
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
foto: fonet
Čudna zamisao Stefanović dr Nebojše da policija u civilu nadzire biračka mesta 24. aprila izazvala je očekivane reakcije pravnika i političara. Ministar unutrašnjih poslova očito pojma nema o policijskom zanatu, a kamoli o parlamentarnoj demokratiji: tako nešto dostojno je Nušićevih sreskih načelnika, radikalskih seoskih harangera ili oznaških specijalista iz 1946.
Ministar unutrašnjih poslova, Stefanović dr Nebojša, svoje ispade ili smišlja sam – ili sprovodi ideje nekog trusta pilećih mozgova bliskog Najvišem Mestu. Budimo dobronamerni i naslutimo da ih ipak smišlja sam, iz gorljive lojalnosti i marljivosti da se pokaže korisnim.
OD SPOTOVA DO PRES KONFERENCIJA: Prvo su se pojavila lica odevena u policijske uniforme u predizbornom spotu Srpske napredne stranke, što je zloupotreba policije koja je vanstranačka ustanova, kao što znamo. Na primedbe s tim u vezi odgovoreno je da uniformisana lica nisu bili službenice i službenici policije, nego statisti obučeni u uniforme (pretpostavljamo iznajmljene od MUP po ceni od 1500 dinara dnevno). Još lepše. Kao da gledaoci televizije znaju da su to statisti; oni, gledaoci, vide uniforme, a nigde na ekranu ograde koja bi glasila: „Ovo nisu pravi policajci i policajke, nego iznajmljeni statisti.“ Sama ideja da se u stranačku reklamu ubaci policija u uniformama već je protivzakonita i bezobrazna, pa ni ograđivanje ne bi pomoglo. Uniforma čini policajca, kao i značka s legitimacijom ako je u civilnom odelu. Ministar Stefanović i ranije nije imao smisla za te neke demokratske finese: recimo da ne drži pres-konferencije sa postrojenim tjelesnim zdrugom iza leđa, manje ili više naoružanim, što se događalo u više navrata.
Za razliku od uniformisane policije iz spota i iza leđa na pres-konferencijama, ministar Stefanović sada je gromoglasno i pobedonosno najavio nešto mnogo čudnije: da će policija nadzirati biračka mesta, u civilu i neupadljivo, pa će oni koji nešto muljaju i varaju prepoznati policijske službenike tek kad im stave lisice. Čak će se, kaže, u razna mesta upućivati policajci iz drugih mesta, e da ih neko ne bi prepoznao, pa se – valjda – zato uzdržao od krađe glasova i drugih nedela. Ako je već namera bila da se deluje preventivno, je li, bolje bi mu bilo da rasporedi uniformisane lokalne policajce, pa da sve bude jasno.

KAKVA ZAŠTITA?: Tu se sada javljaju određeni problemi: policija, naime, ne bi smela da se približava biračkim mestima na bliže od pedeset metara – sve dok je ne pozovu iz biračkog odbora da interveniše po liniji javnog reda i mira i prekršaja izbornih pravila. Policijski službenici u civilu ne pominju se u tim propisima, ali tu se sada javlja taktičko pitanje, štaviše nekoliko njih: gde će, na primer, ti Stefanovićevi policajci u civilu biti oko biračkih mesta; na šta će paziti i o čemu će voditi računa; kako će opravdati svoje prisustvo nekom sumnjičavom stranačkom kontroloru izbora ili članu izborne komisije? Šta će oni nadzirati?
Ograničen je mogući broj zloupotreba glasačkog procesa na licu mesta: nered i nasilničko ponašanje; pokušaj ubacivanja više unapred donetih glasačkih listića; lažna identifikacija ili pokušaj ponovnog glasanja na šta treba da ukaže kontrola ultraljubičastom lampom itd. Svi ti prekršaji dadu se rešiti efikasno intervencijom biračkog odbora, kontrolora i – ako baš treba – pozivom lokalnoj policiji. Sve je to smišljeno upravo zato da bi biračko mesto ostalo koliko god je to moguće slobodno, rekao bih i „eksteritorijalno“, u odnosu na izvršnu vlast koja je tu da pomogne u ekstremnim slučajevima koje smo opisali. Saradnja policije u transportu glasačkih listića do mesta na kome će se brojati postoji oduvek i na nju nije bilo primedbi; ako je na to mislio ministar, nije trebalo – to već postoji. I dalje nije jasno odakle mu ta nesrećna ideja o prisustvu policije na biračkim mestima, ali u to se ne vredi upuštati: imao je on svakakvih ideja.
Istorija parlamentarizma u Srbiji dugačka je i vesela, pa bi ministar mogao i iz nje nešto da nauči. Jedni su pre glasanja davali pola novčanice, a posle drugu polovinu; ili prvo jednu, pa posle drugu cipelu; imali su načine da ustanove ko je kako glasao, bez brige, inače se ne bi izlagali trošku. OZNA je takođe imala načina da ustanovi ko je onu gumenu kuglicu spustio u ćoravu kutiju, a ko u pravu. To je tada bilo jednostavnije nego danas: izvadiš filcano dno iz ćorave kutije, pa kuglica jasno zvekne, na primer. OZNA pritom nije morala da se troši na leve i desne cipele i na polovine novčanica: alternativa je bila nekako jasna…
Daleko bila i sama pomisao da mi tu sada nešto insinuiramo u vezi sa idejom ministra Stefanović dr Nebojše! Da je kojim slučajem – daleko bilo opet! – predložio da policijski službenici sede u biračkom odboru i zahtevaju da se glasački listići popune pred njima – e, to bi bilo nešto drugo. Onda bi stvari bile sasvim jasne, a ne ovako smuljane po njegovom običaju, pa da sada mi mislimo ima li tu neke policije u civilu ili nema.
Uostalom, zašto da ne? Još ako bi uveli obavezni izlazak na izbore (osim uz lekarsko opravdanje)… A ko kaže da jednoga dana neće?

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve