Posle presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja "Škorpionima" i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima
Da, tako to izgleda. Nenaoružana osoba, u potpunoj vlasti ljudi s oružjem, a onda nogom udarac u glavu i, potom, kratak rafal u tijelo. Riječ je o snimku ubojstva najmanje jednog srpskog vojnika kod Dvora na Uni, 7. augusta 1995, emitovanog na TV B92 jedanaest godina kasnije. Ovaj ratni zločin zajednički su počinili pripadnici „Crnih mambi“, Prve bojne (bataljona) Druge gardijske brigade Hrvatske vojske i pripadnici odreda „Hamze“, Bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH. Prošle godine, gledaoci svih televizija vidjeli su kako pripadnici „Škorpiona“, ogranka „Crvenih beretki“, streljaju zarobljene Bošnjake iz Srebrenice na Jahorini. Između onog što je viđeno na ova dva snimka ne postoji razlika. Žrtve su, naprosto, žrtve, a zločinci – zločinci.
I motiv ovih zločina je isti. Kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić u junu 1995. etnički očistili istočnu Bosnu, tako su i Tuđman i njegovi generali, dva mjeseca kasnije, etnički čistili Krajinu. Ratni zarobljenici, civili i izbjeglice nisu ubijani ni zbog kakvih vojnih potreba: kada se popale sela i gradići, a na makadamskim cestama i njivama osvanu leševi staraca, sa dotadašnjim načinom života u tom kraju završeno je jednom zauvijek. Biće, kasnije, kad se proglasi mir, pojedinaca koji će se vratiti, obnoviće se i kuće, ali onog što je bilo i kako je bilo – više nikad. To su dobro znali Mladić i Karadžić, Slobodan Milošević i Tuđman, a i general Atif Dudaković kada je u ofanzivi u Bosanskoj krajini naređivao paljenje srpskih sela. Jedina pobjeda koja se računala bila je ona kada se stanovništvo tuđe nacionalnosti ili zatre ili protjera, a po mogućnosti oboje. Po tome se, na kraju, nijedna strana nije razlikovala od druge i iza svih njih su ostajali leševi one druge nacionalnosti.
Mnogi će reći da ratovi u bivšoj Jugoslaviji imaju svoje uzroke i da u tim ratovima nisu svi bili isti. U Hrvatskoj i Federaciji Bosni i Hercegovini naglašavaće se razaranja Vukovara, Sarajeva i drugih gradova, logori poput Omarske i Keraterma, protjerivanje nesrba i zločini nad njima. Zauzvrat, kao kontraargument, sa srpske strane će se navoditi ubijanje Srba u Kazanima, Konjicu, Sisku… Profesionalni nacionalni radnici odavno su usvojili vještinu uzajmnog predbacivanja kao da jedan zločin nad „nama“ potire i opravdava zločin nad „njima“. A svaki zločin je isti i ne postoji razlika između „Hamzi“ i „Crnih mambi“ na jednoj i „Škorpiona“ na drugoj strani. Njihov motiv – duboko neljudski – ne može se ničim opravdati. Ponajmanje pozivanjem na pravednu borbu, domovinski rat ili osvetu.
O zločinima poput onog koji su izvršile „Hamze“ i „Crne mambe“ znalo se čim su izvršeni. „Vreme“ je broju 252 od 21. augusta 1995. objavilo svjedočenje jednog od izbjeglica iz kolone nedaleko od mjesta na kome je snimljeno hladnokrvno ubojstvo srpskog ratnog zarobljenika:
„Nas desetak, oko osam, krećemo preko Orlave, Obljaja i Grubalja i izbijamo na komunikaciju Glina–Dvor kod Brezova Polja. Koridor Topusko–Glina–Dvor potom je presječen kod Gline. Tu su Hrvati sišli našim tenkovima koje su zarobili, pucali na kamione, gazili traktore… Masakr.
Oko jedanaest sati u koloni je kataklizma, panika, strah – sve što može biti. Pristižu ljudi. Malobabiću iz Dugog Sela pala granata na prikolicu i ubila oca, majku i staricu rođaku. Ide čovjek go k’o pištolj. Ide pješice. Nije jedini. (…)
Koridor je presječen. Prethodno, milicija Republike Srpske je na mostu u Dvoru zapisivala lične karte, registracije. Čitav dan. Kolona se nije pomijerala.
Jedan Alijin tenk probio se na vis iznad mosta kod Novog. Tuku most s tri granate, ali zbog elevacije promašuju. Iz kolone koja se proteže od Dvora do Brezovog Polja pristižu ljudi. Pričaju o upadima, o napadima muslimanskih pljačkaških grupa. O klanju i pljački pričaju. Hrvati slijeva, Muslimani zdesna u grupama od po pedeset napadaju. Naši ih odbiju, a oni opet. Znaju naše pjesme, naučili su ih, pjevaju ih i prilaze.“ (…)
Dakle, sve se i te kako dobro znalo u vrijeme Oluje, ali režim na čijem je čelu stajao Milošević svakako nije bio od onih koji su imali bilo kakav kredibilitet da pokrenu pitanje ratnih zločina nad Srbima. Moralo je da prođe deset godina i da se Srbija koliko-toliko povrati u normalnost i suoči sa ubijanjima počinjenim u ime srpstva, pa da postavi pitanje i zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Poslije presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja „Škorpionima“ i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima. Moguće je da Haški tribunal, koji se nalazi u izlaznoj strategiji, i neće povesti procese vezane za Oluju. Ali, pravosuđa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne mogu naći izgovor za nepokretanje istraga i suđenja za zločine poput onih koje su izvršile „Crne mambe“ i „Hamze“. Takmičenje u političkoj korektnosti i zaklinjanje u vrednosti Evropske unije više nisu recept sa izbjegavanje vlastite odgovornosti. Jednostavno, bez primjene krivičnog zakona nema mira i suradnje u regionu.
Povijest se ne može promijeniti. Zločini se mogu i moraju kazniti.
Usled sve učestalijih i razornijih vremenskih nepogoda, srpska poljoprivreda suočava se sa ozbiljnim posledicama. Jedna od najteže pogođenih voćnih kultura ove sezone je malina – voće po kojem je Srbija godinama bila prepoznatljiva. Hoće li malina ove godine uopšte biti dostupna na domaćem tržištu, i ako bude – po kojoj ceni?
Srbija je ušla u građansku neposlušnost, a to sa sobom nosi posledice. U danima za nama postalo je nemoguće prebrojati privedene, uhapšene i povređene. Ostaće zabeleženo da su se policijske marice u punoj brzini zaletale u mirne građane i da je jedan čovek hteo da naudi sebi, pod teretom pritiska vlasti
Šta je sve pokazao protest u subotu 28. juna? Kakve poruke i pouke odatle može da izvuče vlast – i čini li to – a kakve studenti i građani koji demonstriraju? Da li je manifestacija nacionalizma na Vidovdan bila očekivana, potencijalno opasna ili predstavlja nešto sasvim drugo? U kakvom se položaju sada nalazi režim, a u kakvom njegovi protivnici
Brojanje glasova na ponovljenim izborima, na jednom izbornom mestu, u varošici od 10.000 ljudi, pratio je lično predsednik države Aleksandar Vučić jer je znao – ako padne Kosjerić, zaljuljaće se mnogo više od jedne opštinske vlasti. Uspeo je SNS na kraju da zadrži izbornu pobedu, uz uobičajeni repertoar – zastrašivanje, demonstraciju sile i medijska blaćenja protivnika
Građani i studenti su tako dobro organizovani da policija izgleda smešno. Trčkaraju od ulice do ulice, od kvarta do kvarta, kao neka zbunjena deca. Ako ovaj bunt iznedri očekivani rezultat, odnosno ako Novi Sad odista postane ovdašnji Gdanjsk – to će u istoriju grada nesumnjivo biti upisano zlatnim slovima. Govoriće se o tome sa ponosom, kao što se sa ponosom ističe da je 1748. godine postao slobodan, autonoman grad, dekretom carice Marije Terezije. Slobodu je tada platio, ona se uvek plaća
Policajac i policajka su snimljeni dok su u pokušaju iznude studentkinju čupali za kosu. To je klasičan primer mučenja i torture, grubo kršenje zakona za koje bi morali da snose posledice
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
