
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Novinar "Vremena" u teatru apsurda, "Vreme" br. 1499
Institucija Zaštitnika građana ne polemiše u javnosti sa pritužiocima koji su nakon obraćanja ovoj instituciji iskazali nezadovoljstvo njenim radom. Zbog tekstova Momira Turudića u kojima se na uvredljiv način pominje rad ove institucije, ali i moje lično ime, primoran sam da reagujem na ovaj način i odgovorim na tvrdnje iznete u njegovim tekstovima.
Kako bi javnost na potpun, a pre svega istinit način, bila upoznata sa postupanjem Zaštitnika građana u slučaju Momira Turudića, neophodno je za početak u tekstu „Novinar ‘Vremena’ u teatru apsurda“ od 26. septembra 2019. u listu „Vreme“ razdvojiti događaje koji su se stvarno odigrali od fikcija koje provejavaju tekstom – onih delova u kojima se novinar Turudić ne drži činjenica i stvarnih događaja.
Pravni zastupnik Beogradskog centra za ljudska prava uputio je u ime Momira Turudića pritužbu Zaštitniku građana, ukazujući da je došlo do povrede prava na slobodu i bezbednost ličnosti i prava na nepovredivost fizičkog i psihičkog integriteta Momira Turudića u Policijskoj stanici Stari grad, navodeći samo Turudićevu verziju događaja, koju nisu potkrepili nikakvim dokazima. Nakon što sam pažljivo razmotrio sadržaj pritužbe i izjašnjenja Ministarstva unutrašnjih poslova, pozvao sam Momira Turudića da i u razgovoru sa mnom podrobno ispriča događaj u prostoriji za zadržavanje u navedenoj policijskoj stanici. Tražio sam dodatna izjašnjenja MUP-a i ponovo sam otvorio predmet zato što sam hteo još jednom da ispitam da li su u obzir uzete sve činjenice. Međutim, po dobijenim izjašnjenjima nije se moglo utvrditi da li je u policijskoj stanici Momir Turudić bio izložen nedostojanstvenom i nečovečnom postupanju policijskih službenika, jer za to nije bilo materijalnih dokaza, a izjave policijskih službenika bile su upravo suprotne. Utvrdio sam da je bilo propusta u radu i da procedure nisu bile u skladu sa zakonom, o čemu sam obavestio nadležne i tražio da ubuduće koriguju svoj rad. I to su činjenice.
Zaštitnik građana završava svoje postupanje upućivanjem preporuka kontrolisanom organu, na osnovu činjenica potkrepljenim dokazima, dok sve ostalo spada u domen subjektivnog doživljaja pritužioca. Preporuke koje stručna služba Zaštitnika građana upućuje organima javne vlasti moraju biti zasnovane na utvrđenom činjeničnom stanju. Ukoliko su tvrdnje državnog organa suprotne od onih koje iznosi pritužilac i nema dokaza koji upućuju da je došlo do povrede prava građanina, Zaštitnik građana ih ne može utvrditi, kao što ne može utvrditi da je došlo do propusta u radu organa. Neshvatanje funkcije i metodologije rada Zaštitnika građana može dovesti do nerealnih očekivanja građana koji nam se pritužuju, a na stranu da bi u slučaju kada imaju pravne zastupnike, o tome trebalo oni da ih izveste. Upravo se to nije desilo u slučaju Momira Turudića.
Sve ostalo što stoji u tekstu, počev od izmišljenih delova razgovora tokom našeg susreta, do rekla-kazala priča o mom besu koji je, navodno, izazvan tekstovima Momira Turudića, te pretećim telefonskim pozivima i pritiscima koje doživljavam opet zbog tekstova Momira Turudića, nije se dogodilo i plod su njegove mašte. U namere objavljivanja ovih neistina ne želim da ulazim.
Pozdravljam kritički odnos javnosti prema radu institucije kojom rukovodim, kroz suočavanje argumenata koje doprinose jačanju Zaštitnika građana i zaštiti i unapređenju ljudskih prava u Srbiji. Iznošenje paušalnih ocena i neistina o radu institucije Zaštitnika građana, kompromitovanje mog dosadašnjeg rada kroz izmišljanje događaja smatram zlonamernim i nedopustivim u javnom dijalogu, čija je suština u odgovornosti za izgovorenu reč i elementarno poštovanje sagovornika.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve