Država koju Srbija tuži mora priznati nadležnost tog suda, da bi se proces mogao povesti, te bi Srbija mogla tužiti samo neke – nikako ne sve – članice UN-a
Srbija će Međunarodnom sudu pravde u Den Hagu tužiti sve zemlje koje priznaju nezavisnost „lažne države Kosovo“, gromoglasno se najavljuje ovih dana iz Demokratske stranke Srbije. Prema riječima Branislava Ristivojevića, pravnog savjetnika premijera Vojislava Koštunice, tužba će se zasnivati na tezi da su zemlje koje priznaju nezavisno Kosovo – predvođene SAD-om – prekršile međunarodno pravo, jer je Kosovo prema važećoj Rezoluciji 1244 Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda dio teritorija suverene države Srbije.
I ne samo to, Vlada je već najavila formiranje pravnog tima koji bi trebao zastupati Srbiju u slučajevima tužbi protiv zemalja „nevjernica“ koje su se ogriješile o međunarodno pravo i – kako to kaže premijer – „drznule“ se priznati nezavisno Kosovo.
Prije premijera, sudske postupke je najavio predsjednik Boris Tadić, koji je još krajem prošle godine izjavio da će Srbija – ako Kosovo jednostrano proglasi nezavisnost – pokrenuti inicijativu da Vijeće sigurnosti UN-a od Međunarodnog suda pravde zatraži mišljenje da li je nezavisnost Kosova legalna, a kasnije se tome pridružio i ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić.
Sve te inicijative podržane su i u velikom dijelu medija, pa je tako već znani prijatelj i savjetnik srpskih vlasti u propalom pregovaračkom procesu o statusu Kosova Tomas Flajner, direktor švicarskog Instituta za federalizam, iznio svoj stav da Srbija treba Međunarodnom sudu pravde tužiti bar jednu zemlju koja je priznala samoproglašenu državu Kosovo, jer bi početak procesa pred tim sudom UN imao utjecaja na druge zemlje koje se spremaju na isti potez. Mnoge zemlje koje još oklijevaju s priznanjem Kosova odlučile bi da sačekaju presudu, mišljenja je Flajner, koji početak tog procesa vidi u donošenju srpske deklaracije o obvezujućem prihvaćanju nadležnosti Međunarodnog suda pravde, te – kaže on u intervjuu „Politici“ – „čim potpiše tu deklaraciju, Srbija može da tuži sve zemlje“. Flajner isključuje tužbu protiv SAD (koja nije potpisala obvezno prihvaćanje nadležnosti tog suda), ali isti list nalazi profesora međunarodnog prava iz Čikaga Antonija D’Amata, koji u autorskom tekstu objašnjava „recept“ kako i SAD ubaciti u tužbu, posredstvom Vijeća sigurnosti, koje Međunarodnom sudu pravde može uputiti predmet, koji ovaj onda ne može odbiti. Čikaški profesor ima i vrlo zanimljivu računicu: Srbija bi mogla kao zemlje-strane u sporu navesti SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Belgiju, Italiju i Hrvatsku, a one su trenutno članice Vijeća sigurnosti, pa zato ne bi mogle glasati o toj kosovsko-srpskoj stvari, te se profesor nada da postoje „odlične šanse“ da bi „većina ostalih“ mogla pokazati „snažnu podršku međunarodnom pravu, potvrđujući teritorijalni integritet Srbije“.
„Najava o podnošenju tužbi Međunarodnom sudu pravde protiv SAD-a i drugih zemalja koje su priznale Kosovo primer je obraćanja domaćoj javnosti“, kaže za „Vreme“ ekspert za međunarodno pravo, profesor Vojin Dimitrijević, izričito odbacujući mogućnost da Srbija može tužiti SAD, podsjećajući da je početkom 2005. godine Međunarodni sud pravde odbio tadašnju tužbu SR Jugoslavije protiv država-članica NATO pakta koje su sudjelovale u intervenciji 1999. godine, zato što SAD i Španjolska nisu pristale na nadležnost tog suda.
U slučaju pristanka na nadležnost, pitanje je da li bi Srbija uspjela u meritumu tužbe, s obzirom na to da je priznanje neke države diskreciona (i politička) odluka svake države. Tu se, međutim, i prije same tužbe pojavljuje mogući problem da bi Srbija – koja bi ponovo morala dati izjavu o priznanju nadležnosti Međunarodnog suda pravde (prvu je dala prije podnošenja tužbe protiv NATO-zemalja) mogla doći u opasnost da joj se prigovori da zloupotrebljava to pravo, jer bi to bilo drugi puta da priznanje nadležnosti prethodi samom podnošenju tužbe.
Kad je o obraćanju Vijeću sigurnosti ili Generalnoj skupštinu UN-a riječ, ta mogućnost postoji u Povelji UN-a, u njenom članu 35. Svaka država može skrenuti pažnju na bilo koju situaciju koja može dovesti do ugrožavanja mira ili opasnosti za mir, a Vijeće sigurnosti ili Generalna skupština mogu odlučiti da se obrate Međunarodnom sudu pravde i zatraže savjetodavno mišljenje; ono nije obavezno, ali ono veže svojom težinom i autoritetom. Trenutno su jači glasovi koji govore da će se Srbija obratiti Vijeću sigurnosti, računajući na podršku Rusije, ali teško je vjerovati na će se moći računati na podršku ostalih članica. S druge strane, još je teže računati na „prolaz“ srpske ideje u Generalnoj skupštini UN-a, u kojoj i Rusija i Kina imaju tek jedan glas i mogu na odluke utjecati još manje nego u Vijeću sigurnosti, koje je ionako podijeljeno u gledanju na Kosovo.
Pogotovo se, kaže profesor Dimitrijević, ne može ono što tvrdi čikaški profesor D’Amato, natjerati SAD ili bilo koju državu koja prizna Kosovo da ide na Međunarodni sud pravde i tamo pravda svoju odluku o priznanju Kosova: država koju Srbija tuži mora priznati nadležnost tog suda, da bi se proces mogao povesti, te bi Srbija mogla tužiti samo neke – nikako ne sve – članice UN-a.
Postoji, objašnjava profesor Dimitrijević, mogućnost da Srbija postupke protiv država koje su priznale Kosovo, odnosno zbog povrede međunarodnog prava, vodi pred nacionalnim sudovima samih tih država, ali i tu ima „kvaka“: najprije valja vidjeti da li u unutrašnjem nacionalnom zakonodavstvu određene države postoji takva mogućnost, a potom treba naći nekog državljanina te države koji bi bio voljan u svoje ime, protiv svoje vlastite države i državnog vrha, podnijeti tužbu. Pri tome, treba znati da mnoge zemlje, poput SAD-a, imaju odredbe po kojima se o „državnim stvarima i odlukama“ ne može raspravljati pred sudovima.
Sve to na što javnost posljednjih dana upozorava profesor Dimitrijević lakonski je odbacio Koštuničin savjetnik Ristivojević, kazavši da Dimitrijevićeve ocjene nisu zasnovane na pravnoj analizi, već da se „radi o Dimitrijevićevom političkom komentaru sa namerom da Srbija ne tuži SAD“.
„Legitimno je da Dimitrijević ima svoje procene, ali je obaveza države Srbije da svim sredstvima brani svoje interese. Zato je neophodno da se podigne tužba protiv SAD i svih država koje su priznale lažnu državu na teritoriji Srbije“, kazao je Ristivojević.
Moguće je da će se dogoditi da je Ristivojević, a ne profesor Dimitrijević, u pravu: da će država Srbija formirati tim koji će tužakati redom – pa i Ameriku – zbog priznanja „lažne države“, bez obzira na upozorenja stručnjaka da je to unaprijed osuđeno na neuspjeh. Razni advokati i bjelosvjetski savjetnici zadovoljno će trljati ruke i pune novčanike, a račun će – kad već, za koju godinu, cijela ta stvar padne u zaborav – platiti građani.
Narodna pobuna posle tragedije na Železničkoj stanici u Novom Sadu probudila je pravu stranu režima koji počinje sve doslednije da sledi izreku pripisanu Idiju Aminu, čuvenom afričkom diktatoru: Sloboda govora je garantovana, ali niko ne garantuje šta će vam se dogoditi posle tog govora
Šta se sve zameralo opoziciji? Jedni su tvrdili da pokušava da ubije gnev građana jer njeni delovi rade za Vučića. To je poznata teorija zavere, koja nekada zaista počiva, bar prividno, na dobrim argumentima. Ona je, međutim, možda ipak optimistična verzija naše političke scene. Pesimističnija je ona da je opozicija po difoltu nesposobna i budalasta, i da je predvode politički diletanti, što su tvrdili drugi kritičari. Čuli smo takođe da su odnosi među opozicionim čimbenicima tako dinamični, takoreći preokupirajući u borbi za lične pozicije, da stvarnost oko njih za njih postaje prilično nebitna
Kakve su veze Orbana i Vučića? Na čemu se sve zasniva njihova politička i ekonomska bliskost? Koji su kanali kojim putuje novac između dve zemlje? Šta se radilo, a koji su planovi najavljeni? Kakva su preplitanja između porodica Orban i Vučić? Koje sve mađarske firme osvajaju tendere po Srbiji? Konačno, šta sve nadgleda Utiber
Dovoljno je da tužilaštvo uzme pisana upozorenja inženjera Zorana Đajića, koji je radio kao konsultant za firmu Starting, a koji je ukazao da je stanje betona koje je video posle podizanja mermernih ploča veoma loše. Po zakonu, izvođač je morao istog časa da obavesti nadzor koji je mogao da zaustavi radove i na osnovu dopisa Đajića
Srpske vlasti stalno ističu da ih sa Kinezima vezuje “čelično prijateljstvo”. Krediti koje Srbija uzima od Kine predstavljaju se kao investicije. Malo šta se zna o tim kreditima, kao i o tome kakve posledice dužnici mogu da očekuju ako ne vrate novac. U javnosti se predstavlja da se širom Srbije sa Kinezima posluje i gradi zajednički od kanalizacije, preko Železare, rudnika, topionica, fabrika guma, delova auto-puteva i brze železnice, pa sve do gradnje projekata u vezi sa nacionalnim stadionom i Ekspom 2027
Stepen državne represije u Srbiji je obrnuto srazmeran rejtingu Aleksandra Vučića i Srpske napredne vrhuške: što jače budu osećali da im je vlast ugrožena, to će represija biti veća
Zašto je tako teško poverovati da je među dvadeset hiljada ljudi na protestu u Novom Sadu bilo i spremnih za radikalne metode?
Goran Ješić i ostali uhapšeni u Novom Sadu
Vučićevi politički zatvorenici Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
