Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Vučić kaže da je problem riješen. Ispunio je sve studentske zahtjeve i sad nastavlja po redovnom planu borbene obuke i drugih naprednjačkih aktivnosti. Međutim, komemorativne blokade i dalje se šire po Srbiji. Na ulice izlaze i srednjoškolci, a podrška buntu stiže od SANU, Udruženja književnika i Miloša Bikovića.
U čemu je stvar?
Pod jedan – Vučiću više niko ništa ne vjeruje. Od silne upotrebe, njegove alternativne istine su izlizane, zamorne i iritantne. Otprilike, poput blokova reklama na Pinku. U tom kontekstu, nije na posljednjem mjestu činjenica da suštinski zahtjevi studenata nisu ispunjeni – em se ne znaju tokovi novca i štošta drugo vezano za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu, em ih i dalje napadaju na blokadama. Iznuđene ostavke sitnih riba i njihovo privođenje na principu sportskog ribolova (uhvatiš, slikaš, poljubiš i pustiš) daleko su od pravde.
Dva – ovi mladi ljudi godinama stasaju pod naprednjačkom vlašću. Davno su je zato prozreli i prezreli, pa svoje zahtjeve i ne podnose Vučiću. Jednostavno mu kažu – niste nadležni. U prijevodu: nećemo da igramo kako nam on svira, država i pravni poredak nisu, niti smiju biti jedan čovjek. Eno Vučevića, vlade i pravosuđa – oni su nadležni, oni se pitaju. Nema ovdje naivnosti, ali ima velike zrelosti. Demontaža nakazne vlasti, između ostalog, počinje i njenim vraćanjem u ustavne granice bez obzira tko su nosioci vlasti. Tako se, između ostalog, oslobađa oteta država.
Konačno i treće – buna studenata na dahije iskreni je krik društva dovedenog do ivice opstanka autoritarnošću, korupcijom, kriminalizacijom, partokratijom, bahatošću i nekompetencijom režima… Posljedice svega su petnaest mrtvih ispod nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu. Zato podrška studentima nije pitanje politike već elementarne etike svakog od nas.
ŠIBICARENJE NA NAVIJAČKI NAČIN
Naprednjaci koji o nečemu odlučuju ovih dana djeluju pomalo zbunjeno. Ni oni ne vjeruju Vučiću, ali i dalje vjeruju u njega. Zapravo, očekuju da će poput vođe navijačko-interesnog kopa svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima zavesti red na tribini. To jest – ugušiti bunu, vratiti studente u klupe i probuđenoj javnosti nabiti na usta krpu sa kloroformom.
U ovom trenutku Vučić teško može ispuniti težnje vlastitih klijenata. Kao i svakog autoritarnog lidera muči ga dilema da će ispasti slab i demoralizirati svoje ako popusti, a zategne li – može dodatno mobilizirati oponente i proširiti podršku studentima.
Pošto nije u stanju da razriješi nedoumicu, predsjednik Srbije se služi miksom prijetnji i pokušaja potkupljivanja. Ni jedno niti drugo ne ide mu baš od ruke. Jer ma koliko se trudio, Vučić nema kapacitet da shvati studente. Sam je to najbolje potvrdio. Pričajući o svojim danima na Pravnom fakultetu, rekao je da je on – dok su Goran Vesić i drugi “izvodili studente” – grijao klupu i štrebao. Ali zašto je omladina ranih devedesetih izlazila na ulicu? Pa zbog protivljenja ratu, sankcijama, izolaciji, bijedi…
Kako to objasniti Vučiću koji je pravo iz fakultetskog amfiteatra zasjeo u fotelju Šešeljevog stranačkog generalnog sekretara? Nikako. Ni onda ni danas on ne može pojmiti da se neko bori za javni interes, poštenje i pravdu bez ikakvog ličnog interesa. Zbog toga šibicari – malo optužuje studente da su pioni u hibridnom ratu, malo im nudi pare “od države”, malo ih mlate naprednjački provokatori i policija, malo blagoizvoli da im “da sve što traže” i rješava stambeno pitanje…
Poput svakog pravog autoritarca pod visokom temperaturom, Vučić zna da ključ krize drži javno mnijenje. A da se ono ubrzano mijenja i da ga nipošto ne treba dodatno izazivati, svjedoči podrška studentima dobijena od fakulteta, Univerziteta, srednjih škola, strukovnih udruženja, javnih ličnosti, pa i od mnogih koji su sve do sada ćutali tokom najvećeg broja godina naprednjačke vlasti.
Sa ovim posljednjim oni se sve do sada nisu susretali. Također, najveći broj običnih članova SNS željan je normalnog života; ti ljudi su zgađeni stalnim kampanjama, hajkom na sigurne glasove, kmetskim kulucima kojim otplaćuju zaposlenja, atmosferom straha i potčinjenosti… I oni stoje pod nadstrešnicom.
KAMO DALJE, BRAĆO I ROĐACI
Sve i da studenti obustave blokade dok se štampa ovaj broj “Vremena”, oni su ostvarili najvažnije. Dobri duh solidarnosti, lične hrabrosti i nepristajanja na laži, korupciju i, uopće, naopak način vođenja zemlje više nije moguće vratiti u bocu. On je već politički operacionaliziran.
Može li ga opozicija iskoristiti? Ako opet ne budu teško zabrljali i pucali sebi u koljena – što više vole nego ’leba da jedu – mogu. Na budućim izborima možda i neće dobiti glasove zbog sebe kao takvih, ali je vrlo vjerojatno da će ih steći jer bi velik dio birača mogao isključivo glasati protiv naprednjaka.
Srbija će se još naslušati Vučićevih obećanja. Međutim, tokom svakog od njih odjekivaće eho studentskih zvižduka ispred Predsjedništva, a on će sve više ličiti na svoj lik na Koraksovim i Petričićevima karikaturama.
Neće posustati ni Vučević, Brnabić, Đuka i ostali. No, kako vrijeme prolazi, oni postaju pogubljeni poput onog direktora novosodske gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu koji, umjesto da smogne snage i suoči se sa đacima, izaziva javnu sablazan klečeći satima u dvorištu.
Izvjesno je da su studenti otvorili vrata promjenama u zemlji. Ipak, one nisu iza ćoška. Sve što se dešava tek je početak početka, ali neprocjenjivo važan.
Smrt jedne devojke zahteva istinu i dostojanstvo, ali način na koji se o njoj govori i način na koji se koristi pokazuje da je pretvorena u sredstvo političkog obračuna. U tome leži najveći problem, jer kada smrt postane sredstvo za odmazdu vlasti nad univerzitetom, ostaje zastrašujuće pitanje – na šta su sve spremni
Evo izbornog komentara jedne “obične žene”: “ Bio je to trenutak u kojem su mnogi prvi put stali uspravno. Bez galame, bez velikih reči, ali sa nečim što se ne može fingirati – dostojanstvom. Rezultati su objavljeni kako su objavljeni. Papir trpi svašta, brojevi još više. Ali ono što ne trpi jeste osećaj u stomaku kad znaš da si uradio kako treba. I to vam, deco, niko ne može oduzeti”
U situaciji u kojoj Ministarstvo kulture ne haje za izdavaštvo svoje države, na strani izdavača su samo nematerijalni resursi: upornost, entuzijazam i višedecenijsko iskustvo s krizama
Đacima će biti zabranjeno i da pozajmljuju telefone, a kazne će plaćati i roditelji i škole. Za one koji se direktno staraju o detetu predviđena je kazna od 100.000 dinara, dok će obrazovna ustanova plaćati i do milion dinara ukoliko prekrši zakon
Lajkovi aktiviraju dopaminske udare zadovoljstva podstičući zavisničko ponašanje. Potreba da se stalno bude prisutan na mreži pojačava osećaj usamljenosti. Idealizovane slike tuđih života i tela povećavaju nezadovoljstvo i depresivne simptome. Širom sveta sve je više poziva na strožu regulaciju rada vlasnika društvenih mreža
Lokalni izbori održani u nedelju pokazali su, pre svega, slabost vlasti i snagu onih koji bi da vlast menjaju. Šta im je sada činiti?
Nije Vučić Putin, niti to može biti. Putina se ljudi plaše, a od Vučića im se samo ide u toalet. Da bi postao ozbiljan diktator, čovek mora za to da bude talentovan. I mora imati validniju diplomu od one dobijene od Vojislava Šešelja
Zašto SNS nakon lokalnih izbora liči na firmu koja pravi banket prikrivajući neizbežni bankrot, a Vučić na njenog vlasnika zaduženog do grla kako bi još malo izigravo velikog gazdu
Režimski Napad i odbrana Beogradskog univerziteta
Ne boje se kriminala, boje se obrazovanja Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
