Moraćemo sami, kako znamo

Nema nikoga tko se ovih dana u Srbiji nije zabrinuo zbog nedavne odluke da suđenje haškom optuženiku Vojislavu Šešelju pred Haškim tribunalom bude prekinuto na neodređeno vrijeme. Od predsjednice Vrhovnog suda Srbije Vide Petrović-Škero pa do osnivača i predsjednika Beogradskog centra za ljudska prava Vojina Dimitrijevića, svi su suglasni u ocjeni da je Šešelju narušeno pravo na suđenje u razumnom roku; u Sheveningenu je još od početka 2003, suđenje mu je počelo 7. novembra 2007, da bi – kako se čini – početkom 2009. zapalo u ćorsokak iz kojega je posve neizvjesno kada i kako će izaći.

O mogućem datumu nastavka suđenja ništa nismo saznali niti od portparolke Haškog tribunala Nerme Jelačić: „Ne bih ništa prejudicirala, jer moramo sačekati da sudsko vijeće izda naredbu o nastavku suđenja“, kaže za „Vreme“, dodajući da veći dio pisane odluke o prekidu suđenja – što je Haško tužilaštvo zatražilo sredinom januara – javnosti nije poznat (ono što se javno saznalo dio je posebno za javnost redigirane odluke postupajućeg vijeća Haškog tribunala u „slučaju Šešelj“), kao i da je u međuvremenu objelodanjeno da je Haško tužilaštvo zatražilo dodatno vrijeme za ispitivanje još nekih svjedoka, odnosno produženje njihovog vremena ispitivanja, za što im je u trenutku prekida suđenja ostalo tek nekih sedam sati.

„Što god ja ili neko drugi mislio o Šešelju, on je čovek koji ne bi smeo da sedi toliko dugo u istražnom zatvoru ni u kojoj zemlji. Ali, druga je greška što su neke sudije bile ispod nivoa svojih optuženih, mislim pre svega na Slobodana Miloševića i Šešelja, koji su vrlo inteligentni i vešti ljudi, kojima se dopustilo nešto što u Srbiji ne bi moglo da se desi. Ne možete vi biti optuženi za teško krivično delo, a nemati branioca; oni će vam ga nametnuti, a ovde su ostavljeni da se sami brane, jer su svesno išli na to da ih se ne tiče sud nego ih se tiče publika koja ih gleda preko televizije“, stav je Vojina Dimitrijevića o Šešeljevim danima u „haškom kazamatu“.

Za situaciju u kojoj se to suđenje našlo, prema riječima Marka Milanovića koji je radio u Beogradskom centru za ljudska prava i bavio se radom Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde, sada na doktorskim studijima iz međunarodnog prava na Kembridžu, krivnja je na Haškom tribunalu i Haškom tužilaštvu, jednako kao i na samom Vojislavu Šešelju. „Ne postoji suđenje pred Haškim tribunalom koje je tako loše vođeno kao Šešeljevo. Za to je najviše kriv Tribunal, pored samog Šešelja koji je u Hag i otišao s misijom da Tribunal ‘rasturi’. Prvobitni greh celog procesa, koji je rezultirao potpunim haosom u sudnici, odluka je Žalbenog veća Tribunala da se Šešelju ne nametne branilac i pored njegovog uvredljivog i destruktivnog ponašanja. Prvo pretresno veće pred kojim se Šešelj pojavio dodelilo mu je takozvanog stend-baj branioca. Kada je predmet 2006. prosleđen drugom pretresnom veću radi početka suđenja, ono je Šešelju dva puta nametalo branioca, dok je Žalbeno veće tu odluku dva puta ukidalo“, kaže Milanović za „Vreme“, i nastavlja: „Žalbeno veće je u decembru 2006. kapituliralo pred političkim pritiskom i Šešeljevim štrajkom glađu i zabranilo je pretresnom veću da mu nametne branioca. Ova odluka, koja se zaista može oceniti jedino kao politička, potpuno je pravno neutemeljena. Tačno je da međunarodno pravo garantuje svakom okrivljenom da se brani sam, ili uz pomoć branioca, ali ovo pravo nije apsolutno – ono mora biti u ravnoteži sa suprotstavljenim opštim interesom da se krivični postupak efikasno vodi i da se istina o navodnim zločinima potpuno utvrdi. Za razliku, na primer, od Miloševića i, sada, Radovana Karadžića, Šešelj od svog prvog dana u Tribunalu nije pokazao ni minimalan stepen kooperativnosti koji je potreban da bi on sam sebe efikasno zastupao.“

Da se Šešelju nekim slučajem – kao i Miloševiću ranije i Radovanu Karaždiću danas – sudilo pred domaćim sudom (o tome je „Vreme“ već pisalo) ne bi mu pomoglo ni (ne)priznavanje suda niti štrajkovi glađu, jer Zakon o krivičnom postupku jasno kaže da bi morao ili sam angažirati advokata, ili bi mu sud advokata imenovao po službenoj dužnosti. Zakon kaže da u slučajevima kad je okrivljeni nijem, gluh ili nesposoban da se sam uspješno brani, ili ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko deset godina ili teža kazna, on mora imati branioca već prilikom prvog saslušanja, uz dodatak da ga mora imati svatko kome je određen pritvor. Ako u tim slučajevima obavezne obrane okrivljeni sam ne angažira branioca, predsjednik suda će mu ga postaviti po službenoj dužnosti „za dalji tok krivičnog postupka do pravnosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna zatvora od četrdeset godina – i za postupak po vanrednim pravnim lekovima“.

Iz perspektive naših zakonskih odredbi, Šešeljevo ponašanje – odbijanje angažiranja advokata – dijagnosticira se kao licemjerno, a pristanak nadležnog sudskog vijeća kao „prvobitni greh“.

DRUGI I OSTALI GREHOVI: Ovako se Šešeljeva „haška golgota“ opisuje njime samim, nakon što je neposredno pred atentat na premijera Zorana Đinđića u martu 2003. godine lupao na haška vrata da ga pripuste u Sheveningen: četnički vojvoda pred haškim tribunalom otišao se suočiti s haškim inkvizitorima, te se našao u čeljustima Kurve del Ponte i ostalima s pocepanom haškom inkvizitorskom odeždom. Najprije je svjedočio u postupku protiv Slobodana Miloševića pred lažljivim haškim pederčinom Džefrijem Najsom o, među ostalima: engleskom pederskom isprdku Toniju Bleru, Hitelrovim najvernijim sledbenicima Helmutu Kolu i Hansu Genšeru, kriminalcu i ratnom zločincu Havijeru Solani, krvavim ručerdama Madlen Olbrajt, političkom ortakluku Kurve del Ponte i Kurve del Koštunice. Onda je u svom vlastitom postupku, optužen za ratne zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, natrčao na korumpiranog predsednika nelegalnog Haškog suda Fausta Pokara, pitomca minhenske pivnice Volfganga Šomburga, retardiranu hašku tužiteljku Hildegard Uerc-Reclaf i očerupanu hašku ćurku Kristinu Dal i podmuklog galskog picopevca Žaka Širaka…

Ako se čitalac na ovom mjestu pita da li je autoricu sramota što ovakve bljuvotine piše u vlastitom tekstu namijenjenom objavljivanju u novinama, odgovor je: da, ali sve su to tek citati iz spiska tzv. knjiga koje je Vojvoda Šešelj objavio do kraja 2008, koji se nalazi na kraju svakog od njegovih ukoričenih uradaka (osim onoga o „ćurci“ tužiteljki Dal, koji je – avaj – objavljen u mekom uvezu i bez njegove prostačke bibliografije).

Jedini koji nedostaje u pozamašnom spisku imena s kojima se obračunavao optuženi vojvoda Šešelj je njegov sudac, predsjednik sudskog haškog vijeća Žan-Klod Antoneti iz Francuske, koji je prije svoje sudačko-haške karijere bio savjetnik onog – da citiramo optuženog Šešelja – podmuklog haškog picopevca Žaka Širaka, svojedobno francuskog predsjednika.

Sudac Antoneti za Šešeljev predmet određen je kao treći postupajući sudac, nakon neobjašnjive odluke da se taj predmet oduzme – po svim ocjenama sposobnom sucu – dotadašnjeg postupajućeg vijeća Alfonsu Oriju iz Holandije (po Šešelju holandskom kurvinom sinu, ima i takva knjiga!) u februaru 2007. Antoneti kao da se odmah zaljubio u svoju „mušteriju“ nastavio je svoj skandalozni niz haških sudovanja, jer pamti se još njegov sukob s tužiocima i advokatima sa suđenja bosanskim Hrvatima (Jadranko Prlić i drugi) kad im je zamjerao što postavljaju pitanja čiji bi odgovori mogli ići u prilog njihovim branjenicima (sic!), a oni – tužioci i branioci – na njegov račun govorili da ih je sramota što sjede u sudnici u kojoj je sudac takav čovjek.

Oni s kojima smo razgovarali ovih dana za sadašnju pat-poziciju u suđenju Šešelju upravo suca Antonetija stavljaju kao jednu od najvažnijih (otežavajućih) karika. Marko Milanović jedini je koji otvoreno govori: „Antonetijeva strategija prema Šešelju, ako se tako uopšte može nazvati, najsličnija je nekadašnjem pristupu Nevila Čembrelena prema Adolfu Hitleru: udovolji svakoj njegovoj želji, i sve će se lepo završiti. U oba slučaja ta strategija bila je jednako uspešna. Antoneti je tako vodio bitke u Šešeljevo ime protiv Sekretarijata Tribunala, kojeg je hteo da natera da krajnje velikodušno plaća Šešeljeve pravne savetnike. Antoneti je ukinuo odluku prethodnog pretresnog veća, koje je Šešelju zabranilo da daje podneske duže od 800 reči, usled poplave od stotina strana na ćirilici o vatikanskoj zaveri protiv srpskog naroda i papi Jovanu Pavlu II kao vođi zapadnjačkog zajedničkog zločinačkog poduhvata protiv Srba. Antonetijeva odluka i očekivani nastavak poplave prouzrokovali su milionske troškove prevođenja za Tribunal, kao i dalja odlaganja.“ Ne samo to: sudac Antoneti čak je Šešelju predložio da za jednu svoju nebuloznu knjižurinu od tisuću i nešto strana (hiljadu, u prijevodu na drugi BHS jezik) nađe izdavača (Đavolov šegrt zločinački rimski papa Jovan Pavle Drugi).

Drugi je problem ponašanje optuženika Šešelja. Kako je još 2004. godine naveo beogradski advokat Srđa Popović, po našem Zakonu o krivičnom postupku okrivljeni koji vrijeđa i učesnike u postupku i dostojanstvo suda, što je Šešelj (i prije njega Milošević) neprestano ponavljao na najgrublji mogući način, može biti udaljen iz sudnice za određeno vrijeme, pa i za cijeli dokazni postupak, pa se i cijela glavna rasprava može dovršiti bez prisustva okrivljenog, a protiv takvog rješenja raspravnog vijeća žalba nije dozvoljena. „Glavna profesionalna zamerka koja se Tribunalu može učiniti je što to nije odavno učinio“, napisao je Popović tada. Sad se opet vraćamo glavnom sucu Antonetiju i ocjeni Marka Milanovića: „Glavni krivac za kolaps Šešeljevog suđenja je predsedavajući sudija, koji je tolerisao ponašanje okrivljenog, poput npr. nazivanja glavne tužiteljke kurvom, ili postupajuće tužiteljke Kristine Dal očerupanom haškom ćurkom, što ne bi prošlo ni u Opštinskom sudu u Babušnici.“ Možemo li mi u ovoj neurednoj zemlji Srbiji čak i zamisliti da netko, na primjer, tužioca za ratne zločine Srbije Vladimira Vukčevića nazove „očerupanim ćuranom“, a sutkinju Specijalnog suda za ratne zločine u Beogradu Oliveru Anđelković („slučaj Lovas“) ili suca Veska Krstajića („slučaj Ovčara“) počasti nekim sličnim imenima i uvredama? Ne.

Milanović na sve to dodaje: „Ne postoji zemlja na ovom svetu u kojoj takvom optuženom ne bi bio nametnut branilac, ali ne i u Tribunalu. Štaviše, Antoneti je otvoreno zapretio u sudnici drugim dvoma članovima sudskog veća da će podneti ostavku i time vratiti postupak na nulu, ukoliko ga oni preglasaju i Šešelju dodele branioca (statusna konferencija od 27. septembra 2007). Ono što mene lično posebno zapanjuje je to što je Tribunal oduzeo Šešeljev predmet od jednog dokazano vrlo sposobnog sudije, Alfonsa Orija, da bi ga dodelio Antonetiju, koji se već u to vreme nije bio proslavio na suđenju u predmetu Prlić i drugim vođama bosanskih Hrvata, od koga je takođe napravio popriličan skandal“, o čemu smo već nešto malo ranije rekli.

NASTAVAK: I što sad? U našoj će se javnosti nastaviti medijska priča kako je Šešelj „razbio“ Haški tribunal i Tužilaštvo, sve pod krinkom priče da se njemu, u stvari, sudi za verbalni delikt. Opet idemo kod Marka Milanovića: „Dela za koje se on tereti su progoni, ubistva, mučenja, itd., dakle zločini protiv čovečnosti i ratni zločini. Ako on bude eventualno osuđen, on će biti osuđen upravo za npr. ubistvo ili progon. Za neka od tih dela, poput progona Hrvata u Hrtkovcima, on se tereti da ih je neposredno izvršio. Za druga dela postoji teorija odgovornosti po kojoj Šešelj može da odgovara za krivična dela koja nije neposredno izvršio. Ta teorija je oblik saučesništva ili saizvršilaštva, zajednički zločinački poduhvat. Tužilaštvo tvrdi – i mora da dokaže – da je postojao zajednički zločinački poduhvat, čiji je cilj bio etničko čišćenje u Bosni, Hrvatskoj i delovima Srbije, a čiji su članovi bili npr. Slobodan Milošević, Jovica Stanišić i Franko Simatović; da je Šešelj bio učesnik tog zajedničkog zločinačkog poduhvata, to jest da je delio zajedničku kriminalnu nameru; da su navedena krivična dela izvršili pripadnici tog zajedničkog zločinačkog poduhvata; i da je Šešelj doprineo tom poduhvatu, između ostalog kroz regrutovanje paravojnih jedinica, pa i propagandu i govor mržnje.“

Kada je riječ o odluci o suspenziji postupka za koji ne znamo kad će se i kako nastaviti ništa nije jasno. Suspenziji se protivio sudac Antoneti, dok su drugo dvoje sudaca-članova vijeća bili za nju, i preglasali svog „šefa“, zato što – po nekim znalcima haškog postupka – nisu više mogli trpjeti Antonetijeve i Šešeljeve skandale u sudnici, kao i zato što su ih uznemirile vrlo utemeljene tvrdnje da Vojislav Šešelj utječe na svjedoke i zastrašuje ih, što ugrožava integritet cijelog postupka.

Statut Haškog tribunala ne predviđa ovakvu suspenziju suđenja i „Šešeljev slučaj“ je jedinstven u dosadašnoj praksi. Ali, kaže Milanović, Statut to ni ne sprečava. „Odluka veća o suspenziji doneta je u skladu sa pravilom 54 Pravilnika o postupku i dokazivanju, po kome veće može da donosi svaku odluku neophodnu za vođenje postupka, što je jedno vrlo široko ovlašćenje. Pitanje dakle nije da li je veće u načelu moglo da donese takvu odluku, već da li je to trebalo da uradi u ovom trenutku – i šta sada.“ Taj stav podupire i izjava Nerme Milačić: ništa ne znamo dok sudsko vijeće ne donese novu naredbu o nastavku suđenja.

Prema očekivanjima Milanovića, optuženi Šešelj će se najvjerojatnije žaliti na odluku o prekidu suđenja, te je na Žalbenom vijeću što će odlučiti. Po njemu, za to je vijeće problematično da preinače odluku postupajućih sudaca koja se tiče integriteta postupka s kojim su oni najbolje upoznati. Ako Žalbeno vijeće ukine odluku o suspenziji, suđenje će se nastaviti; Tužilaštvu je – ako se ne odluči drugačije – ostalo još samo sedam sati radnog vremena za izvođenje dokaza. Drugo, kaže Milanović, ako Žalbeno vijeće potvrdi odluku postupajućeg raspravnog vijeća, na tom je vijeću da vidi da li se razlozi za suspenziju mogu otkloniti ili ne, odnosno da li se pozvani svjedoci mogu dovesti, a da oni ne budu zastrašeni itd. „Koliko će vremena oni potrošiti da bi pokušali da spasu suđenje veliko je pitanje. To vreme svakako nije neograničeno, jer svaki okrivljeni ima pravo da mu se sudi bez nepotrebnog odlaganja, i po opštem međunarodnom pravu i po Statutu Tribunala. Imajući u vidu koliko je Šešelj već proveo u pritvoru, to odlaganje ne može biti dugo – ja bih rekao najviše nekoliko meseci“, pretpostavlja Milanović.

A što ako razlozi za suspenziju postupka protiv optuženog Šešelja ne budu otklonjeni u razumnom roku? Možemo, kako definira naš sugovornik, očekivati da postupajuće vijeće može odlučiti da ipak donese presudu ili da poništi suđenje, čime bi cijeli postupak bio vraćen na početak. U toj drugoj varijanti, prognozira, malo je vjerojatno da bi postupak protiv Šešelja ponovo počeo zbog rokova izlazne strategije Tribunala. U tom slučaju, Šešelja bi ili pustili ili bi njegov predmet eventualno prebacili domaćem, srpskom pravosuđu. Ili, nije glupo zapitati se, čak i pravosuđu Hrvatske, iako je to – prema sadašnjem stanju stvari – najmanje vjerojatno.

Ako ništa drugo, kad se haško sudsko vijeće odluči kako će i da li će nastaviti postupak protiv Šešelja, stavit će još jednu ciglu u sudsku praksu koju mijenja svih ovih godina po „usputnom“ principu. Šešelj, pak, kako god odlučili, sudeći po dosadašnjoj praksi Haškog tribunala, već je odslužio sve ono za što su ga i optužili i za što ga još nisu osudili. Haškom tribunalu preostaje da vidi u čemu je pogriješio: tako smo mnogo očekivali od njega i tako smo malo, s obzirom na očekivanja, dobili.

U tome možda ima pravde. Sve ostalo morat ćemo sami.