Posle presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja "Škorpionima" i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima
Da, tako to izgleda. Nenaoružana osoba, u potpunoj vlasti ljudi s oružjem, a onda nogom udarac u glavu i, potom, kratak rafal u tijelo. Riječ je o snimku ubojstva najmanje jednog srpskog vojnika kod Dvora na Uni, 7. augusta 1995, emitovanog na TV B92 jedanaest godina kasnije. Ovaj ratni zločin zajednički su počinili pripadnici „Crnih mambi“, Prve bojne (bataljona) Druge gardijske brigade Hrvatske vojske i pripadnici odreda „Hamze“, Bužimske brigade Petog korpusa Armije BiH. Prošle godine, gledaoci svih televizija vidjeli su kako pripadnici „Škorpiona“, ogranka „Crvenih beretki“, streljaju zarobljene Bošnjake iz Srebrenice na Jahorini. Između onog što je viđeno na ova dva snimka ne postoji razlika. Žrtve su, naprosto, žrtve, a zločinci – zločinci.
I motiv ovih zločina je isti. Kao što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić u junu 1995. etnički očistili istočnu Bosnu, tako su i Tuđman i njegovi generali, dva mjeseca kasnije, etnički čistili Krajinu. Ratni zarobljenici, civili i izbjeglice nisu ubijani ni zbog kakvih vojnih potreba: kada se popale sela i gradići, a na makadamskim cestama i njivama osvanu leševi staraca, sa dotadašnjim načinom života u tom kraju završeno je jednom zauvijek. Biće, kasnije, kad se proglasi mir, pojedinaca koji će se vratiti, obnoviće se i kuće, ali onog što je bilo i kako je bilo – više nikad. To su dobro znali Mladić i Karadžić, Slobodan Milošević i Tuđman, a i general Atif Dudaković kada je u ofanzivi u Bosanskoj krajini naređivao paljenje srpskih sela. Jedina pobjeda koja se računala bila je ona kada se stanovništvo tuđe nacionalnosti ili zatre ili protjera, a po mogućnosti oboje. Po tome se, na kraju, nijedna strana nije razlikovala od druge i iza svih njih su ostajali leševi one druge nacionalnosti.
Mnogi će reći da ratovi u bivšoj Jugoslaviji imaju svoje uzroke i da u tim ratovima nisu svi bili isti. U Hrvatskoj i Federaciji Bosni i Hercegovini naglašavaće se razaranja Vukovara, Sarajeva i drugih gradova, logori poput Omarske i Keraterma, protjerivanje nesrba i zločini nad njima. Zauzvrat, kao kontraargument, sa srpske strane će se navoditi ubijanje Srba u Kazanima, Konjicu, Sisku… Profesionalni nacionalni radnici odavno su usvojili vještinu uzajmnog predbacivanja kao da jedan zločin nad „nama“ potire i opravdava zločin nad „njima“. A svaki zločin je isti i ne postoji razlika između „Hamzi“ i „Crnih mambi“ na jednoj i „Škorpiona“ na drugoj strani. Njihov motiv – duboko neljudski – ne može se ničim opravdati. Ponajmanje pozivanjem na pravednu borbu, domovinski rat ili osvetu.
O zločinima poput onog koji su izvršile „Hamze“ i „Crne mambe“ znalo se čim su izvršeni. „Vreme“ je broju 252 od 21. augusta 1995. objavilo svjedočenje jednog od izbjeglica iz kolone nedaleko od mjesta na kome je snimljeno hladnokrvno ubojstvo srpskog ratnog zarobljenika:
„Nas desetak, oko osam, krećemo preko Orlave, Obljaja i Grubalja i izbijamo na komunikaciju Glina–Dvor kod Brezova Polja. Koridor Topusko–Glina–Dvor potom je presječen kod Gline. Tu su Hrvati sišli našim tenkovima koje su zarobili, pucali na kamione, gazili traktore… Masakr.
Oko jedanaest sati u koloni je kataklizma, panika, strah – sve što može biti. Pristižu ljudi. Malobabiću iz Dugog Sela pala granata na prikolicu i ubila oca, majku i staricu rođaku. Ide čovjek go k’o pištolj. Ide pješice. Nije jedini. (…)
Koridor je presječen. Prethodno, milicija Republike Srpske je na mostu u Dvoru zapisivala lične karte, registracije. Čitav dan. Kolona se nije pomijerala.
Jedan Alijin tenk probio se na vis iznad mosta kod Novog. Tuku most s tri granate, ali zbog elevacije promašuju. Iz kolone koja se proteže od Dvora do Brezovog Polja pristižu ljudi. Pričaju o upadima, o napadima muslimanskih pljačkaških grupa. O klanju i pljački pričaju. Hrvati slijeva, Muslimani zdesna u grupama od po pedeset napadaju. Naši ih odbiju, a oni opet. Znaju naše pjesme, naučili su ih, pjevaju ih i prilaze.“ (…)
Dakle, sve se i te kako dobro znalo u vrijeme Oluje, ali režim na čijem je čelu stajao Milošević svakako nije bio od onih koji su imali bilo kakav kredibilitet da pokrenu pitanje ratnih zločina nad Srbima. Moralo je da prođe deset godina i da se Srbija koliko-toliko povrati u normalnost i suoči sa ubijanjima počinjenim u ime srpstva, pa da postavi pitanje i zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima. Poslije presuda za masakre na Ovčari i u Podujevu, Štrpcima i Sjeverinu, suđenja „Škorpionima“ i odgovornim za krvavi pir u Zvorniku – da se dalje ne nabraja – službeni Beograd ima puno pravo da postavi pitanje odgovornosti za ratne zločine nad Srbima. Moguće je da Haški tribunal, koji se nalazi u izlaznoj strategiji, i neće povesti procese vezane za Oluju. Ali, pravosuđa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne mogu naći izgovor za nepokretanje istraga i suđenja za zločine poput onih koje su izvršile „Crne mambe“ i „Hamze“. Takmičenje u političkoj korektnosti i zaklinjanje u vrednosti Evropske unije više nisu recept sa izbjegavanje vlastite odgovornosti. Jednostavno, bez primjene krivičnog zakona nema mira i suradnje u regionu.
Povijest se ne može promijeniti. Zločini se mogu i moraju kazniti.
Državne zdravstvene ustanove u Srbiji imaju postrojenja za sterilizaciju opasnog otpada, ali im država oduzima dozvole, otkriva „Vreme“ u novom broju. Da li se tako nameštaju poslovi privatnim firmama
Evropska unija uložila je milone evra kako bi pomogla Srbiji da sredi uklanjanje medicinskog i infektivnog otpada. Niš je jedan od prvih gradova koji su dobili postrojenje za ovu delatnost. Međutim, ono se danas ne koristi, poslove uklanjanja otpada dobija privatna firma, a zdravstvenim ustanovama istekle su dozvole. Uslovi za njihov produžetak postavljeni su tako da ne mogu da ih ispune
Pitanje za ljude sistema je – ko će biti prvi? Da li će policija, tužilaštvo i sudstvo, da li će oni iz prosvete i sa univerziteta ili iz javne uprave čekati da im “odseku glave” – i to malom broju čestitih i hrabrih, kako preti predsednik Srbije, ili će snažnije raditi po zakonu insistirajući na njegovom sprovođenju, a ne po njegovoj volji
Istinoljublje se, kaže Hana Arent, nikada nije ubrajalo u političke vrline. Da li to znači da je suština istine u njenoj nemoći, a suština politike u podmuklosti? Pa, ako je tako, zar nemoćna istina ne zaslužuje istu količinu prezira koliko i moć koja ne mari za istinu
Propali su pokušaji da država Srbija nacionalizuje NIS, da dvojica ljudi bliskih režimu kupe ruski udeo u NIS-u, da neka zapadna naftna kompanija ili investicioni fond uđu u vlasničku strukturu umesto Rusa. Ko sada, kao jedino preostalo rešenje prihvatljivo vlastima, ubrzano registruje flotu rečnih tankera za prevoz sirove nafte iz skladišta MOL-a u Mađarskoj do rafinerija NIS-a u Pančevu? Šta to sa sobom nosi? Zašto se Srbija nije odlučila za stečaj NIS-a
Predsednikova savetnica za medija Suzana Vasiljević je kao novinarka „izmislila rat“ kako bi se što duže brčkala u moru u Crnoj Gori. Zato sada, kada je na drugoj strani, ima rešenje za sve one koji mora izmišljaju kao što je to ona činila
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Aleksandar Vučić se silno razočarao u prijatelja Erdogana – a to mu zgodno dođe da se predstavi kao veliki patriota
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
