Naslavan ulazak u istoriju

Sabornost srbijanske dnevne štampe bila je impresivna u srijedu: „Srbija nevina“ i „Srbija nije kriva za genocid“, glasili su naslovi dan nakon što je Međunarodni sud pravde u Hagu u utorak 26. februara objavio svoju presudu nakon spora Bosne i Hercegovine i Srbije (SR Jugoslavije, pa potom Srbije i Crne Gore, da bi knjiga spala samo na Srbiju, koja je preuzela državni kontinuitet) koji je trajao punih 14 godina. Tako je uglavnom reagirala i široka javnost, pa i političke stranke, ne primjećujući da je Srbija – oslobođena direktne odgovornosti za genocid i obaveza ratnih reparacija – odgovorna zato što nije ništa poduzela da se genocid u Bosni i Hercegovini spriječi, iako je imala utjecaja na Vojsku Republike Srpske i tamošnje političare.

„SRJ nije ništa poduzela da spriječi genocid u Srebrenici, usprkos saznanjima koje su vlasti u Beogradu imale“, kazala je u višesatnom obrazlaganju presude Međunarodnog suda pravde predsjednica vijeća petnaestoro sudija Rozalin Higins, precizirajući da je obaveza države, preuzeta Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, da iskoristi sva sredstva kako bi spriječila genocid čim sazna za njega, da je planiran ili počinjen. Srbija to – bez obzira na to što joj je to bilo naloženo još od tog suda davne 1993. godine – nije učinila, usprkos tome što je imala „određeni utjecaj“ na bosanske Srbe, policijski, vojni i financijski, te što je imala informacije da do genocida može doći.

Srbija nije kriva, bez obzira na taj utjecaj, za genocid u Srebrenici, zaključak je suda. Da bi se donio suprotan zaključak, morala bi biti ustanovljena specifična namjera vlasti u Srbiji, odnosno dolus specialis, namjera da se djelomično ili u potpunosti uništi jedna zaštićena nacionalna ili vjerska grupa. Ta namjera, po ocjeni suda, nije dokazana kad je Beograd u pitanju.

Srbija, međutim, nije nakon tog zločina (a ni drugih) ispunila svoju obvezu da surađuje s Haškim tribunalom, na što je zemlju još 14. oktobra 1995. svojim potpisom na Dejtonskom sporazumu obavezao Slobodan Milošević (kasnije također haška mušterija), usprkos tome što je nakon Miloševićeve smjene 2000. godine on izručen Haškom sudu, kao i još neki „dobrovoljci“. Na teritoriju Srbije su, naime, još brojni optuženi za ratne zločine, a Međunarodni sud pravde posebno apostrofira Ratka Mladića, koji je – po priznanju same vlasti – sve donedavno imao zaštitu države Srbije, njene vojske i Vojislava Koštunice, koji mu je 2002. godine potpisao rješenje o penzioniranju.

Kad je o ratnoj šteti riječ, jasno je da vraćanje na prvobitno stanje ne dolazi u obzir: nema vraćanja među žive 200.000 žrtava u BiH, a s obzirom na to da nije sudski ustanovljena direktna veza vlasti u Beogradu i onih koji su činili zločine u BiH, Međunarodni sud pravde je zaključio da financijskoj naknadi nema mjesta, ali je ocijenjeno da bi prava mjera za zadovoljenje tužioca bilo trenutno poduzimanje mjera za izručenje haških bjegunaca, posebno Ratka Mladića.

REAKCIJE STRUČNJAKA: Presuda Međunarodnog suda pravde je kompromis, kaže za „Vreme“ Vladimir Todorić, urednik „Srpske pravne revije“, jer se sud – vodeći se interesima država članica i brigom da presuda trasira put dobrosusjedskih odnosa – nije vodio čistom pravnom logikom, po principu „neka bude pravda, pa neka propadne svet“. Presuda je, kaže on, „logički nekoherentna“ u nekim svojim dijelovima: „To se pre svega odnosi na princip utvrđivanja odgovornosti saučesništva Beograda u odnosu na Republiku Srpsku, gde je primenjivao princip de iure, pa se zaključilo da nije bilo nikakvih zakonskih ovlašćenja Beograda prema Vojsci Republike Srpske, odnosno organima Republike Srpske, te ne postoji nikakav odnos saučesništva. Suprotno tome, kad je sud ispitivao naš odnos prema nesprečavanju genocida u Srebrenici, vodio se principom de facto„, kaže Todorić, te ne dovodeći u pitanje slobodu suda u odlučivanju, dodaje da je sud nekoherentan i u odnosu na presude Haškog tribunala, kad se poziva na „slučaj Krstić“ (bivši zapovjednik Drinskog korpusa VRS-a, osuđen za genocid u Srebrenici), dok u slučaju Duška Tadića odbacuje nalaze žalbenog vijeća.

Bez obzira na te dileme, po stavu advokata Vladimira Đerića, člana pravnog tima Srbije koji je u finišu procesa u prošlogodišnjoj raspravi o tužbi BiH iznosio argumente za nenadležnost Međunarodnog suda pravde (vidjeti okvir), presuda tog suda je „dalekosežna“ i veliki korak u međunarodnom pravu kad je riječ o odgovornosti država za sprečavanje genocida. „Veliki je korak presuda kojom se državama nalaže prevencija genocida, obaveza da države moraju sva raspoloživa sredstva iskoristiti da bi sprečile da do genocida uopšte dođe, ali i obaveze država – ako ga nisu mogle sprečiti i ako se genocid ipak dogodi – da se kazne njegovi počinioci“, kaže Đerić za „Vreme“, dodajući da ova presuda, kad je o Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida riječ, pogotovo ima dalekosežni značaj, s obzirom na ustanovljeni Stalni međunarodni sud za ratne zločine.

Da je presuda dalekosežna slaže se i stručnjak za međunarodno pravo, profesor Vojin Dimitrijević, koji ističe da je ovo prvi put da se jedan sud, koji nije krivični, izjašnjava o genocidu i da je prihvatio da je u Srebrenici riječ upravo o tome. „Značajno je to što je ubedljiva većina od 15 sudija glasala u svim odlukama ove presude, bez obzira na poreklo i zemlju iz koje dolaze“, kaže Dimitrijević, naglašavajući da je genocid specifičan zločin i da Međunarodni sud pravde nije nadležan da, osim o njemu i u sporu među državama, odlučuje o drugim ratnim zločinima (tu nadležnost nosi Haški tribunal, ali i traljava domaća zakonodavstva), ma kako to našim neukim javnostima bilo neobično. Dimitrijević ističe još jednu vrlo važnu posljedicu ove presude: da nakon nje više nema spora da je genocida u Srebrenici bilo, te je poricanje tog strašnog srebreničkog zločina od 26. februara ravno poricanju holokausta.

Međunarodni sud pravde je kao genocid označio jedino Srebrenicu, u kojoj je ubijeno najmanje sedam hiljada Bošnjaka (koje taj sud u presudi naziva bosanskim muslimanima), dok su navodi bosanske tužbe o etničkom čišćenju stanovništva u ostatku te države, deportacije, silni logori u kojima su ubijani civili i slučajevi ostalih zaštićenih enklava, kao i bjesomučnog granatiranja Sarajeva i drugih gradova u Bosni i Hercegovini, ostali izvan definicije genocida. Srebrenica će, potvrđena inače kao genocid i u drugom haškom sudu, Međunarodnom sudu za zločine počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije (Haškom tribunalu), koji sudi konkretnim pojedincima za konkretna krivična djela, u dva predmeta (general Radoslav Krstić i slučaj Blagojević i Jokić), očito – bar u dosad započetim sudskim predmetima – ostati jedina točka genocida na topografiji ratova u bivšoj Jugoslaviji od 1990. godine.

To je točka koja će, vjerojatno, boljeti generacije ljudi iz država bivše Jugoslavije i koja nema mnogo veze s pravom i presudom Međunarodnog suda pravde, suda u koji su mnoge žrtve upinjale nadajući pogled. Vehid Šehić, prvi čovjek Građanskog parlamenta Tuzle, nevladine organizacije koja je godinama radila protiv rata i na pomirenju zavađenih naroda, kaže za „Vreme“ da je razočaran presudom i da je očekivao da će iz ovog postupka proizaći nešto više. „Linija manjeg otpora“ je, kaže on, rukovodila taj sud, jer je bilo dovoljno dokaza da su vlasti u Srbiji, za vrijeme Miloševića i ratova koji su vođeni pod njegovim rukovođenjem, saučesnici u zločinu nad nesrbima u BiH. Ipak, kaže, važan dio tužbe BiH je usvojen: nalog Srbiji da izruči Ratka Mladića Haškom tribunalu. „Nemoralno je da bilo tko likuje nakon ove presude, koja nalaže da se krivci moraju naći pred licem pravde, što će – kad se dogodi – biti bar djelomična naknada građanima BiH za sve patnje koje su prošli tokom rata“, kaže Šehić, naglašavajući da je istina o ratu i počinjenim zločinima, s čime se Srbija mora suočiti, jedina koja može dovesti do pomirenja.

ŠTA SAD?: Političke stranke u Srbiji odmah su se, čim je presuda objavljena, posvađale oko eventualne deklaracije koja će osuditi genocid u Srebrenici. Predsjednik Boris Tadić pozvao je u danu izricanja presude parlament da takvu deklaraciju donese; rijetki su oni koji su „za“, dok oni koji su bili u istom loncu s Miloševićem u vrijeme kad su se zločini u BiH i Hrvatskoj (i na Kosovu, o kojem u ovom kontekstu – bar ne još – nije riječ) činili, neće ići dalje od osude zločina „bilo kojeg i bilo gdje“, od Londona do Balija, kako to kaže Vladimir Todorić. Podsjećanja radi, prije otprilike tri godine, osam nevladinih organizacija u Srbiji (sve omražene do omraženije, zločeste žene Sonja Biserko, Nataša Kandić, Biljana Kovačević Vučo i druge „vještice i antisrpkinje“), posredstvom tadašnjih poslanika Žarka Koraća i Nataše Mićić pokušali su deklarativnu osudu srebreničkog genocida staviti na dnevni red Skupštine Srbije. Uzalud: dični poslanici uspjeli su donijeti tek deklaraciju kojom su osudili „sve zločine“, od postanka svijeta do naših dana, kao da se upravo ova generacija ne mora odrediti prema jučerašnjim zločinima, kosovskim leševima preseljenim u Batajnicu (15 kilometara od Terazija!), Srebrenici, Vukovaru…

Pritom, nikakva konkretna deklaracija kao nalog srpskom parlamentu ne spominje se u presudi Međunarodnog suda pravde: ono što će biti zadovoljenje tužiocu, BiH, tek je poduzimanje hitnih mjera države Srbije da izruči haške bjegunce, Ratka Mladića u prvom redu, ali samo spominjanje neodređene „deklaracije“ od strane sudije Higins (koja se može shvatiti kao deklarativna odluka suda, dakle odluka koja samo konstatira neko stanje u trenutku izricanja presude), bilo je dovoljno da uzbudi i nanovo iznervira srbijanske političke duhove, koji su se taman obradovali što „nisu krivi za genocid“.

„Nije u pitanju samo to da li je čaša poluprazna ili polupuna u ovom slučaju. To je pitanje osećanja stida i političara na vlasti koji su čuvali Mladića i ostale do dana današnjeg“, govori Vladimir Todorić, koji na opasku da je presuda u Srbiji dočekana slavljenički i slavodobitno kaže jednostavno: „Čega se pametan stidi, budala se ponosi“ i dodaje da se naši parlamentarci nisu dosad mogli složiti „ni oko reči Srebrenica, a kamoli da će se složiti oko reči genocid“.

Upravo u tome i jest poanta: kako god presudu ocjenjivali, činjenica je da će Srbija ostati u povijesti zapisana kao prva (zasad i jedina) zemlja koja je oglašena krivom zbog toga što nije spriječila genocid, niti je kaznila počinioce genocida. Kome god se ta sudski uglavljena konstatacija i dalje čini previše žestokom, neka obrati pažnju na domaći sud, u kojem traje suđenje pripadnicima „Škorpiona“ (onima koji su sami sebe snimali dok ubijaju nesretnike iz Srebrenice kod Trnova). Jest da Međunarodni sud pravde nije dobio dokaze da je ta, kao i sve ostale „paravojske“ (ne samo u Srbiji), organizirana od države, stoji i to da je na sličnom stanovištu i domaće pravosuđe, ali činjenica da su „Škorpioni“ – po priznanju njih samih – osnovani od Državne sigurnosti i Jovice Stanišića u najmanju ruku izaziva na pogled u ogledalo svakog građanina ove tužne zemlje i prihvaćanje činjenice da je ovo društvo – da se pozovemo na profesora Dimitrijevića – i dalje u fazi poricanja našeg vlastitog, srebreničkog holokausta.

Ako se to ne promijeni, Srbija će – kriva što nije spriječila genocid i izručila, odnosno kaznila krivce za taj strašan zločin – ponovo doći na dnevni red Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i, što je gore od mogućih ekonomskih i ostalih sankcija, nitko neće moći reći da joj tamo nije mjesto.