Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Vučić kaže da je problem riješen. Ispunio je sve studentske zahtjeve i sad nastavlja po redovnom planu borbene obuke i drugih naprednjačkih aktivnosti. Međutim, komemorativne blokade i dalje se šire po Srbiji. Na ulice izlaze i srednjoškolci, a podrška buntu stiže od SANU, Udruženja književnika i Miloša Bikovića.
U čemu je stvar?
Pod jedan – Vučiću više niko ništa ne vjeruje. Od silne upotrebe, njegove alternativne istine su izlizane, zamorne i iritantne. Otprilike, poput blokova reklama na Pinku. U tom kontekstu, nije na posljednjem mjestu činjenica da suštinski zahtjevi studenata nisu ispunjeni – em se ne znaju tokovi novca i štošta drugo vezano za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu, em ih i dalje napadaju na blokadama. Iznuđene ostavke sitnih riba i njihovo privođenje na principu sportskog ribolova (uhvatiš, slikaš, poljubiš i pustiš) daleko su od pravde.
Dva – ovi mladi ljudi godinama stasaju pod naprednjačkom vlašću. Davno su je zato prozreli i prezreli, pa svoje zahtjeve i ne podnose Vučiću. Jednostavno mu kažu – niste nadležni. U prijevodu: nećemo da igramo kako nam on svira, država i pravni poredak nisu, niti smiju biti jedan čovjek. Eno Vučevića, vlade i pravosuđa – oni su nadležni, oni se pitaju. Nema ovdje naivnosti, ali ima velike zrelosti. Demontaža nakazne vlasti, između ostalog, počinje i njenim vraćanjem u ustavne granice bez obzira tko su nosioci vlasti. Tako se, između ostalog, oslobađa oteta država.
Konačno i treće – buna studenata na dahije iskreni je krik društva dovedenog do ivice opstanka autoritarnošću, korupcijom, kriminalizacijom, partokratijom, bahatošću i nekompetencijom režima… Posljedice svega su petnaest mrtvih ispod nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu. Zato podrška studentima nije pitanje politike već elementarne etike svakog od nas.
ŠIBICARENJE NA NAVIJAČKI NAČIN
Naprednjaci koji o nečemu odlučuju ovih dana djeluju pomalo zbunjeno. Ni oni ne vjeruju Vučiću, ali i dalje vjeruju u njega. Zapravo, očekuju da će poput vođe navijačko-interesnog kopa svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima zavesti red na tribini. To jest – ugušiti bunu, vratiti studente u klupe i probuđenoj javnosti nabiti na usta krpu sa kloroformom.
U ovom trenutku Vučić teško može ispuniti težnje vlastitih klijenata. Kao i svakog autoritarnog lidera muči ga dilema da će ispasti slab i demoralizirati svoje ako popusti, a zategne li – može dodatno mobilizirati oponente i proširiti podršku studentima.
Pošto nije u stanju da razriješi nedoumicu, predsjednik Srbije se služi miksom prijetnji i pokušaja potkupljivanja. Ni jedno niti drugo ne ide mu baš od ruke. Jer ma koliko se trudio, Vučić nema kapacitet da shvati studente. Sam je to najbolje potvrdio. Pričajući o svojim danima na Pravnom fakultetu, rekao je da je on – dok su Goran Vesić i drugi “izvodili studente” – grijao klupu i štrebao. Ali zašto je omladina ranih devedesetih izlazila na ulicu? Pa zbog protivljenja ratu, sankcijama, izolaciji, bijedi…
Kako to objasniti Vučiću koji je pravo iz fakultetskog amfiteatra zasjeo u fotelju Šešeljevog stranačkog generalnog sekretara? Nikako. Ni onda ni danas on ne može pojmiti da se neko bori za javni interes, poštenje i pravdu bez ikakvog ličnog interesa. Zbog toga šibicari – malo optužuje studente da su pioni u hibridnom ratu, malo im nudi pare “od države”, malo ih mlate naprednjački provokatori i policija, malo blagoizvoli da im “da sve što traže” i rješava stambeno pitanje…
Poput svakog pravog autoritarca pod visokom temperaturom, Vučić zna da ključ krize drži javno mnijenje. A da se ono ubrzano mijenja i da ga nipošto ne treba dodatno izazivati, svjedoči podrška studentima dobijena od fakulteta, Univerziteta, srednjih škola, strukovnih udruženja, javnih ličnosti, pa i od mnogih koji su sve do sada ćutali tokom najvećeg broja godina naprednjačke vlasti.
Sa ovim posljednjim oni se sve do sada nisu susretali. Također, najveći broj običnih članova SNS željan je normalnog života; ti ljudi su zgađeni stalnim kampanjama, hajkom na sigurne glasove, kmetskim kulucima kojim otplaćuju zaposlenja, atmosferom straha i potčinjenosti… I oni stoje pod nadstrešnicom.
KAMO DALJE, BRAĆO I ROĐACI
Sve i da studenti obustave blokade dok se štampa ovaj broj “Vremena”, oni su ostvarili najvažnije. Dobri duh solidarnosti, lične hrabrosti i nepristajanja na laži, korupciju i, uopće, naopak način vođenja zemlje više nije moguće vratiti u bocu. On je već politički operacionaliziran.
Može li ga opozicija iskoristiti? Ako opet ne budu teško zabrljali i pucali sebi u koljena – što više vole nego ’leba da jedu – mogu. Na budućim izborima možda i neće dobiti glasove zbog sebe kao takvih, ali je vrlo vjerojatno da će ih steći jer bi velik dio birača mogao isključivo glasati protiv naprednjaka.
Srbija će se još naslušati Vučićevih obećanja. Međutim, tokom svakog od njih odjekivaće eho studentskih zvižduka ispred Predsjedništva, a on će sve više ličiti na svoj lik na Koraksovim i Petričićevima karikaturama.
Neće posustati ni Vučević, Brnabić, Đuka i ostali. No, kako vrijeme prolazi, oni postaju pogubljeni poput onog direktora novosodske gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu koji, umjesto da smogne snage i suoči se sa đacima, izaziva javnu sablazan klečeći satima u dvorištu.
Izvjesno je da su studenti otvorili vrata promjenama u zemlji. Ipak, one nisu iza ćoška. Sve što se dešava tek je početak početka, ali neprocjenjivo važan.
Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju
Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom
Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje
Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
U RS se za izbore u Srbiji prijavilo 19.800 osoba, koji će moći glasati na 28 biračkih mjesta. Ostaje nepoznato koliko će ih 25. oktobra preći Drinu i glasati u Srbiji. U svakom slučaju ne vjerujem da su glasači iz Republike Srpske ti koji će odlučiti pobjednika izbora u Srbiji. Realno, glasači iz Republike Srpske na malo toga mogu uticati, ali izgleda da su simbolički veoma važni i Vučiću i opoziciji
Predizborna hapšenja zbog tobožnjeg „rušenja države“ svedoče o panici režima. Loša vest za njih je – ne mogu da uhapse ceo narod koji je rešio da se odbrani od naprednjačkih batina i izborne krađe
Obruč koji oko Ćacilenda steže Studentska lista sve je uži. Jer sve je više razmađijanih ljudi koji lažnog proroka vide kao ono što jeste: uličnog opsenara koji zavađa Srbiju
Cilj novosadskog mitinga bio je jasan: zastrašivanje, demonstracija masovnosti i dominacije, kao i pokazivanje snažnih kapaciteta za prinudu i nasilje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
