

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Po ostapbenderovskom principu "ideje moje, benzin vaš" Helsinški odbor je bez pitanja preuzeo tekstove iz "Vremena" i uz pomoć novca nemačke fondacije "Hajnrih Bel" izdao knjigu od 258 stranica. Kao što nas nisu ništa pitali, siguran sam da ni "Hajnriha Bela" nisu obavestili o kršenju dobrih običaja zbog čega bi se u Nemačkoj išlo i na sud
U maniru lošeg kafedžije koji najavi Lepu Brenu, a onda peva njegova svastika, i Helsinški odbor za ljudska prava zakazao je u beogradskom Medija centru tribinu s ovakvim naslovom i podnaslovom:
Javna debata „Tačka razlaza“
Ponedeljak 3. februar, od 16.00 do 20.00
Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji organizuje javnu debatu povodom polemike vođene na stranicama lista „Vreme“ od 1. avgusta do 21. novembra 2002. godine. Uvodničari: Sonja Biserko, Olja Milosavljević, Olga Popović–Obradović, Srđa Popović i Pavel Domonji. Simultani prevod.
U zakazano vreme otkrilo se da je naslov tribine „Nacionalizam danas“ ali je podnaslov ostao gotovo isti; uvodničari su na broju (pet komada) a povlašćenima je podeljena i knjiga Tačka razlaza (tiraž 500 komada), u kojoj je objavljena u celini polemika iz „Vremena“, uz predgovor i pogovor.
Za sebe priznajem da sam došao da slušam – Lepu Brenu, odnosno da vidim kako izgleda tribina o polemici u „Vremenu“ o kojoj niko iz „Vremena“ nije bio obavešten niti pozvan da učestvuje u njoj.
Moja znatiželja bila je pojačana telefonskim pozivima prijatelja i nekih beogradskih redakcija. Mogao sam s njima samo da podelim čuđenje oko ovakve jednostranosti i uzdržao sam se od komentara unapred. To se pokazalo kao pametno: niko od pet uvodničara nije se bavio „Vremenom“, već egzorcizmom društvene pojave, nacionalizma, oko čijeg obima i uticaja može da se raspravlja i podugo i potanko.
Kad se javio prvi diskutant sa željom da govori o neočetništvu, napustio sam tribinu, kao i većina novinara navučenih najavom tribine, tako da sam loš svedok o zbivanjima u preostala tri sata.
Postoji tu, ipak, nekoliko stvari koje zavređuju pažnju. Prva je svojatanje polemike u „Vremenu“ od strane Helsinškog odbora. Po ostapbenderovskom principu „ideje moje, benzin vaš“ oni su bez pitanja i bez formalne saglasnosti „Vremena“ preuzeli tekstove iz nedeljnika i uz pomoć novca nemačke fondacije „Hajnrih Bel“ izdali knjigu od 258 stranica. Kao što nas nisu ništa pitali, siguran sam da ni „Hajnriha Bela“ nisu obavestili o kršenju dobrih običaja zbog čega bi se u Nemačkoj išlo i na sud.
Ali, ima neke koristi i od toga. Ovo svojatanje pokazalo je Srđi Popoviću, zagovorniku teze da redakcija i saradnici „Vremena“ polemišu s čitaocima „Vremena“, da stvar stoji obrnuto. Odnosno, s čitaocima „Vremena“ i nekima od saradnika polemisali su članovi i saradnici Helsinškog odbora i njihovog glasila „Helsinška povelja“, neki zbog ideje a neki zbog odbrane lika i dela predsednice.
I poslednje i ne najmanje važno: kakve veze s temom „Nacionalizam danas“ ima „Vreme“. Ako je otkos ove nevladine organizacije toliko širok, savetujem im da budu oprezni: uskoro će početi uzajamno da se ujedaju.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve