Posle presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja "Škorpionima" i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima
Da, tako to izgleda. Nenaoružana osoba, u potpunoj vlasti ljudi s oružjem, a onda nogom udarac u glavu i, potom, kratak rafal u tijelo. Riječ je o snimku ubojstva najmanje jednog srpskog vojnika kod Dvora na Uni, 7. augusta 1995, emitovanog na TV B92 jedanaest godina kasnije. Ovaj ratni zločin zajednički su počinili pripadnici „Crnih mambi“, Prve bojne (bataljona) Druge gardijske brigade Hrvatske vojske i pripadnici odreda „Hamze“, Bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH. Prošle godine, gledaoci svih televizija vidjeli su kako pripadnici „Škorpiona“, ogranka „Crvenih beretki“, streljaju zarobljene Bošnjake iz Srebrenice na Jahorini. Između onog što je viđeno na ova dva snimka ne postoji razlika. Žrtve su, naprosto, žrtve, a zločinci – zločinci.
I motiv ovih zločina je isti. Kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić u junu 1995. etnički očistili istočnu Bosnu, tako su i Tuđman i njegovi generali, dva mjeseca kasnije, etnički čistili Krajinu. Ratni zarobljenici, civili i izbjeglice nisu ubijani ni zbog kakvih vojnih potreba: kada se popale sela i gradići, a na makadamskim cestama i njivama osvanu leševi staraca, sa dotadašnjim načinom života u tom kraju završeno je jednom zauvijek. Biće, kasnije, kad se proglasi mir, pojedinaca koji će se vratiti, obnoviće se i kuće, ali onog što je bilo i kako je bilo – više nikad. To su dobro znali Mladić i Karadžić, Slobodan Milošević i Tuđman, a i general Atif Dudaković kada je u ofanzivi u Bosanskoj krajini naređivao paljenje srpskih sela. Jedina pobjeda koja se računala bila je ona kada se stanovništvo tuđe nacionalnosti ili zatre ili protjera, a po mogućnosti oboje. Po tome se, na kraju, nijedna strana nije razlikovala od druge i iza svih njih su ostajali leševi one druge nacionalnosti.
Mnogi će reći da ratovi u bivšoj Jugoslaviji imaju svoje uzroke i da u tim ratovima nisu svi bili isti. U Hrvatskoj i Federaciji Bosni i Hercegovini naglašavaće se razaranja Vukovara, Sarajeva i drugih gradova, logori poput Omarske i Keraterma, protjerivanje nesrba i zločini nad njima. Zauzvrat, kao kontraargument, sa srpske strane će se navoditi ubijanje Srba u Kazanima, Konjicu, Sisku… Profesionalni nacionalni radnici odavno su usvojili vještinu uzajmnog predbacivanja kao da jedan zločin nad „nama“ potire i opravdava zločin nad „njima“. A svaki zločin je isti i ne postoji razlika između „Hamzi“ i „Crnih mambi“ na jednoj i „Škorpiona“ na drugoj strani. Njihov motiv – duboko neljudski – ne može se ničim opravdati. Ponajmanje pozivanjem na pravednu borbu, domovinski rat ili osvetu.
O zločinima poput onog koji su izvršile „Hamze“ i „Crne mambe“ znalo se čim su izvršeni. „Vreme“ je broju 252 od 21. augusta 1995. objavilo svjedočenje jednog od izbjeglica iz kolone nedaleko od mjesta na kome je snimljeno hladnokrvno ubojstvo srpskog ratnog zarobljenika:
„Nas desetak, oko osam, krećemo preko Orlave, Obljaja i Grubalja i izbijamo na komunikaciju Glina–Dvor kod Brezova Polja. Koridor Topusko–Glina–Dvor potom je presječen kod Gline. Tu su Hrvati sišli našim tenkovima koje su zarobili, pucali na kamione, gazili traktore… Masakr.
Oko jedanaest sati u koloni je kataklizma, panika, strah – sve što može biti. Pristižu ljudi. Malobabiću iz Dugog Sela pala granata na prikolicu i ubila oca, majku i staricu rođaku. Ide čovjek go k’o pištolj. Ide pješice. Nije jedini. (…)
Koridor je presječen. Prethodno, milicija Republike Srpske je na mostu u Dvoru zapisivala lične karte, registracije. Čitav dan. Kolona se nije pomijerala.
Jedan Alijin tenk probio se na vis iznad mosta kod Novog. Tuku most s tri granate, ali zbog elevacije promašuju. Iz kolone koja se proteže od Dvora do Brezovog Polja pristižu ljudi. Pričaju o upadima, o napadima muslimanskih pljačkaških grupa. O klanju i pljački pričaju. Hrvati slijeva, Muslimani zdesna u grupama od po pedeset napadaju. Naši ih odbiju, a oni opet. Znaju naše pjesme, naučili su ih, pjevaju ih i prilaze.“ (…)
Dakle, sve se i te kako dobro znalo u vrijeme Oluje, ali režim na čijem je čelu stajao Milošević svakako nije bio od onih koji su imali bilo kakav kredibilitet da pokrenu pitanje ratnih zločina nad Srbima. Moralo je da prođe deset godina i da se Srbija koliko-toliko povrati u normalnost i suoči sa ubijanjima počinjenim u ime srpstva, pa da postavi pitanje i zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Poslije presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja „Škorpionima“ i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima. Moguće je da Haški tribunal, koji se nalazi u izlaznoj strategiji, i neće povesti procese vezane za Oluju. Ali, pravosuđa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne mogu naći izgovor za nepokretanje istraga i suđenja za zločine poput onih koje su izvršile „Crne mambe“ i „Hamze“. Takmičenje u političkoj korektnosti i zaklinjanje u vrednosti Evropske unije više nisu recept sa izbjegavanje vlastite odgovornosti. Jednostavno, bez primjene krivičnog zakona nema mira i suradnje u regionu.
Povijest se ne može promijeniti. Zločini se mogu i moraju kazniti.
Deo opozicije je zapravo režimski i vodi narod u šetnje levo-desno, kaže sociolog Jovo Bakić za novi broj „Vremena“. A narod mora da se organizuje i da bude spreman da uzvrati na režimsko nasilje
Narodna pobuna posle tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu probudila je pravu stranu režima koji počinje sve doslednije da sledi izreku pripisanu Idiju Aminu, čuvenom afričkom diktatoru: Sloboda govora je garantovana, ali niko ne garantuje šta će vam se dogoditi posle tog govora
Šta se sve zameralo opoziciji? Jedni su tvrdili da pokušava da ubije gnev građana jer njeni delovi rade za Vučića. To je poznata teorija zavere, koja nekada zaista počiva, bar prividno, na dobrim argumentima. Ona je, međutim, možda ipak optimistična verzija naše političke scene. Pesimističnija je ona da je opozicija po difoltu nesposobna i budalasta, i da je predvode politički diletanti, što su tvrdili drugi kritičari. Čuli smo takođe da su odnosi među opozicionim čimbenicima tako dinamični, takoreći preokupirajući u borbi za lične pozicije, da stvarnost oko njih za njih postaje prilično nebitna
Kakve su veze Orbana i Vučića? Na čemu se sve zasniva njihova politička i ekonomska bliskost? Koji su kanali kojim putuje novac između dve zemlje? Šta se radilo, a koji su planovi najavljeni? Kakva su preplitanja između porodica Orban i Vučić? Koje sve mađarske firme osvajaju tendere po Srbiji? Konačno, šta sve nadgleda Utiber
Dovoljno je da tužilaštvo uzme pisana upozorenja inženjera Zorana Đajića, koji je radio kao konsultant za firmu Starting, a koji je ukazao da je stanje betona koje je video posle podizanja mermernih ploča veoma loše. Po zakonu, izvođač je morao istog časa da obavesti nadzor koji je mogao da zaustavi radove i na osnovu dopisa Đajića
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Premijer Vučević najavio je nove informacije o ostavkama, ali od toga nije bilo ništa. Prvo da veliki šef izračuna kako mu se to uklapa u priču da se radi i gradi, kako da pogibiju petnaest ljudi pretvori u tek manju neprijatnost
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
