Mrak iz interesa

Specijalno za „Vreme“ iz Zagreba

Ivo Pukanić, suvlasnik i dugogodišnji nadurednik zagrebačkog tjednika „Nacional“ i medijske NCL grupe, zarobljen je u živom blatu vlastitih obmana, prljavih poslova i osjećaja društvene moći koji ga je lišio doticaja s realnošću. Popularni Puki maše rukama, napreže mišiće i ne zatvara usta, ali te očajničke aktivnosti samo ga još dublje guraju prema ambisu koji se nalazi iza tanke linije što dijeli enormnu moć od bespomoćnosti. I dalje nije izvjesno hoće li njegovim utjecajnim prijateljima i dužnicima iz struktura vlasti, s civilne scene i iz podzemnog svijeta uspjeti da zaustave slobodno padanje persone koja je odavno zagrizla više nego što može progutati. A u prijateljskom su kolu i šef države, i ministri, i ostaci kriminalnog klana Hrvoja Petrača, i Žarko Puhovski, i odvjetnici optuženika za ratne zločine…

Supruga Ive Pukanića Mirjana prošloga je petka puštena iz Psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu. U toj je umobolnici provela osam dana, a tamo je završila mimo svoje volje i zahvaljujući čitavoj seriji nezakonitosti, koju su poduzeli (državni i gradski) represivni i zdravstveni mehanizmi. Mirjana Pukanić u svome stanu u zagrebačkoj Ilici toga je dana davala intervju: odlučila je progovoriti o dugogodišnjem suprugovu maltretiranju, te o njegovoj navodnoj razrađenoj nakani da potencira njezinu psihičku labilnost do te mjere da je se službeno liši tzv. poslovne sposobnosti. U tom slučaju, gospođa bi Pukanić – u pravnom smislu – postala biljka: dobila bi privremenog pa zatim i trajnog staratelja, te ne bi mogla pokrenuti brakorazvodnu parnicu, a razvod od bahatog izdavača ono je što ona želi ili barem tvrdi da želi. Pukanić pak svim sredstvima nastoji osujetiti tu njezinu namjeru zato što rastava podrazumijeva, u najmanju ruku, diobu imovine na dva jednaka dijela, uključujući i suvlasnički udio u NCL Media grupi.

Proglašavanje Mirjane Pukanić klinički umobolnom i nesposobnom da se pravno brine o sebi, gramzivom bi i beskrupuloznom Ivi Pukaniću omogućilo da raspolaže čitavom imovinom, te da nastavi živjeti onako kako živi godinama: naime, bez naročite bliskosti sa zakonitom ženom.

VEZE NA SVE STRANE: Nećemo ovdje ulaziti u bračne odnose Pukanićevih i u njihove intimne odabire. Nećemo se baviti njihovim duševnim stanjima, a suzdržat ćemo se i od analiziranja Pukanićeva morbidnog postupanja i niskih poriva. Priča je ovo o spremnosti javnih institucija da se stave u funkciju privatnih interesa i hirova čovjeka koji već godinama živi od fame po kojoj je toliko moćan da je gotovo suicidalno ne pokloniti se njegovim htijenjima. On je jedan od onih što su blagotvorno uskladili istodobnu kolaboraciju s visokim režimskim krugovima (Stjepan Mesić, Ivo Sanader…) i s tvrdim likovima kriminalne scene (Hrvoje Petrač, Ante Gotovina…).

Mirjana Pukanić, dakle, bila je intervjuirana, a usred razgovora u stan su joj nahrupili policajci, radnici Hitne pomoći, službenica lokalnog Centra za socijalnu zaštitu, te nekolicina okupljenih novinara. Policajci su joj kazali da su dobili liječnički nalog da je prisilno hospitaliziraju u vrapčanskoj duševnoj bolnici. Primijenili su zahvat poznat kao ključ na leđa, natakli su joj lisice, strpali je u ambulantna kola i otpremili je u čuvenu umobolnicu. O tome se potom u najvažnijim hrvatskim medijima šest dana zdušno šutjelo: Pukanić se, kažu, nije skidao s telefona, a može se samo nagađati kojim se sredstvima poslužio da bi osigurao medijski muk. Tek kad su se saopćenjem oglasili Hrvatski helsinški odbor i još nekoliko nevladinih organizacija, počeli su se otkrivati detalji prisilne hospitalizacije jedne žene koja je u trenutku odvođenje mirno sjedila u svome stanu i razgovarala s novinarkom.

Prema podacima koji su dosad poznati, a nepoznanica je – vidjet ćete – još podosta, policiju je telefonski alarmirala obiteljska liječnica Pukanićevih Jasna Lulić, koja nikad nije bila ni u kakvom dodiru s psihijatrijom: ona je nazvala policiju i naložila prisilno odvođenje u umobolnicu, a da mjesecima nije ni vidjela ni čula Mirjanu Pukanić. Pogotovo ju nije ni vidjela ni čula onoga dana kad joj je poslala policajce. Liječnica koja je dan prije nasilnog odvođenja pregledala Mirjanu Pukanić, psihijatrica Jelena Potkonjak iz Bolnice Sestara milosrdnica, potpisala je nalaz u kojemu stoji da dotična svojevoljno uzima terapiju i da joj nije potrebno bolničko liječenje. Logičan je zaključak da je liječnica opće medicine Jasna Lulić hospitalizaciju naložila isključivo na temelju striktne naredbe nekog dovoljno važnog da joj može narediti da krši zakon i etiku, i nekog tko ima razloga da pomogne Ivi Pukaniću: Zvonimir Šostar, šef zagrebačkog zdravstva i Pukanićev veliki prijatelj, savršeno se uklapa u gornji fotorobot. On je šef i doktorici Lulić, i medicinarima iz Hitne pomoći, koji su došli na neznano čiji poziv, i službenici Centra za socijalnu skrb.

PREKINUT INTERVJU: Hrvatska je, dakle, zemlja u kojoj građani završavaju na zatvorenim psihijatrijskim odjelima nakon što policiju nazove netko tko se predstavi liječnikom i izda nalog za nasilno odvođenje pacijenta o čijem zdravstvenom stanju nema pojma? Kad je u pozadini interes Ive Pukanića, onda je uistinu tako. Kad nema Pukanićeva interesa, za prisilnu hospitalizaciju nužan je pisani liječnički nalog i nužno je da je riječ o licu s težim duševnim smetnjama, licu koje uslijed intenziviranja smetnji predstavlja ozbiljnu i izravnu prijetnju vlastitom životu ili životima drugih ljudi. Mirjana je Pukanić, podsjetimo, sjedila u svome stanu i razgovarala s novinarkom. Policija je u stan ušla i bez sudskog naloga i bez pisane liječničke upute, pa je zatim bez ikakva razloga primijenila silu: MUP-ova Unutarnja kontrola, međutim, našla je da je sve bilo u redu i da su policijski službenici samo postupali po liječničkom naputku.

No, zašto je policija tako promptno postupila po nepropisno izdanom liječničkom nalogu? Zašto policija još uvijek nije priupitala liječnicu Jasnu Lulić što joj je poslužilo kao motiv za traženje nasilnog otpremanja u kliniku za duševne bolesti? Zato što je i policija djelovala u skladu s interesima Ive Pukanića: Marijan Tomurad, načelnik zagrebačke Policijske uprave, medijski je detektiran kao persona što je davala komande koje su dolazile iz Pukanićeve glave. Zašto su Hitna pomoć i policija odvezli gospođu Pukanić u Vrapče, umjesto u Bolnicu Sestara milosrdnica u kojoj se ova liječila i koja je njezina mjesna bolnica? Zato što je tako zapovjedio onaj izvršitelj Pukanićeva nauma, koji je znao da je u nadležnoj bolnici doktorica Potkonjak što je dvadeset četiri sata ranije potpisala da Pukanićevoj nije potrebno liječenje u bolnici. Trebalo ju je spremiti kod liječnika koji će imati drukčije mišljenje, a kud ćeš bolje ustanove od one u kojoj je šef Vlado Jukić, dugogodišnji prijatelj Zvonimira Šostara. Pošto je sud, na osnovu nezavisnog psihijatrijskog vještačenja, donio rješenje da se Pukanićevu smjesta mora pustiti iz Vrapča, doktor Jukić pokušao je jeftino prevariti aktiviste HHO-a, te pacijenticu izručiti mužu koji je čitavo vrijeme javno govorio da njegovoj ženi nisu prekršena ljudska prava i da je jedino mjesto za nju zatvoreni psihijatrijski odjel. Pokušaj je osujećen, jer je gospođa Pukanić zahtijevala da se odveze s HHO-ovcima koji su je zatim smjestili na tajnoj i sigurnoj adresi.

SHERIFFLOOK: E sad, Ivo se Pukanić pred vrapčanskom bolnicom pojavio u društvu dvojice policijskih tjelohranitelja i s „glockom“ koji je bio vidljivo zataknut za pojas. Čemu ta manifestacija sherifflooka? Dan i po prije takvog ukazanja pred bolnicom, izdavač je – kako je sam objavio – srećom i slučajnošću preživio pokušaj ubojstva. Napadač ga je oko ponoći dočekao pred zgradom u Ilici, prišao mu je i iz neposredne mu blizine zapucao u glavu, ali je neobjašnjivo promašio. Pokušao je ponovo, no „makarov“ s prigušivačem tad se zaglavio: Pukanić je kazao da je iskoristio ubojičinu zbunjenost, iz ruksaka izvadio pištolj koji legalno nosi, što je šeprtlju natjeralo u bijeg, te je uz povike ispalio dva hica u zrak. Pištolj kojim je pokušano ubojstvo pronađen je u susjednoj ulici.

Ne valja griješiti dušu, ali ne valja ni prešutjeti podatak da u Pukanićevu priču malo tko vjeruje: tome je naprosto tako, pa što god naknadno pokazala policijska istraga koja je obavijena tajnošću. Ne valja prešutjeti ni očite nelogičnosti u Pukanićevu dramatičnom svjedočanstvu o bliskom susretu sa smrću. „Pukanić tvrdi da je ispaljen jedan hitac, pod nemogućim kutom – odozgo, praktički prema tjemenu. Na koncu, govori o promašaju sa smiješno male udaljenosti. Ukupan opis napada materijal je za crtane romane“, izjavio je u „Novom listu“ poznati zagrebački penzionirani policajac Marijan Kraljević King. „Nema nikakvog razloga zašto čovjek kojemu je zakočio pištolj ne bi repetirao oružje i ispalio drugi i treći metak. Pa nije mu se zavarila cijev! Opis napada koji je dao građanin Pukanić za mene je vrlo upitan. Želim naglasiti da me motivi uopće ne zanimaju, ali ponašanje navedenog građanina ukazuje na sociopatsku atmosferu ovoga društva, s povlaštenim pojedincima i rajom kao osnovnom masom društva.“

Pukanić je motive za napad našao u navodnim kokainskim dugovima svoje supruge, dugovima koji – i po njegovim riječima – nisu veći od četiri hiljade eura. Ubojstvo zbog duga od četiri hiljade eura? Čini se da ni sam Pukanić nije osobito uvjeren u svoju priču, jer je u televizijskoj debati – upriličenoj nepuna dvadeset i četiri sata nakon pucnjave u Ilici – o pokušaju ubojstva govorio tek usput: najveći dio svoga istupa posvetio je vrijeđanju nevladinih aktivista i novinara koji su stali u zaštitu ljudskih prava njegove supruge. Na kraju mu je stigla i javna podrška od njegova starog drugara, predsjednika države Stipe Mesića, koji je upozorio novinare da se ne bi trebali miješati u obiteljsku situaciju Pukanićevih, ali bi i te kakvu pozornost i ozbiljnost trebali posvetiti pokušaju ubojstva razvikanog novinara. Ni riječi o nezakonitoj sistemskoj akciji odvođenja Mirjane Pukanić u umobolnicu.

Neovisno o tome hoće li Ivo Pukanić ovom prilikom biti do kraja raskrinkan i hoće li biti prokazane njegove manipulacije javnim tijelima i javnošću, čini se da storiji o uspjehu jednog polupismenog novinara – koji se od 2000. naovamo rado stavljao u službu financijski potentnog kriminalno-patriotskog podzemlja – polagano dolazi nesretan kraj: Ivi Pukaniću, naime, više nitko ne vjeruje.

Pukanićev čovek u Beogradu

Ivu Pukanića Beograd nije zanimao dalje od žuto-tabloidnih skandaloznosti sve do proleća 2001, kada se odjednom bacio u krstaški rat protiv „duhanske mafije“ (a za račun jedne druge mafije). Naime, Pukanića je tadašnji ambasador SAD u svim našim zemljama Viljem Montgomeri, iz svojih razloga, počeo da snabdeva poverljivim obaveštajnim podacima o Milu Đukanoviću i njegovim poslovima sa cigaretama. Te podatke je u Zagreb iz Beograda nosio Gabriel Eskobar iz beogradske ambasade, a na osnovu svakodnevnih telefonskih razgovora Pukanića s jedne i bračnog para Montgomeri, s druge strane. Montgomerijev motiv bio je politički: da Stejt dipartment uveri kako je u stanju da spreči raspad SR Jugoslavije tako što će prepasti Đukanovića „poverljivim“ podacima o njegovim poslovima, satovima i bankovnim računima. Pukaniću je bilo do senzacije (i on je, kao veći deo hrvatskog novokomponovanog džet-set polusveta, iz nekog razloga fasciniran satovima), ali i do toga da svojim prijateljima Hrvoju Petraču i Ratku Kneževiću otvori neke šanse u duvanskom poslu. U celu priču uvukao je i Zorana Đinđića, koji je ujeo za srce Tvornicu duhana Rovinj, do dana današnjeg glavni kanal za šverc cigareta, kad je uveo red u trgovinu i eliminisao švercere. Cela konstrukcija građena je preko leđa Stanka Subotića Caneta, koga je Pukanić dosta brzopleto i na osnovu priča sumnjivih saradnika iz Beograda optužio da je „šef balkanske mafije, višestruki ubica“ itd. Cela stvar završila se dosta jadno, sa mnogo presuda u korist Stanka Subotića za klevetu, pred hrvatskim sudovima.