On im kao beži, oni bi kao da ga hapse

Za “Vreme” iz Banjaluke

Tridesetu obljetnicu mira Bosna i Hercegovina dočekuje u potvrđivanju apsurda, koji su postali zaštitni znak dominantnih politika i vrijeđanje zdravog razuma ono malo stanovnika što je još ostalo u zemlji.

Politički vrh Republike Srpske, sem uzaludnog nadanja u američkog predsjednika Trampa, čini sve da Dejton vrati na izvorne postavke, poništi državne pravosudne institucije, potjera Visokog predstavnika iz BiH, donese novi entitetski ustav kojim planira vojne saveze sa Srbijom i Mađarskom i sve to zaklinjući se u Dejtonski mirovni sporazum.

Zapravo, Milorad Dodik uvjerava domaću i međunarodnu javnost da rušenjem Dejtona spasava BiH istovremeno pozivajući na dijalog, podrazumijeva se prema njegovim pravilima. Sa Dodikom barem javno niko ne želi da razgovara.

Osim toga, Tramp ne da nije ukinuo sankcije entitetskom predsjedniku i njegovoj porodici, nego još nije ni pomislio da imenuje novog ambasadora u BiH. On ima važnija posla i ambicije – da spreči nuklearni rat, anektira Grenland, u jednom danu okonča višegodišnju agresiju Rusije na Ukrajinu, podiže i spušta carine po nahođenju… Nije njemu do BiH.

Dio političkog vrha u Federaciji BiH poziva na strpljenje i vjeru u domaće pravosudne institucije koje bi trebalo da uhapse Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića. Za ovim zvaničnicima iz Republike Srpske Sud BiH je raspisao potjernicu pošto se nisu odazvali pozivu na saslušanje Tužilaštva koje im stavlja na teret niz krivičnih djela koja se svode na udar na ustavni poredak. Istovremeno se nada i da će za njih “prljavi i rizični posao hapšenja” uraditi EUFOR ili da će Interpol raspisati crvenu potjernicu za “bjeguncima od BiH pravosuđa”.

Sead Numanović, urednik portala Politički.ba kaže za “Vreme” da “država bježi od Dodika”.

POZIVI NA DOBROVOLJNI EGZIL

U isto vrijeme, Dodik naglašava da mu ne pada napamet da napusti Republiku Srpsku, označavajući proces protiv sebe kao “politički progon”: “Ako ja to ostavim mladima ovdje, svi će otići. Zbog mladih ljudi se mora boriti da se ne bi demontirala Republika Srpska”, jer “SNSD nema namjeru da gubi”.

Bezbjednosne i policijske agencije tobože hapse Dodika, a mole boga da pobjegne što dalje od njih. Isto tako i dio političara kako u Banjaluci, tako i u Sarajevu, priziva Dodikov bijeg izvan zemlje. U međuvremenu, Dodik nesmetano leti, putuje, prelazi granice na kojima ga niko ne zaustavlja i prijeti da će na pokušaj hapšenja vatrom odgovoriti do zuba naoružani specijalci koji ga čuvaju, jer im je to “ustavna obaveza”.

Taj drugi dio policijskih i sigurnosnih službi koji svesrdno radi na Dodikovoj zaštiti, time se izlaže izvršavanju krivičnih djela. Drugi dio političkog vrha u drugom bosansko-hercegovačkom entitetu dok istovremeno kritikuje Dodika zbog nepoštivanja institucija države i ovu njegovu avanturu naziva udarom na ustavni poredak, čvrsto ga drži u političkom zagrljaju i spasava od izbacivanja iz vlasti na državnoj razini. Dragan Čović i HDZ BiH opstruišu sve pokušaje da se Savez nezavisnih socijaldemokrata izbaci iz Savjeta ministara i da se ministri iz ove stranke zamijene opozicionim ministrima iz Republike Srpske.

Uz svesrdnu podršku susjedne Hrvatske, Dragan Čović se predstavlja najvećim Evropejcem u regiji. Naime, zvanični Zagreb lobira za ubrzanje evropskog puta BiH ucjenjujući briselske birokrate izmjenom Izbornog zakona u BiH, kojim bi HDZ-u BiH bila zacementirana pozicija člana u Predsjedništvu BiH. U isto vrijeme Hrvatska ne razmišlja o tome da slijedi neke od članica Evropske unije kao što su Njemačka, Austrija, Poljska, Litvanija, sankcionišući rukovodstvo Republike Srpske. A i Dragan Čović očito podupire Dodikov put u Evropu preko Moskve.

Opoziciona Trojka iz RS-a – Srpska demokratska stranka, Partija demokratskog progresa i Pokret za pravdu i red – krenuli su u rušenje Dodika na nivou države. To se pokazalo gotovo nemogućom misijom kako zbog blokada iz SNSD i HDZ BiH, tako i kao pucanje u sopstvenu nogu. Jer dok žestoko kritikuju Dodika i njegovu dvodecenijsku vladavinu za koju kažu da je bila pljačkaški pohod na javne resurse i dobra, istovremno se moraju truditi da skinu stigmu da su izdajnici i strani plaćenici.

BATA GAŠIĆ U AKCIJI

Po političkim kuloarima se šuška da opozicija u RS-u igra na note iz Srbije i da je to razlog što svaki put dodaju pojas za spasavanje Dodikovoj vlasti u entitetskom parlamentu. Naime, opozicija ispunjava telefonske naloge iz Beograda kad joj se naredi. A sve to zarad zaštite “srpskih nacionalnih interesa, zlih stranaca i političkog Sarajeva”.

Inače, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić od samog početka sudskog procesa Miloradu Dodiku najavljuje apokaliptične scenarije, a prije nekoliko dana je upozorio da će “biti mnogo muka i problema”.

“Imam veliki strah zbog situacije u BiH, neću dalje da komentarišem, da se ne ponašam kao i oni, jer tamo ima mnogo, da to nazovem, neodgovornih ljudi u Sarajevu”, rekao je Vučić. “I zato ću da prešutim i neću da im odgovaram na sve ono što čine svakodnevno, a plašim se da mnogo ljudi ne razumije suštinu stvari, koji sve prebacuju na predsjednika Dodika.”

Kritička samorefleksija o potezima vlasti iz Srbije u BiH, posljedicama i reakcijama na agendu “srpskog sveta” po običaju je izostala iz Vučićevog izlaganja. Zato su postupak ministra odbrane Srbije Bratislava Gašića, koji je sjeo dok je intonirana himna BiH, mnogi ocijenili potezom neodgovornog i nepristojnog političara. Ipak, Gašić je slijedio postupke svojih domaćina Milorada Dodika i Nenada Stevandića, koji su sjedenjem u vrijeme sviranja himne samo potvrdili ono što godinama govore – da ne poštuju sopstvenu državu. Istina, boreći se za dejtonsku BiH.

“Dejtonski sporazum sadrži pravo RS na specijalne veze, ali one ne obuhvataju vojna pitanja niti vojnu saradnju u bio kojem vidu učešća vojnih lica iz Srbije i njihovo prisustvo proslavama u RS-u i nije u skladu sa Dejtonskim sporazumom, a problematično je iz aspekta odnosa Srbije i BiH”, objašnjava za “Vreme”Radomir Nešković, doktor političkih nauka i jedan od vrsnih poznavalaca političkog sistema BiH. “Vojni predstavnici jedne države mogu u uniformi boraviti na teritoriji druge države samo ako između država postoji ugovor o vojnoj saradnji koji to uključuje. BiH i Srbija imaju sporazum o vojnoj saradnji, školovanju, popravkama i servisiranju helikoptera, razminiravanje, zajedničke vježbe. To je saradnja dvije države i ne obuhvata da vojni predstavnici dolaze kad god hoće na teritoriju druge države. A sjedenje dok se intonira himna jedne države je izraz nepoštovanja te države.”

Ministar odbrane BiH Zukan Helez najavio je internu istragu i “rigorozne mjere protiv onih koji su se oglušili o njegovu naredbu da se Miloradu Dodiku, predsjedniku RS-a, Nenadu Stevandiću, predsjedniku Narodne skupštine RS i Radovanu Viškoviću, predsjedniku entitetske Vlade, zabrani ulazak u kasarnu ʼKozaraʼ na obilježavanje godišnjice Trećeg pješadijskog puka Oružanih snagaˮ.

Helez je upozorio na kršenje Zakona o odbrani i hijerarhije, razočaran u srpske oficire koji su mu jedno obećali, a drugo uradili. Ministar nije isključio niti jednu opciju sankcija. U isto vrijeme, pomenuti trojac je u kasarni nazdravio Helezu u čast, koji je potom naredio da se obustave sve aktivnosti iz Plana bilateralne saradnje sa Republikom Srbijom, osim već započetih školovanja.

ČUDESNI SVET SAVETA MINISTARA

Međunarodna zajednica, koja je još uvijek bitan dio pravnog i političkog sistema BiH, prepušta elegantno domaćim strukturama i institucijama da riješe svoje probleme, uzalud se nadajući da milione novca poreskih obveznika svojih zemalja nisu bacili u vodu gradeći tobože institucije oslobođene političkog uticaja i od profesionalnog integriteta.

Svima je ovdje jasno da su decenijama vođe partija na vlasti regrutovale na rukovodeće pozicije stranačke ljude, odane isključivo njima. To je nedvosmisleno i javno pokazao direktor SIPE, državne agencije za istrage i zaštitu, Darko Ćulum. On se među prvima ali i rijetkima odazvalo nalogu Milorada Dodika da napusti ovu agenciju i pređe u Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a. Agencija je tako ostala obezglavljena, s obzirom da je njegov zamjenik Zoran Galić u bjekstvu u Hrvatskoj zbog zloupotrebe položaja i veza sa kriminalnim miljeom i primanjem dara. Smatra se da je imao svesrdnu pomoć pojedinih karika iz sistema. Između ostalog, postoji sumnja i da cure informacije iz pravosuđa BiH.

Savjet ministara nije razriješio Ćuluma dužnosti, pa je i dalje na čelu institucije, u koju ne dolazi na posao tri mjeseca. Zauzvrat, savjetuje ministra unutrašnjih poslova entiteta. A da apsurd bude veći, Ćulum je izrazio želju da se vrati u direktorsku fotelju iako je, prema Zakonu o radu, odavno trebalo da dobije radnu knjižicu. Tu je očito je da će svom partijskom šefu na novoj/ staroj funkciji biti od veće koristi, te da samo koristi široke mogućnosti koji mu suluda zakonska rješenja omogućavaju.

Samo Ministarstvo bezbjednosti BiH nema ministra od januara ove godine, jer je u to vrijeme ministar Nenad Nešić bio u istražnom zatvoru. Sreća je da je Nešić sam podnio ostavku, inače je iz petomjesečnog zatvora mogao direktno da se vrati u ministarsku fotelju.

Na ovu funkciju predložen je opozicionar iz Republike Srpske Nebojša Vukanović. No, predsjedavajuća Savjeta ministara očekivano je politički manevrisala i činila sve da spriječi ovo imenovanje istovremeno kršeći Zakon o Savjetu ministara. Jer ispada da se zakoni u BiH donose prvenstveno kako bi ih oni koji su ih donijeli kršili kad im je to potrebno.

Tako Borjana Krišto nije u zakonskom roku od 15 dana imenovala kandidata za tu upražnjenu funkciju. I dok predstavnici takozvane federalne trojke (SDP BiH, Naša stranka i Narod i pravda) otvoreno pozivaju Visokog predstavnika da odblokira imenovanje ministra sigurnosti, ukazujući da riječ o očiglednom kršenju zakona i zloupotrebi Borjane Krišto, lider HDZ BiH Dragan Čović podržava Dodikovu tezu da “niko nije imenovao Šmita”, te da on ne može ništa nametati.

foto: armin durgut / ap photo

SRPSKO–HRVATSKA SLOGA PROTIV ŠMITA

SNSD i HDZ BiH eventualno miješanje Kristijana Šmita smatraju “grubim miješanjem” i “gaženjem ustavnog poretka”, koje, po svemu sudeći, upravo čine ove dvije stranke. Naime, Šmit bi umjesto Borjane Krišto poslao ime kandidata na provjeru nadležnim institucijama, te bi u slučaju “zelenog svjetla”, nakon provjere prijedlog kandidata išao u Predstavnički dom. Visoki predstavnik bi tako uklonio blokadu, pa bi politička odluka bila isključivo u rukama zakonodavne vlasti. Sve to nije dovoljno da politički vrh iz RS-a prestane vrijeđati ovog “neimenovanog stranca” i da mu se prijeti hapšenjem na teritoriji entiteta. Iskustvo se u međuvremenu sticalo protjerivanjem Šmitove sunarotkinje državne sekretarke Ane Luhrman iz Banjaluke po zahtjevu Milorada Dodika i unatoč tome što entitet nije nadležan za spoljnopolitičke odnose.

Tako BiH visi ni na nebu ni na zemlji, u stanju iščekivanja da li će zakon početi da vrijedi za sve bez izuzetka ili će biti nastavljena dobro poznata taktika dijela međunarodne zajednice da zarad mira i stabilnosti u kući proguta novu političku žabu i nastavi prodavati šarene laže o evropskim vrijednostima i pravnim tekovinama. A zapravo, podržava kršenje zakona, korupciju, gušenje slobode medija i mišljenja, dok se domaći političari nadmeću u tome ko će više miliona poreskih obveznika spiskati u arbitražnim sporovima – Federacija ili Republika Srpska.