

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Analiza podataka o poverenju građana Srbije u institucije sistema od 1992. do 2001. godine pokazuje da građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju. Legitimitet, dakle, počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj
Tokom celog analiziranog perioda (1992-2001) registrovana je tendencija da se savezna skupština i vlada, republička skupština i vlada i predsednici Savezne države i Republike ocenjuju približno jednako. Izuzeci od ove pravilnosti su Vojislav Koštunica kao predsednik savezne države, dobar rejting savezne vlade u vreme Milana Panića i relativno dobar rejting Slobodana Miloševića kao predsednika Srbije 1994. godine.
Ukupno stanje u pogledu legitimiteta institucija godinu dana posle smene vlasti u Srbiji nije dobro. Prvo, izuzimajući stabilan kredibilitet Vojske Jugoslavije poverenje u sve institucije je sada manje nego što je bilo tokom promena. Sadašnje stanje slično je onome iz 1995. i 1996. godine i onome pred sam pad prethodnog režima.
Drugo, izuzimajući ponovo Vojsku Jugoslavije i ovog puta i predsednika Savezne države, većina građana – od najmanje apsolutne pa do više od dvotrećinske – nema poverenja u važne institucije. U pogledu legitimiteta šest političkih institucija uzetih skupa (predsednik savezne države, predsednik Srbije, savezna i republička skupština, savezna i republička vlada), nova vlast nema ništa bolji legitimitet od prethodne. Ako se iz zbirnog rezultata izuzme predsednik savezne države, sadašnji legitimitet tek je nešto zasnovaniji od onog iz 1977. godine – godine rekordnog nezadovoljstva građana.
Treće, poverenje građana u vojsku i predsednika savezne države – uz poverenje u crkvu, pa i polulegitimnu policiju – predstavlja okosnicu institucionalnog legitimiteta i legitimiteta i stabilnosti sistema kao celine. Građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju – tim redom. Legitimitet, dakle počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj. Struktura legitimiteta sigurno nije dobra i sigurno nije demokratska, posebno ako se ima u vidu da zakonodavne i predstavničke institucije nemaju dobar rejting, da institucija predsednika republike praktično ne funkcioniše, da sudstvo tek izlazi iz krize, i da (prema nalazima mnogobrojnih istraživanja) institucije iz sfere javnih delatnosti, lokalne institucije, privredne institucije i institucije civilnog društva ne uživaju iole primetnije poverenje građana. …
Opstanak neke vlasti bez legitimnih institucija, premda moguć, uvek ugrožava stabilnost društva kao celine, odslikava krizno stanje u društvu i siguran je indikator, ali i predikator zaostajanja u procesima tranzicije. Naime, po legitimnosti institucija Srbija najčešće zauzima mesto u donjem delu tabele bivših socijalističkih zemalja, a to mesto drži i prema mnogim drugim pokazateljima uznapredovalosti demokratskih promena…
(*Ljiljana J. Baćević: Godina našeg (ne)zadovoljstva, prilog u zborniku „Bilans promena“, Kikinda 2002)


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve