno će po ko zna koji put otvoriti ista pitanja i frustracije kojima je bosanskohercegovačko društvo bremenito već decenijama, kao što je pitanje ko posjeduje pravu istinu, i kako u okolnostima, kad svi smatraju da je istina jedna i isključivo njihova ostvariti dijalog. A to onda znači i pitanje može li BiH opstati kao cjelovita, može li ovo društvo postati zrelo, a ne nalaziti se u stanju stalnog povišenog pritiska i emocija, s obzirom na to da poslije svakog ovakvog slučaja, kao što je odluka o Dobrovoljačkoj, uđe u neki novi i još dublji nesporazum. I to ne samo unutar BiH već i sa susjedima.
To ujedno znači i da će svaki tračak dogovora na svim stranama postati izrazom „kapitulacije“. Ili će političko licemjerstvo biti nastavljeno, političari će biti tobože zabrinuti zbog pravosuđa u BiH, kojeg inače oni potpuno kontrolišu, pledirajući samo javno i deklarativno da ono bude nezavisno i po potrebi, a zarad političkih poena, ponekad mu lupnuti javnu pljusku.
Prilikom povlačenja, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, 3. maja 1992. godine, napadnuta je kolona Jugoslovenske narodne armije. Današnja ulica Hamdije Kreševljakovića nalazi se u blizini zgrade Predsjedništva BiH, kod Skenderije.
Desnu obalu Miljacke 1992. kontrolisale su snage Teritorijalne odbrane, a stotinjak metara nizvodno snage bosanskih Srba. Tog dana i na tom mjestu trebalo je izdvojiti transporter UNPROFOR-a, u kojem su bili zatočeni predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i tadašnji komandant Druge vojne oblasti Milutin Kukanjac. Razmjeni je prethodilo zarobljavanje Alije Izetbegovića na sarajevskom aerodromu i njegovo odvođenje u kasarnu u Lukavici. Između tadašnjeg državnog vrha RBiH i JNA, uz posredovanje UNPROFOR-a, dogovoreno je oslobađanje Alije Izetbegovića i članova njegove delegacije i propuštanje kolone JNA sa generalom Milutinom Kukanjcem na čelu. Kada je kolona krenula, zaustavljena je u Dobrovoljačkoj.
I danas postoje velika sporenja o karakteru tog napada. Svjedoci ukazuju na to da vojne formacije nisu znale šta je dogovoreno kad je o razmjeni riječ.
Prema jednima, uglavnom sarajevskim zvaničnim stajalištima, riječ je o odbrani Sarajeva i legitimnim vojnim ciljevima, tako da se odbacuje svaka mogućnost zločina. Na drugoj strani, čak i neki akteri tog događaja, među njima Jovan Divjak, oficir bivše Armije BiH, ističe kako se u Dobrovoljačkoj desio zločin. Divjak navodi da je sigurno to da napad nije bio organizovan: „Tu su se stvorile brojne grupacije, došli su i jedni, i drugi, i treći… Ali da se uzmu puške i opali po autobusima gdje sjede civilna lica koja se vraćaju iz druge vojne oblasti i pritom ubije čovjek – to nije bilo potrebno. Dakle, nije bilo sukoba na frontu, ljudi su bili razoružani, to što se desilo nije smjelo da se desi i to je zločin.“ O broju žrtava se iznose različiti podaci:
zvaničnom istragom je utvrđeno da je u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno sedam i ranjeno 14 osoba. Na žrtve je otvarana vatra, nakon što su bile onesposobljene za borbu ili dok su se nalazile u sanitetskom vozilu. Tokom istrage je utvrđeno da je dio zarobljenih vojnika iz kolone JNA odveden u prostorije FIS-a, Centralnog zatvora i Štaba Teritorijalne odbrane, gdje su bili zlostavljani i maltretirani. Neki svjedoci tog vremena poput Jovana Divjaka iznose podatke prema kojima je na „ulici ubijeno negdje sedam, osam pripadnika Jugoslovenske armije“. „Međutim, optužbe koje su aktivirane ovih dana vezuju gubitke u ljudstvu negdje preko 40, 75 ranjenih, oko 185 zarobljenih, koji su, naravno, odmah pušteni“, svjedočio je Divjak.
Udruženja žrtava i organizacije iz Republike Srpske tvrde da su u Dobrovoljačkoj ulici ubijena 42 pripadnika JNA, ranjena 73 i da ih je zarobljeno 215. Zbog Dobrovoljačke hapšeni su u Londonu Ejup Ganić, ratni član Predsjedništva BiH, te u Beču Jovan Divjak, general Armije RBiH. Oni su uhapšeni po potjernici Srbije, čiji su pravosudni organi pokrenuli istragu u decembru 2008. godine. Iz ekstradicionog pritvora ova dvojica su vraćena u BiH, nisu izručeni Srbiji. Istraga koju je 2006. godine pokrenulo Tužilaštvo BiH protiv 14 osoba, među njima: Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Bećirovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahima Hodžića, obustavljena je. U saopštenju Tužilaštva BIH se navodi: „Nakon opsežne istrage, naredba o obustavi istrage protiv navedenih osumnjičenih osoba, donesena je na temelju izjave 352 svjedoka, te 412 materijalnih dokaza koji uključuju dokumente, video-zapise, presretnute razgovore i druge dokazne materijale.“ Neki od političara iz Republike Srpske nakon obustave istrage zahtijevaju da proces u slučaju „Dobrovoljačka“ pokrene Tužilaštvo Republike Srpske u Banjaluci, a da „organi reda RS uhapse sve koji su odgovorni za taj slučaj i isporuče pravosuđu Srbije“.
OPTUŽENICI U BEOGRADU, HEROJI U SARAJEVU: Sa dočeka Ejupa Ganića…
foto: reuters
…i Jove Divjaka posle oslobađanja iz Londona i Beča
foto: reuters
PREKRŠEN DOGOVOR: Alija Izetbegović i general Milutin Kukanjac u transporteru UNPROFOR-a
foto: tanjug
Represija se pojačava. Sada već imamo pritvaranja, zatvaranja, i toga će biti sve više. To pokazuje da je režim svestan da više nije u toliko komotnoj poziciji. Onaj deo opozicije koji je iskren mora da shvati da uobičajeni metodi borbe neće dati rezultat. I sada je pitanje: da li smo mi na to spremni ili nismo? Ako nismo, onda da se svi povučemo svojim kućama i da pustimo da ovaj vlada doživotno
Opozicionari su policajce pozivali da skinu šlemove i odlože “antiterorisitičku” aparaturu, ili da se bar vrate u zgradu, iznutra je zaštite i da ne prave bespotrebni cirkus i metež. Na trenutke je situacija bila na ivici ozbiljnijeg incidenta. Jedna fotografija je izazvala veliku pažnju javnosti: bakica iz lokalnog pokreta “Bravo” čuvala je pendrek i balistički štit jednog policajca koji je otišao do toaleta. Još jedan kuriozitet: neki advokati koji su krenuli u sud na ročišta zadržali su se ispred suda, u znak podrške poslanicima – donosili su im vodu iz obližnje trafike. I nama je prekardašilo, reći će jedan. Kako bilo, blokada je bila uspešna
U Novi Sad predsednik Srbije nije došao zbog četrnaest mrtvih (u međuvremenu je taj broj porastao na petnaest). Ali došao je jer su tokom protesta oštećene prostorije Srpske napredne stranke, pokazavši da su mu prozori, a ne ljudi, prioritet. A onda se slikao na sahrani dve devojčice i njihovog dede, žrtava pada nadstrešnice na Železničkoj stanici
U jeku borbe za očuvanje kakvog takvog kredibiliteta vladajuće partije, Aleksandar Vučić, član SNS-a i predsednik Srbije, uglavnom se bavi i svojim omiljenim poslom – političkim intrigama i smicalicama iza kulisa
Džaba vam upinjanje da dokažete da visoka korupcija postoji u Srbiji. Ona je, jednostavno, nezamisliva. A onda padne nadstrešnica sveže renovirane železničke stanice (na slici) i ubije 15 ljudi. I pukne mehur i iz njega počnu da kuljaju laži, krađa, kriminal i korupcija
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
