Od Olimpa do Strazbura

Reforma pravosuđa u Srbiji, kad je o reizboru sudaca i tužilaca riječ, u svojoj netransparentnosti najbolje je usporediva s onim vicem u kojem Fata uhvati Muju u prevari, a on ju uvjerava: „Vjeruješ li ti, Fato, meni ili svojim očima?“ Za gotovo hiljadu onih dojučerašnjih i neizabranih sudaca i tužilaca, međutim, nije riječ o vicu: oni su proglašeni, onako generalno, nesposobnima i nedostojnima, a nadležni ih nisu udostojili čak niti razlozima zašto su dobili takvu ocjenu zbog koje su dobili šut-kartu iz pravosuđa.

Upravo u toj generalnoj ocjeni i jest problem. Sigurno je, naime, da među onima koji više nisu u sudstvu ili tužilaštvu ima prilično njih koji su to zaslužili, ali ima i imena čiji je ne-reizbor šokirao upućene i javnost. Isto je i na drugoj, „pozitivnoj“ listi, na kojoj ima imena poznatih iz vremena izbornih krađa u Srbiji, onih protiv kojih su bili već vođeni postupci za razrješenje, koji su se – po općoj ocjeni struke i javnosti – na nekim pozicijama našli zahvaljujući svojoj poslušnosti izvršnoj vlasti, a ne sposobnosti i dostojnosti.

Da ne bude zabune: sasvim je sigurno da nikada nitko neće biti sasvim zadovoljan izborom nosilaca pravosudnih funkcija; uvijek će se naći netko nezadovoljan konkretnom sudskom odlukom, dužinom trajanja vlastitog suđenja, ili samo uvjeren da su silne ankete po kojima je pravosuđe u samom dnu ljestvice povjerenja građana u institucije zaista odraz stvarnog stanja. Sasvim je sigurno, s druge strane, da je čak i većina onih koji su podržavali Ministarstvo pravde i ekipu koja je pripremala reformu pravosuđa svime ovime što se događa posljednjih mjeseci njenim rezultatom posve konsternirana.

TAJNA KOJA TO NIJE: Da je bilo transparentnosti u postupku (re)izbora sudaca i tužilaca, do svega ovoga ne bi došlo. Da su odmah svima zainteresiranima stavljeni njihovi dosjei na uvid, također ne bi bilo ovakvih reakcija. Pritom, Visoki savet sudstva (VSS) najprije je, predstavljen predsjednicom Natom Mesarović, najavljivao spremnost na javnu raspravu (što god to značilo) o svim odlukama, da bi potom tek ovog ponedjeljka bilo omogućeno – bar verbalno – da zainteresirani obave uvid u svoje dosjee. I tu ima problema, bar u prva dva dana spremnosti VSS-a da svoje tajne otvori na tri sata dnevno: najprije se nitko ne javlja na telefone „za najavu“ dolaska, a potom – prema svjedočenju sutkinje koja je imala uvid u svoj dosje – u papirima nema ničega osim vlastite kandidature i radnih listova koji su ionako poznati kandidatima.

Ista je stvar i sa tužiocima. Njihovo je Udruženje na pitanje postavljeno još u novembru, o tajnosti rada Državnog veća tužilaca (DVT), tek nakon intervencije povjerenika za informacije od javnog značaja Rodoljuba Šabića, na samom kraju prošlog decembra dobilo odgovor u kojem piše – ništa. Točnije, Udruženje javnih tužilaca i zamjenika javnih tužilaca pitalo je da li je DVT donijelo odluku o tome da njegov rad bude službena tajna i da li je takva odluka donesena da bi za posljedicu imala da i razlozi za nečiji (ne)izbor budu službena tajna. DSV u svom (ne baš najpismenijem) odgovoru kaže da je lanjskog 3. novembra donijelo Odluku o čuvanju tajnosti podataka, koju obrazlaže „sa sledećih razloga“ (citat): „radi zaštite eventualnih poverljivih podataka do kojih dolaze nosioci javnotužilačkih funkcija po prirodi svoga posla i koji nose oznaku službena tajna sa ciljem da niko od članova Državnog veća tužilaca, uključujući i druga lica koja su bila prisutna na sednicama veća kada su razmatrane pojedinačne prijave i utvrđivani predlozi za prvi izbor odnosno izbor na javnotužilačku funkciju, ne mogu da ih dostave trećim licima. Isto objašnjenje se odnosi i na podatke koji sadrže lični listovi kandidata koji potiču iz reda pravosudnih organa, a što je označeno kao službena tajna Zakonom o javnom tužilaštvu i Zakonom o uređenju sudova, a sve u cilju onemogućavanja pristupa informacijama koje bi predstavljale povredu privatnosti za učesnike na oglasu.“ Tko se probio kroz ovo obrazloženje, naići će na nevjerojatan zaključak: „Sa svega napred iznetog rad Državnog veća tužilaca, kao i rezultati rada Veća po oglasu za izbor nosilaca javnotužilačke funkcije nisu proglašeni službenom tajnom“?!

Ako ne mogu u VSS-u, suci su se mogli informirati u medijima, pa su u jednom od intervjua s Natom Mesarović, predsjednicom VSS-a, mogli saznati silne razloge zbog kojih pojedinci nisu ponovo izabrani na sudačke funkcije. U impresivnom nabrajanju zaista skandaloznih pojava, tako su mogli saznati da smo „imali neke sudije“ koji su razne marifetluke radili s postupcima i presudama, da „ima slučajeva“ u kojima je jasna nedostojnost nekih sudija, da su u „nekim postupcima“ i nezakonito postupali, da su „pojedini sudije“ putovali po svijetu s advokatima o njihovom trošku, da su takvima advokati otplaćivali kredite ili su u njihovim sudnicama i na njihovim kompjuterskim tastaturama kucali svoje žalbe, a zna se i da su nestajali predmeti iz sudskih depozita, nakit i druge vrijedne stvari oduzete u krivičnim postupcima…

„Mogu da razumem nezadovoljstvo onih koji nisu izabrani i članova njihovih porodica. Ljudski je da niko neće za sebe reći: ‘Ja sam nedostojan'“, kaže predsjednica VSS-a, ne bez prijetnje onima s druge strane, izabranima, koje optužuje za „lažnu solidarnost i dvostruki moral“. „Postavlja se pitanje dostojnosti i tih izabranih sudija koji se lažno solidarišu sa neizabranim sudijama“, kaže Nata Mesarović.

RADOZNALI EVROPLJANI: Zaista, ljudski je da nitko za sebe (bar ne glasno) neće reći da je nedostojan, ali je problem što su u isti koš ubačeni svi, i izabrani i neizabrani, koji jednako ne mogu vidjeti argumente koji su cijenjeni u njihovom konkretnom slučaju. Da li su stručni, osposobljeni i dostojni, da li su nešto od toga ili nisu ništa od toga? Da li je, na primjer, stručan, osposobljen i dostojan – hajdemo tek jedan primjer, kojega krasi i hrabrost u vremenu kad je taj posao bio pionirski i opasan – bivši negotinski okružni tužilac Miroslav Srzentić, koji je prvi postupao u slučaju pogubljene braće Bitići i hladnjača s ubijenim kosovskim Albancima, koji nije reizabran i koji je bačen na cestu tri godine prije navršenja penzijskog staža?

Paušalne ocjene neće pomoći nikome, niti reformatorima, niti izabranima, niti odbačenima u ovom procesu. Tu je zamjerku iznijela i delegacija MEDEL-a, Evropskog udruženja sudaca i tužilaca za demokraciju i slobodu: njihova je ocjena, nakon trodnevnog boravka u Srbiji prošloga tjedna, da reizbor sudaca i tužilaca nije obavljen na transparentan način, te da nije jasno kako su primjenjivani kriteriji za izbor. Riječ je o respektabilnom udruženju, čija je tročlana delegacija razgovarala i sa predstavnicima VSS-a, DVT-a, Ministarstva pravde, ali i cehovskim udruženjima sudaca i tužilaca u Srbiji. Dovoljno za ilustraciju značaja koji će posjet imati jest činjenica da je jedan od troje članova (uz njemačkog suca Tomasa Gudu i holandsku sutkinju Tamaru Trotman), portugalski tužilac Antonio Kluni i član Konzultativnog vijeća evropskih tužilaca Savjeta Evrope, tijela koje je zaduženo za evropske standarde za tužioce. Pitanje što se to zbiva u srpskom pravosuđu već je pred Skupštinom EU i Evropskom komisijom, koja je svoje predstavnike poslala ovog utorka. Inače, trojka iz MEDEL-ove delegacije bliska je s predsjednikom Evropske komisije Hozeom Manuelom Barosom.

Dok čekamo ocjene iz evropskih krugova (i Venecijanska komisija svoju je procjenu obećala za mart), traju rasprave imaju li suci pravo na obrazloženje odluke VSS-a. Ponovo je na sceni povjerenik Šabić, koji je donio rješenje kojim je naložio VSS-u da Društvu sudija Srbije, na njihov zahtjev, stavi na raspolaganje informacije vezane za opći izbor nosilaca pravosudnih funkcija, procjenjujući da taj proces ima „prvorazredni značaj, ne samo za učesnike tog procesa, nego za društvo u celosti i da sve informacije relevantne za tok procesa opšteg izbora predstavljaju potpuno legitiman predmet interesovanja“.

ZEUS: To je ono što je sporno od početka reizbora sudaca i tužilaca. Čak i kad se nekome daje otkaz u poduzeću, to valja obrazložiti i omogućiti pravnu zaštitu, ali kad su suci i tužioci posrijedi – to je zaboravljeno. Sada traju rasprave mogu li oni ustati tužbom Ustavnom sudu Srbije, s obzirom na to da im – svakome pojedinačno – nisu dostavljene odluke o razlozima neizbora, već im je svima dostavljeno isto (nekad bismo rekli „šapirografirano“) cirkularno pismo s općim prepričavanjem kriterija. Kako stvari stoje, na raspolaganju im je jedino tužba Ustavnom sudu ako smatraju da im je povrijeđeno neko pravo garantirano Ustavom. Nata Mesarović iznosi mišljenje VSS-a da neizabrani suci nemaju pravo na žalbu Ustavnom sudu, jer je Zakonom o sudijama propisano da sudac ima pravo žalbe tom sudu, ali se to pravo odnosi samo na suce izabrane u skladu s tim Zakonom, koji su stupili na funkciju nakon 1. januara 2010. godine! „VSS je sproveo postupak opšteg izbora sudija, a ne reizbor i razrešenje“, objašnjava ona.

I tako Visoki savet sudstva u svojoj ulozi Zeusa na Olimpu biva gospodar svih sudbina, i odabranih i ovih odbačenih, koji nisu niti reizabrani niti razriješeni, samo nisu prošli „opšti izbor“, pa otuda nemaju prava niti koliko su ih imali ostali građani jednaki pred Ustavom, niti koliko će ih imati oni koji su u općem izboru postali suci i tužioci u januaru ove godine.

Sve zajedno vodi ka Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, kao vjerojatno jedine instance koja će mnogima koji traže odgovor na pitanje jesu li nedovoljno stručni, osposobljeni ili dostojni (ili sve to zajedno), ostati jedina i posljednja adresa za odgovor.

Javnosti treba još jedan važan odgovor: da li smo zaista isti pred zakonima ove zemlje ako neki među nama ne mogu dobiti konkretan razlog zašto su otpisani i zašto se njima ne priznaje pravo žalbe, a potom se izabranima to pravo priznaje?

To pitanje nadilazi golu činjenicu da neizabrani – ali i oni izabrani – suci i tužioci nisu dobili konkretna rješenja i ocjene svoga rada. Odatle i silno zanimanje i kritike javnosti, odatle sumnje i nepovjerenje i traženje odgovora, koje se neće umrtviti spinovanjem neimenovanih izvora o sutkinjama trbušnim plesačicama ili porodičnom nasilju u vidu lupanja po glavi nevjernog muža jedne sutkinje.

I Evropa i javnost traže odgovore. Nadležni bi ih morali dati prije nego što za pravosuđe u Srbiji nadležan postane sud u Strazburu.