Kako su studenti prozreli i prezreli naprednjački režim? Zašto umesto naivnosti pokazuju zrelost? Šta Vučić nikada neće moći da razume? Kolika je visina njegove autoritarne temperature? I zbog čega sve više liči na svoj lik sa Koraksovih i Petričićevih karikatura
Vučić kaže da je problem riješen. Ispunio je sve studentske zahtjeve i sad nastavlja po redovnom planu borbene obuke i drugih naprednjačkih aktivnosti. Međutim, komemorativne blokade i dalje se šire po Srbiji. Na ulice izlaze i srednjoškolci, a podrška buntu stiže od SANU, Udruženja književnika i Miloša Bikovića.
U čemu je stvar?
Pod jedan – Vučiću više niko ništa ne vjeruje. Od silne upotrebe, njegove alternativne istine su izlizane, zamorne i iritantne. Otprilike, poput blokova reklama na Pinku. U tom kontekstu, nije na posljednjem mjestu činjenica da suštinski zahtjevi studenata nisu ispunjeni – em se ne znaju tokovi novca i štošta drugo vezano za rekonstrukciju Željezničke stanice u Novom Sadu, em ih i dalje napadaju na blokadama. Iznuđene ostavke sitnih riba i njihovo privođenje na principu sportskog ribolova (uhvatiš, slikaš, poljubiš i pustiš) daleko su od pravde.
Dva – ovi mladi ljudi godinama stasaju pod naprednjačkom vlašću. Davno su je zato prozreli i prezreli, pa svoje zahtjeve i ne podnose Vučiću. Jednostavno mu kažu – niste nadležni. U prijevodu: nećemo da igramo kako nam on svira, država i pravni poredak nisu, niti smiju biti jedan čovjek. Eno Vučevića, vlade i pravosuđa – oni su nadležni, oni se pitaju. Nema ovdje naivnosti, ali ima velike zrelosti. Demontaža nakazne vlasti, između ostalog, počinje i njenim vraćanjem u ustavne granice bez obzira tko su nosioci vlasti. Tako se, između ostalog, oslobađa oteta država.
Konačno i treće – buna studenata na dahije iskreni je krik društva dovedenog do ivice opstanka autoritarnošću, korupcijom, kriminalizacijom, partokratijom, bahatošću i nekompetencijom režima… Posljedice svega su petnaest mrtvih ispod nadstrešnice renovirane Željezničke stanice u Novom Sadu. Zato podrška studentima nije pitanje politike već elementarne etike svakog od nas.
ŠIBICARENJE NA NAVIJAČKI NAČIN
foto: marija janković…
Naprednjaci koji o nečemu odlučuju ovih dana djeluju pomalo zbunjeno. Ni oni ne vjeruju Vučiću, ali i dalje vjeruju u njega. Zapravo, očekuju da će poput vođe navijačko-interesnog kopa svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima zavesti red na tribini. To jest – ugušiti bunu, vratiti studente u klupe i probuđenoj javnosti nabiti na usta krpu sa kloroformom.
U ovom trenutku Vučić teško može ispuniti težnje vlastitih klijenata. Kao i svakog autoritarnog lidera muči ga dilema da će ispasti slab i demoralizirati svoje ako popusti, a zategne li – može dodatno mobilizirati oponente i proširiti podršku studentima.
Pošto nije u stanju da razriješi nedoumicu, predsjednik Srbije se služi miksom prijetnji i pokušaja potkupljivanja. Ni jedno niti drugo ne ide mu baš od ruke. Jer ma koliko se trudio, Vučić nema kapacitet da shvati studente. Sam je to najbolje potvrdio. Pričajući o svojim danima na Pravnom fakultetu, rekao je da je on – dok su Goran Vesić i drugi “izvodili studente” – grijao klupu i štrebao. Ali zašto je omladina ranih devedesetih izlazila na ulicu? Pa zbog protivljenja ratu, sankcijama, izolaciji, bijedi…
Kako to objasniti Vučiću koji je pravo iz fakultetskog amfiteatra zasjeo u fotelju Šešeljevog stranačkog generalnog sekretara? Nikako. Ni onda ni danas on ne može pojmiti da se neko bori za javni interes, poštenje i pravdu bez ikakvog ličnog interesa. Zbog toga šibicari – malo optužuje studente da su pioni u hibridnom ratu, malo im nudi pare “od države”, malo ih mlate naprednjački provokatori i policija, malo blagoizvoli da im “da sve što traže” i rješava stambeno pitanje…
Poput svakog pravog autoritarca pod visokom temperaturom, Vučić zna da ključ krize drži javno mnijenje. A da se ono ubrzano mijenja i da ga nipošto ne treba dodatno izazivati, svjedoči podrška studentima dobijena od fakulteta, Univerziteta, srednjih škola, strukovnih udruženja, javnih ličnosti, pa i od mnogih koji su sve do sada ćutali tokom najvećeg broja godina naprednjačke vlasti.
Sa ovim posljednjim oni se sve do sada nisu susretali. Također, najveći broj običnih članova SNS željan je normalnog života; ti ljudi su zgađeni stalnim kampanjama, hajkom na sigurne glasove, kmetskim kulucima kojim otplaćuju zaposlenja, atmosferom straha i potčinjenosti… I oni stoje pod nadstrešnicom.
KAMO DALJE, BRAĆO I ROĐACI
Sve i da studenti obustave blokade dok se štampa ovaj broj “Vremena”, oni su ostvarili najvažnije. Dobri duh solidarnosti, lične hrabrosti i nepristajanja na laži, korupciju i, uopće, naopak način vođenja zemlje više nije moguće vratiti u bocu. On je već politički operacionaliziran.
Može li ga opozicija iskoristiti? Ako opet ne budu teško zabrljali i pucali sebi u koljena – što više vole nego ’leba da jedu – mogu. Na budućim izborima možda i neće dobiti glasove zbog sebe kao takvih, ali je vrlo vjerojatno da će ih steći jer bi velik dio birača mogao isključivo glasati protiv naprednjaka.
Srbija će se još naslušati Vučićevih obećanja. Međutim, tokom svakog od njih odjekivaće eho studentskih zvižduka ispred Predsjedništva, a on će sve više ličiti na svoj lik na Koraksovim i Petričićevima karikaturama.
Neće posustati ni Vučević, Brnabić, Đuka i ostali. No, kako vrijeme prolazi, oni postaju pogubljeni poput onog direktora novosodske gimnazije “Jovan Jovanović Zmaj” u Novom Sadu koji, umjesto da smogne snage i suoči se sa đacima, izaziva javnu sablazan klečeći satima u dvorištu.
Izvjesno je da su studenti otvorili vrata promjenama u zemlji. Ipak, one nisu iza ćoška. Sve što se dešava tek je početak početka, ali neprocjenjivo važan.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ćacilend nije samo bizarnost, kažu sagovornici „Vremena“, već ima razne funkcije. Držanje tog rugla u centru grada košta vlast, ali bi je još više koštalo da je sada ukloni i prizna svojevrsni poraz
Ruglo u centru Beograda klasičan je paramilitarni kamp koji “čuva” prostor za proteste protiv vlasti i koji je spreman za upotrebu sile nad kritičarima režima, kao što se i dešava. Dalje – to je i neka vrsta odbrambenog garnizona jer se režim zaista plaši demonstranta. Reč je i o mestu sa kog se građani kontinuirano provociraju. U svakom slučaju, u pitanju je zatvorena, organizovana i militarizovana struktura koja ima komandni štab, jasnu hijerarhiju, obezbeđenje, kontrolu prostora, ulaza i izlaza, uz prisustvo uniformisanih i poluuniformisanih ljudi pod zaštitom policije
“Ako kritikujete, optuže vas da rušite državu; ako se samožrtvujete – ćute. Štrajk glađu bi trebalo da ukaže društvu na to u kakvoj se poziciji čovek našao kada mu ništa drugo ne preostaje”, kaže za “Vreme” profesor Oliver Tošković. “Postupak Hrke i reakcija onih koji su je podržali pokazuju da postoji spremnost i istrajnost u borbi iako je ta borba dugotrajnija nego što bismo želeli”, zaključuje u našem nedeljniku profesorica Tamara Džamonja Ignjatović
“Kroz istraživanja koje pratimo ne vidimo da se dešava ništa što pokazuje da su građani razočarani i da apstinenti žele da se vrate u apstinenciju. Ljudi su i te kako rešeni da kada god dođu izbori, izađu i glasaju protiv SNS. A to vam pokazuju i trenuci velikih mobilizacija u društvu”
Zet Kušner sigurno razmišlja vredi li sa Vučićem, Jovanovim i drugim ćacijima saditi tikve. Prilikom otimačine Generalštaba ispali su smotana banda koja se u toku pljačke banke bez maski krevelji u kamere i ostavlja na pultu ličene karte
Ukoliko imate trunku ličnog integriteta, lako ćete ugledati samog sebe na kiši u štrajku glađu. Kao što danas za Milomira Jaćimovića nema pravde, zakona i ustavnih prava, sutra ih možda ni za vas neće biti
Nema ničega u ideji Fakulteta srpskih studija što državni univerziteti već ne pokrivaju. „Identitetske discipline“ nisu drugo do košmari proizašli iz falangističkih glava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!