Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon lupimo etiketu korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama Srbije
26-01…
Evo, skoro će gotovo dve godine od kada se na svaka dva ili tri meseca u medijima pojavljuju vesti o pucnjavi na “Makovoj sedmici”, u Jasenovačkoj šumi, “pograničnom pojasu prema Mađarskoj” ili nekoj drugoj lokaciji na severu Srbije. Malo-malo, pa na naslovnoj strani neke od novina osvane vest o “obračunu migranata”, “organizovanim krijumčarskim grupama” ili citati koji u sebi sadrže epitete kao što su “ološ”, “parking” ili “odlučna borba protiv ilegalne migracije”.
Odmah potom, eto policije sa dugim cevima i čarapama na glavi, u pratnji ministara unutrašnjih poslova, a “avganistanski ili sirijski ološ” sa rukama iznad glava kleči na zemlji/podu, dok su im cevi kalašnjikova uperene u čelo. Te vesti isprati i kampanja na društvenim mrežama uglednog udruženja za zaštitu životinja “Levijatan”, ili junačke grupe velikih Srba koja nosi naziv “Narodne patrole”, ili nekih tamo “Sokolova” i “Četnika” iz Šida, a s vremena na vreme ove grupe, poput specijalaca i ministara nam unutrašnjih poslova, obave i terenske posete. Kada na to dodamo i Fronteks, koji je na severne granice poslao sedamdesetak službenika, dronove, vozila, termovizijske kamere i drugu modernu tehnologiju, prosečan konzument srpskih medija bi pomislio da gore, na granici sa Mađarskom, Rumunijom ili Hrvatskom, više desetina hiljada “vojno sposobnih muškaraca” pravi državu na koju treba poslati i vojsku i policiju, ali gde su potrebni i dobrovoljci poput Patrola ili Levijatana.
BEZAKONJE RAĐA DRUGO BEZAKONJE
Međutim, kao neko ko često obilazi “ratnu zonu” u pograničnom pojasu sa Evropskom unijom, moram da priznam da nikada nisam na jednom mestu u tom pojasu zatekao više od nekoliko stotina ljudi, raspoređenih na nekoliko lokacija. I tako je oduvek bilo. Od stare ciglane kod Subotice, preko napuštenih salaša oko Horgoša, do Majdana ili Batrovaca, izbeglice i migranti već više od jedne decenije iz neformalnih mesta okupljanja pokušavaju da se domognu modernih i efikasnih sistema azila koji postoje u svega još nekoliko zemalja EU. Ne traže Sirijci, Avganistanci ili Somalijci ništa više od Ukrajinaca, koji nesmetano mogu da dođu do one zemlje u kojoj misle da će najbolje moći da uživaju svoja izbeglička prava. Međutim, pogotovo od marta 2016. godine, takva mogućnost za njih ograničena je brutalnim graničnim praksama svih evropskih zemalja.
Od marta 2016. godine i čuvenog sporazuma između EU i Turske, od zemlje porekla pa sve to spoljnih granica EU na Balkanu izbeglice i migranti ginu, dave se, dobijaju batine, guraju se iz jedne zemlje u drugu i krše im se najosnovnija ljudska prava. Najčešći počinioci ovakvih praksi su granični policajci, vojnici ili sami pripadnici Fronteksa. Dakle, ljudi koji postupaju u ime država čiji zakoni, ustavi i slobodno preuzete međunarodne obaveze strogo zabranjuju takvo postupanje. Ipak, takvo bezakonje postalo je pravilo, a neke zemlje (poput Mađarske, Letonije ili Poljske) pokušavaju i da ozakone takvo postupanje, usmereno isključivo na ljude iz Afrike, sa Bliskog istoka ili nekog drugog dela Azije. Još do mene nije došla priča da su Ukrajinci bili tako tretirani na granici.
I što ona stara kaže, “jedno bezakonje rađa drugo bezakonje”, pa se iz nezakonitih graničnih praksi graničnih organa stvara jedan kriminalni svet krijumčarenja u kome često ima i iznude, različitih vidova eksploatacije koji vode ka trgovini ljudima, zlostavljanja, ali bogami i teških telesnih povreda, otmica i ubistava. Sva ta nedela u većini medija, od strane najviših državnih zvaničnika, od strane gore pobrojanih paravojnih “udruženja građana” stavljaju se na teret izbeglicama i migrantima, jednoj sivoj, opšte određenoj, crno prikazanoj masi krvoločnih i vojno sposobnih muškaraca iz Sirije, Maroka, Avganistana… Međutim, sastav i redosled na optuženičkoj klupi za bezakonje koje vlada na svim granicama, pa i na severnim granicama Srbije, potpuno je drugačiji.
KO JE ZAISTA KRIV
Kao prvooptužene navodim najviše političke figure država koje čine spoljne granice Evropske unije. Oni se mogu svrstati ili u kategoriju saizvršilaca ili podstrekača, ali su svakako na vrhu piramide odgovornosti i od njih bih otpočeo krivični postupak, ili bilo koji drugi postupak političke ili moralne odgovornosti. Zatim bih se spustio na starešine graničnih policija koji dalje u lancu sprovode politiku kršenja zakona, ustava i međunarodnih konvencija. Sa državne strane i iz susedstva, red dolazi na direktne počinioce nezakonitih graničnih praksi – granične policajce, vojnike, ali i civile dobrovoljce koji svoje sociopatske potrebe namiruju kroz zlostavljanje izbeglica i migranata.
U drugu kategoriju kriminalaca/optuženika stavljam organizovane i transnacionalne krijumčarske grupe koje se sastoje, u našem slučaju, od lokalnih vojvođanskih kriminalaca i secikesa, lokalnih policajaca, taksista, vlasnika hostela, ponekog prevodioca, ali, ako je sudeći po istraživanjima Saše Dragojla i Ksenije Pavkov, i viših pripadnika bezbednosnih službi. Nemam dokaze, neke su ponudili pomenuti novinari, ali imam mozak. Na optuženičkoj klupi za “Jovanjicu” našlo se više pripadnika bezbednosnih struktura, slično je i sa postupkom koji se vodi protiv Belivukovog klana, ali i brojnih drugih postupaka koji se vode za krivična dela koja u sebi sadrže elemente organizovanosti i korupcije i koji su u prošlosti podrazumevali i politička ubistva i progon.
I na samom kraju moje optuženičke klupe nalaze se one izbeglice i migranti – pojedinci – koji su ušli u šemu sa gore pobrojanim slojevima i kojima je dozvoljeno da na teritoriji Republike Srbije, u ime svojih poslodavaca, rade šta hoće i kako hoće svojim sunarodnicima i ljudima sa kojima su možda u zemlji porekla doživeli istu sudbinu – rat, nemaštinu, gubitak najmilijih i slično. Te okolnosti ih ne lišavaju krivične odgovornosti za to što rade na severnim granicama Srbije, ali ta odgovornost je individualna. Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon “lupimo etiketu” korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama. To jednostavno nije tako i stvari treba nazvati pravim imenom.
KO JE ZAISTA OŠTEĆEN
I na kraju, među oštećenima se nalaze pre svega izbeglice i migranti, potom mučeni pošteni građani vojvođanskih sela koji svake noći slušaju puškaranje, onda i pripadnici policije i drugih bezbednosnih službi čije kolege blate njihovu uniformu i struku, a onda, na kraju, i mi građani Srbije koji živimo u medijskom ludilu, u zemlji koja se graniči sa državama kod kojih postoji kriza vladavine prava i zaštite ljudskih prava na granicama. Ta kriza postoji i na našim granicama, ali za to nisu krive izbeglice i migranti, već političke elite koji gaze po civilizacijskim vrednostima čovečanstva.
Samim tim, svaka druga interpretacija ludila koja se odvija na severnim granicama zaslužuje prezir i gađenje. Svako krivično gonjenje koje ne ide gore pobrojanim redom je predstava, svako medijsko izveštavanje koje ne prati gore opisanu optuženičku klupu je lešinaranje, površnost, amaterizam i populizam. Svako ko se pravi lud na gore dat redosled bolje da ćuti nego da se izjašnjava o izbegličko-migrantskom pitanju, bilo da to čini u televizijskim studijima, poslaničkim klupama, na sastancima ili okruglim stolovima, tribinama ili za kafanskim stolovima i šankovima. Za vašu frustraciju i nemoć nisu krive izbeglice i migranti, već vi sami koji verujete u jeftine priče i bajke za laku noć, koje se kao mantra plasiraju kroz kratke vesti, bombastične “klikbajt” naslove, telegram grupe ili opskurne onlajn emisije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Političke partije i organizacije koje su protiv režima Aleksandera Vučića sve drže u svojim rukama. Ako na izborima, kad god da budu bili, budu poražene, biće same krive
Hoće li će Veslin Milić biti proglašen u tabloidima za „blokadera“? Da li je njegova krivična prijava protiv Marka Krička poruka za Aleksandra Vučića? I, ako jeste, mogu li se očekivati nove kamare prljavog veša iz MUP-a?
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Nakon prvog predavanja profesora Vojina Dimitrijevića koje sam slušao zapravo sam shvatio šta su to ljudska prava. Profesor Dimitrijević je tada rekao da su ljudska prava kapacitet nas pojedinaca da se lišimo predrasuda prema svim drugim pojedincima. Taj citat je prva stvar koju sam uhvatio kao belešku, i dan-danas mi taj papirić iz sveske stoji kao uspomena”
“Neki kažu da je glavni razlog za eskalaciju izbegličke krize 2015. godine bio poziv Angele Merkel. Ne slažem se sa tom konstatacijom. Razlog je bio taj što je Sirija razorena, što je pola Iraka bilo pod vlašću Islamske države i što nije bilo razumno da se očekuje kako će Jordan, Liban i Turska da prihvate sedam ili osam miliona ljudi. Oni to jesu uradili, ali Sirijci, pa potom Iračani i Avganistanci, nisu mogli da uživaju prava koja im pripadaju kao izbeglicama u velikim šatorskim kampovima, bez mogućnosti da rade, da nastave obrazovanje, da jednom rečju žive u uslovima u kojima bi imali šansu za novi početak. I imali su pravo da krenu tamo gde im ta prava, barem donekle, mogu biti data. Ali isto tako treba reći da je ka Evropi krenuo daleko manji broj ljudi od onih koji je odlučio da ostane i da čeka da se vrati kući”