Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Vučić kaže da je problem riješen. Ispunio je sve studentske zahtjeve i sad nastavlja po redovnom planu borbene obuke i drugih naprednjačkih aktivnosti. Međutim, komemorativne blokade i dalje se šire po Srbiji. Na ulice izlaze i srednjoškolci, a podrška buntu stiže od SANU, Udruženja književnika i Miloša Bikovića.
U čemu je stvar?
Pod jedan – Vučiću više niko ništa ne vjeruje. Od silne upotrebe, njegove alternativne istine su izlizane, zamorne i iritantne. Otprilike, poput blokova reklama na Pinku. U tom kontekstu, nije na posljednjem mjestu činjenica da suštinski zahtjevi studenata nisu ispunjeni – em se ne znaju tokovi novca i štošta drugo vezano za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu, em ih i dalje napadaju na blokadama. Iznuđene ostavke sitnih riba i njihovo privođenje na principu sportskog ribolova (uhvatiš, slikaš, poljubiš i pustiš) daleko su od pravde.
Dva – ovi mladi ljudi godinama stasaju pod naprednjačkom vlašću. Davno su je zato prozreli i prezreli, pa svoje zahtjeve i ne podnose Vučiću. Jednostavno mu kažu – niste nadležni. U prijevodu: nećemo da igramo kako nam on svira, država i pravni poredak nisu, niti smiju biti jedan čovjek. Eno Vučevića, vlade i pravosuđa – oni su nadležni, oni se pitaju. Nema ovdje naivnosti, ali ima velike zrelosti. Demontaža nakazne vlasti, između ostalog, počinje i njenim vraćanjem u ustavne granice bez obzira tko su nosioci vlasti. Tako se, između ostalog, oslobađa oteta država.
Konačno i treće – buna studenata na dahije iskreni je krik društva dovedenog do ivice opstanka autoritarnošću, korupcijom, kriminalizacijom, partokratijom, bahatošću i nekompetencijom režima… Posljedice svega su petnaest mrtvih ispod nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu. Zato podrška studentima nije pitanje politike već elementarne etike svakog od nas.
ŠIBICARENJE NA NAVIJAČKI NAČIN
foto: marija janković…
Naprednjaci koji o nečemu odlučuju ovih dana djeluju pomalo zbunjeno. Ni oni ne vjeruju Vučiću, ali i dalje vjeruju u njega. Zapravo, očekuju da će poput vođe navijačko-interesnog kopa svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima zavesti red na tribini. To jest – ugušiti bunu, vratiti studente u klupe i probuđenoj javnosti nabiti na usta krpu sa kloroformom.
U ovom trenutku Vučić teško može ispuniti težnje vlastitih klijenata. Kao i svakog autoritarnog lidera muči ga dilema da će ispasti slab i demoralizirati svoje ako popusti, a zategne li – može dodatno mobilizirati oponente i proširiti podršku studentima.
Pošto nije u stanju da razriješi nedoumicu, predsjednik Srbije se služi miksom prijetnji i pokušaja potkupljivanja. Ni jedno niti drugo ne ide mu baš od ruke. Jer ma koliko se trudio, Vučić nema kapacitet da shvati studente. Sam je to najbolje potvrdio. Pričajući o svojim danima na Pravnom fakultetu, rekao je da je on – dok su Goran Vesić i drugi “izvodili studente” – grijao klupu i štrebao. Ali zašto je omladina ranih devedesetih izlazila na ulicu? Pa zbog protivljenja ratu, sankcijama, izolaciji, bijedi…
Kako to objasniti Vučiću koji je pravo iz fakultetskog amfiteatra zasjeo u fotelju Šešeljevog stranačkog generalnog sekretara? Nikako. Ni onda ni danas on ne može pojmiti da se neko bori za javni interes, poštenje i pravdu bez ikakvog ličnog interesa. Zbog toga šibicari – malo optužuje studente da su pioni u hibridnom ratu, malo im nudi pare “od države”, malo ih mlate naprednjački provokatori i policija, malo blagoizvoli da im “da sve što traže” i rješava stambeno pitanje…
Poput svakog pravog autoritarca pod visokom temperaturom, Vučić zna da ključ krize drži javno mnijenje. A da se ono ubrzano mijenja i da ga nipošto ne treba dodatno izazivati, svjedoči podrška studentima dobijena od fakulteta, Univerziteta, srednjih škola, strukovnih udruženja, javnih ličnosti, pa i od mnogih koji su sve do sada ćutali tokom najvećeg broja godina naprednjačke vlasti.
Sa ovim posljednjim oni se sve do sada nisu susretali. Također, najveći broj običnih članova SNS željan je normalnog života; ti ljudi su zgađeni stalnim kampanjama, hajkom na sigurne glasove, kmetskim kulucima kojim otplaćuju zaposlenja, atmosferom straha i potčinjenosti… I oni stoje pod nadstrešnicom.
KAMO DALJE, BRAĆO I ROĐACI
Sve i da studenti obustave blokade dok se štampa ovaj broj “Vremena”, oni su ostvarili najvažnije. Dobri duh solidarnosti, lične hrabrosti i nepristajanja na laži, korupciju i, uopće, naopak način vođenja zemlje više nije moguće vratiti u bocu. On je već politički operacionaliziran.
Može li ga opozicija iskoristiti? Ako opet ne budu teško zabrljali i pucali sebi u koljena – što više vole nego ’leba da jedu – mogu. Na budućim izborima možda i neće dobiti glasove zbog sebe kao takvih, ali je vrlo vjerojatno da će ih steći jer bi velik dio birača mogao isključivo glasati protiv naprednjaka.
Srbija će se još naslušati Vučićevih obećanja. Međutim, tokom svakog od njih odjekivaće eho studentskih zvižduka ispred Predsjedništva, a on će sve više ličiti na svoj lik na Koraksovim i Petričićevima karikaturama.
Neće posustati ni Vučević, Brnabić, Đuka i ostali. No, kako vrijeme prolazi, oni postaju pogubljeni poput onog direktora novosodske gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu koji, umjesto da smogne snage i suoči se sa đacima, izaziva javnu sablazan klečeći satima u dvorištu.
Izvjesno je da su studenti otvorili vrata promjenama u zemlji. Ipak, one nisu iza ćoška. Sve što se dešava tek je početak početka, ali neprocjenjivo važan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Zakleo se Vučić u vlast i u med da će u Kosjeriću da zavede red, mogla bi da glasi pesmica o apsurdno brutalnoj funkcionerskoj kampanji koja se vodi u ovoj malenoj opštini
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!