

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Analiza podataka o poverenju građana Srbije u institucije sistema od 1992. do 2001. godine pokazuje da građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju. Legitimitet, dakle, počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj
Tokom celog analiziranog perioda (1992-2001) registrovana je tendencija da se savezna skupština i vlada, republička skupština i vlada i predsednici Savezne države i Republike ocenjuju približno jednako. Izuzeci od ove pravilnosti su Vojislav Koštunica kao predsednik savezne države, dobar rejting savezne vlade u vreme Milana Panića i relativno dobar rejting Slobodana Miloševića kao predsednika Srbije 1994. godine.
Ukupno stanje u pogledu legitimiteta institucija godinu dana posle smene vlasti u Srbiji nije dobro. Prvo, izuzimajući stabilan kredibilitet Vojske Jugoslavije poverenje u sve institucije je sada manje nego što je bilo tokom promena. Sadašnje stanje slično je onome iz 1995. i 1996. godine i onome pred sam pad prethodnog režima.
Drugo, izuzimajući ponovo Vojsku Jugoslavije i ovog puta i predsednika Savezne države, većina građana – od najmanje apsolutne pa do više od dvotrećinske – nema poverenja u važne institucije. U pogledu legitimiteta šest političkih institucija uzetih skupa (predsednik savezne države, predsednik Srbije, savezna i republička skupština, savezna i republička vlada), nova vlast nema ništa bolji legitimitet od prethodne. Ako se iz zbirnog rezultata izuzme predsednik savezne države, sadašnji legitimitet tek je nešto zasnovaniji od onog iz 1977. godine – godine rekordnog nezadovoljstva građana.
Treće, poverenje građana u vojsku i predsednika savezne države – uz poverenje u crkvu, pa i polulegitimnu policiju – predstavlja okosnicu institucionalnog legitimiteta i legitimiteta i stabilnosti sistema kao celine. Građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju – tim redom. Legitimitet, dakle počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj. Struktura legitimiteta sigurno nije dobra i sigurno nije demokratska, posebno ako se ima u vidu da zakonodavne i predstavničke institucije nemaju dobar rejting, da institucija predsednika republike praktično ne funkcioniše, da sudstvo tek izlazi iz krize, i da (prema nalazima mnogobrojnih istraživanja) institucije iz sfere javnih delatnosti, lokalne institucije, privredne institucije i institucije civilnog društva ne uživaju iole primetnije poverenje građana. …
Opstanak neke vlasti bez legitimnih institucija, premda moguć, uvek ugrožava stabilnost društva kao celine, odslikava krizno stanje u društvu i siguran je indikator, ali i predikator zaostajanja u procesima tranzicije. Naime, po legitimnosti institucija Srbija najčešće zauzima mesto u donjem delu tabele bivših socijalističkih zemalja, a to mesto drži i prema mnogim drugim pokazateljima uznapredovalosti demokratskih promena…
(*Ljiljana J. Baćević: Godina našeg (ne)zadovoljstva, prilog u zborniku „Bilans promena“, Kikinda 2002)


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve