Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon lupimo etiketu korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama Srbije
26-01…
Evo, skoro će gotovo dve godine od kada se na svaka dva ili tri meseca u medijima pojavljuju vesti o pucnjavi na “Makovoj sedmici”, u Jasenovačkoj šumi, “pograničnom pojasu prema Mađarskoj” ili nekoj drugoj lokaciji na severu Srbije. Malo-malo, pa na naslovnoj strani neke od novina osvane vest o “obračunu migranata”, “organizovanim krijumčarskim grupama” ili citati koji u sebi sadrže epitete kao što su “ološ”, “parking” ili “odlučna borba protiv ilegalne migracije”.
Odmah potom, eto policije sa dugim cevima i čarapama na glavi, u pratnji ministara unutrašnjih poslova, a “avganistanski ili sirijski ološ” sa rukama iznad glava kleči na zemlji/podu, dok su im cevi kalašnjikova uperene u čelo. Te vesti isprati i kampanja na društvenim mrežama uglednog udruženja za zaštitu životinja “Levijatan”, ili junačke grupe velikih Srba koja nosi naziv “Narodne patrole”, ili nekih tamo “Sokolova” i “Četnika” iz Šida, a s vremena na vreme ove grupe, poput specijalaca i ministara nam unutrašnjih poslova, obave i terenske posete. Kada na to dodamo i Fronteks, koji je na severne granice poslao sedamdesetak službenika, dronove, vozila, termovizijske kamere i drugu modernu tehnologiju, prosečan konzument srpskih medija bi pomislio da gore, na granici sa Mađarskom, Rumunijom ili Hrvatskom, više desetina hiljada “vojno sposobnih muškaraca” pravi državu na koju treba poslati i vojsku i policiju, ali gde su potrebni i dobrovoljci poput Patrola ili Levijatana.
BEZAKONJE RAĐA DRUGO BEZAKONJE
Međutim, kao neko ko često obilazi “ratnu zonu” u pograničnom pojasu sa Evropskom unijom, moram da priznam da nikada nisam na jednom mestu u tom pojasu zatekao više od nekoliko stotina ljudi, raspoređenih na nekoliko lokacija. I tako je oduvek bilo. Od stare ciglane kod Subotice, preko napuštenih salaša oko Horgoša, do Majdana ili Batrovaca, izbeglice i migranti već više od jedne decenije iz neformalnih mesta okupljanja pokušavaju da se domognu modernih i efikasnih sistema azila koji postoje u svega još nekoliko zemalja EU. Ne traže Sirijci, Avganistanci ili Somalijci ništa više od Ukrajinaca, koji nesmetano mogu da dođu do one zemlje u kojoj misle da će najbolje moći da uživaju svoja izbeglička prava. Međutim, pogotovo od marta 2016. godine, takva mogućnost za njih ograničena je brutalnim graničnim praksama svih evropskih zemalja.
Od marta 2016. godine i čuvenog sporazuma između EU i Turske, od zemlje porekla pa sve to spoljnih granica EU na Balkanu izbeglice i migranti ginu, dave se, dobijaju batine, guraju se iz jedne zemlje u drugu i krše im se najosnovnija ljudska prava. Najčešći počinioci ovakvih praksi su granični policajci, vojnici ili sami pripadnici Fronteksa. Dakle, ljudi koji postupaju u ime država čiji zakoni, ustavi i slobodno preuzete međunarodne obaveze strogo zabranjuju takvo postupanje. Ipak, takvo bezakonje postalo je pravilo, a neke zemlje (poput Mađarske, Letonije ili Poljske) pokušavaju i da ozakone takvo postupanje, usmereno isključivo na ljude iz Afrike, sa Bliskog istoka ili nekog drugog dela Azije. Još do mene nije došla priča da su Ukrajinci bili tako tretirani na granici.
I što ona stara kaže, “jedno bezakonje rađa drugo bezakonje”, pa se iz nezakonitih graničnih praksi graničnih organa stvara jedan kriminalni svet krijumčarenja u kome često ima i iznude, različitih vidova eksploatacije koji vode ka trgovini ljudima, zlostavljanja, ali bogami i teških telesnih povreda, otmica i ubistava. Sva ta nedela u većini medija, od strane najviših državnih zvaničnika, od strane gore pobrojanih paravojnih “udruženja građana” stavljaju se na teret izbeglicama i migrantima, jednoj sivoj, opšte određenoj, crno prikazanoj masi krvoločnih i vojno sposobnih muškaraca iz Sirije, Maroka, Avganistana… Međutim, sastav i redosled na optuženičkoj klupi za bezakonje koje vlada na svim granicama, pa i na severnim granicama Srbije, potpuno je drugačiji.
KO JE ZAISTA KRIV
Kao prvooptužene navodim najviše političke figure država koje čine spoljne granice Evropske unije. Oni se mogu svrstati ili u kategoriju saizvršilaca ili podstrekača, ali su svakako na vrhu piramide odgovornosti i od njih bih otpočeo krivični postupak, ili bilo koji drugi postupak političke ili moralne odgovornosti. Zatim bih se spustio na starešine graničnih policija koji dalje u lancu sprovode politiku kršenja zakona, ustava i međunarodnih konvencija. Sa državne strane i iz susedstva, red dolazi na direktne počinioce nezakonitih graničnih praksi – granične policajce, vojnike, ali i civile dobrovoljce koji svoje sociopatske potrebe namiruju kroz zlostavljanje izbeglica i migranata.
U drugu kategoriju kriminalaca/optuženika stavljam organizovane i transnacionalne krijumčarske grupe koje se sastoje, u našem slučaju, od lokalnih vojvođanskih kriminalaca i secikesa, lokalnih policajaca, taksista, vlasnika hostela, ponekog prevodioca, ali, ako je sudeći po istraživanjima Saše Dragojla i Ksenije Pavkov, i viših pripadnika bezbednosnih službi. Nemam dokaze, neke su ponudili pomenuti novinari, ali imam mozak. Na optuženičkoj klupi za “Jovanjicu” našlo se više pripadnika bezbednosnih struktura, slično je i sa postupkom koji se vodi protiv Belivukovog klana, ali i brojnih drugih postupaka koji se vode za krivična dela koja u sebi sadrže elemente organizovanosti i korupcije i koji su u prošlosti podrazumevali i politička ubistva i progon.
I na samom kraju moje optuženičke klupe nalaze se one izbeglice i migranti – pojedinci – koji su ušli u šemu sa gore pobrojanim slojevima i kojima je dozvoljeno da na teritoriji Republike Srbije, u ime svojih poslodavaca, rade šta hoće i kako hoće svojim sunarodnicima i ljudima sa kojima su možda u zemlji porekla doživeli istu sudbinu – rat, nemaštinu, gubitak najmilijih i slično. Te okolnosti ih ne lišavaju krivične odgovornosti za to što rade na severnim granicama Srbije, ali ta odgovornost je individualna. Da krivična odgovornost nije individualna, onda bismo mogli da svim policajcima koji krše zakon “lupimo etiketu” korupcije ili drugog vida bezakonja, svim lekarima etiketu “nesavesnih” za pojedine slučajeve nesavesnog lečenja, svim pripadnicima BIA ili VBA etiketu dilera droge ili ubica zbog Jovanjice, ubistva Ivana Stambolića ili Zorana Đinđića, ili svim izbeglicama i migrantima etikete ubica, krijumčara i otmičara zbog pojedinaca koji to rade na severnim granicama. To jednostavno nije tako i stvari treba nazvati pravim imenom.
KO JE ZAISTA OŠTEĆEN
I na kraju, među oštećenima se nalaze pre svega izbeglice i migranti, potom mučeni pošteni građani vojvođanskih sela koji svake noći slušaju puškaranje, onda i pripadnici policije i drugih bezbednosnih službi čije kolege blate njihovu uniformu i struku, a onda, na kraju, i mi građani Srbije koji živimo u medijskom ludilu, u zemlji koja se graniči sa državama kod kojih postoji kriza vladavine prava i zaštite ljudskih prava na granicama. Ta kriza postoji i na našim granicama, ali za to nisu krive izbeglice i migranti, već političke elite koji gaze po civilizacijskim vrednostima čovečanstva.
Samim tim, svaka druga interpretacija ludila koja se odvija na severnim granicama zaslužuje prezir i gađenje. Svako krivično gonjenje koje ne ide gore pobrojanim redom je predstava, svako medijsko izveštavanje koje ne prati gore opisanu optuženičku klupu je lešinaranje, površnost, amaterizam i populizam. Svako ko se pravi lud na gore dat redosled bolje da ćuti nego da se izjašnjava o izbegličko-migrantskom pitanju, bilo da to čini u televizijskim studijima, poslaničkim klupama, na sastancima ili okruglim stolovima, tribinama ili za kafanskim stolovima i šankovima. Za vašu frustraciju i nemoć nisu krive izbeglice i migranti, već vi sami koji verujete u jeftine priče i bajke za laku noć, koje se kao mantra plasiraju kroz kratke vesti, bombastične “klikbajt” naslove, telegram grupe ili opskurne onlajn emisije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Represija po pravilu pojačava reakciju kolektiva, u našem slučaju, pobunjenih građana. No, ne znamo koliko se ljudi u poslednjih godinu i po dana umorilo i povuklo, koliko pregorelo u žaru borbe, ali ni koliko novih se priključilo. Neki su, poput autoprevoznika Milomira Jaćimovića, izdržali sve. Kako se sve to izdržava psihologija daje odgovor: iz traumatičnih iskustava neku ljudi izađu jači, pogotovo kad strahote preživljavaju u političkom kontekstu
Represija i dirigovana anarhija (II): Izbori na Medicinskom fakultetu u Beogradu
Činjenica je da postoje dva različita zapisnika i dva različita rezultata. Tu je i upad privatnog obezbeđenja u Medicinski fakultet i intervencija policije. Zato se postavlja pitanje da li su sledeći na udaru režima izbori za đačke parlamente srednjih, pa i osnovnih škola
Represija i dirigovana anarhija (III): Informerov rijaliti sa “dekom”, pozornikom i Vučićem
Režim je pozvao građane da iskažu bunt zbog “policijske torture”. Usput i da policija hitno obustavi “blokadersko nasilje”, odnosno da hapsi, bije, ako treba i ubije (da parafraziramo ministra informisanja) svakoga ko digne glas protiv režima. Ukratko – uz nešto naprednjačkih aktivista, protestvovali su Miloš Vučević, Maja Gojković, Žarko Mićin i niko drugi
Istorija srpskog višestranačkog sistema daje vrlo jasne smernice kako se igrač na političkoj sceni mora postaviti da bi bio delotvoran: bio levičar ili liberal, on ne sme da zanemari desne sentimente, koji su 36 godina ako ne dominantni, a ono makar jednako živi kao i oni drugi
Ovih dana se prelama sudbina N1 i drugih medija “Junajted grupe”. Ako budu upodobljeni, novinari neće imati kuda da odu, a publika će ostati bez jedine dve velike kritičke televizije. Sada Brent Sadler, direktor-urednik ovih medija, za “Vreme” prvi put javno iznosi neke odgovore
Ministar kulture Nikola Selaković nasred Skupštine poručuje opoziciji da može da ga “povuče za Generalštab”. To je ispod zdravog razuma, pristojnosti, a pre svega časti
Pobeda Tise Petera Mađara prevazilazi granice malene Mađarske. Ona se preliva i na susednu Srbiju kao noćna mora za Aleksandra Vučića i motivacija za sve one koji žele da mu vide leđa
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
“Nakon prvog predavanja profesora Vojina Dimitrijevića koje sam slušao zapravo sam shvatio šta su to ljudska prava. Profesor Dimitrijević je tada rekao da su ljudska prava kapacitet nas pojedinaca da se lišimo predrasuda prema svim drugim pojedincima. Taj citat je prva stvar koju sam uhvatio kao belešku, i dan-danas mi taj papirić iz sveske stoji kao uspomena”
“Neki kažu da je glavni razlog za eskalaciju izbegličke krize 2015. godine bio poziv Angele Merkel. Ne slažem se sa tom konstatacijom. Razlog je bio taj što je Sirija razorena, što je pola Iraka bilo pod vlašću Islamske države i što nije bilo razumno da se očekuje kako će Jordan, Liban i Turska da prihvate sedam ili osam miliona ljudi. Oni to jesu uradili, ali Sirijci, pa potom Iračani i Avganistanci, nisu mogli da uživaju prava koja im pripadaju kao izbeglicama u velikim šatorskim kampovima, bez mogućnosti da rade, da nastave obrazovanje, da jednom rečju žive u uslovima u kojima bi imali šansu za novi početak. I imali su pravo da krenu tamo gde im ta prava, barem donekle, mogu biti data. Ali isto tako treba reći da je ka Evropi krenuo daleko manji broj ljudi od onih koji je odlučio da ostane i da čeka da se vrati kući”
Pronađeno je i devet automatskih pušaka, lovački karabin sa optičkim nišanom, tri pištolja i 841 komad municije različitog kalibra
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!