
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Analiza podataka o poverenju građana Srbije u institucije sistema od 1992. do 2001. godine pokazuje da građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju. Legitimitet, dakle, počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj
Tokom celog analiziranog perioda (1992-2001) registrovana je tendencija da se savezna skupština i vlada, republička skupština i vlada i predsednici Savezne države i Republike ocenjuju približno jednako. Izuzeci od ove pravilnosti su Vojislav Koštunica kao predsednik savezne države, dobar rejting savezne vlade u vreme Milana Panića i relativno dobar rejting Slobodana Miloševića kao predsednika Srbije 1994. godine.
Ukupno stanje u pogledu legitimiteta institucija godinu dana posle smene vlasti u Srbiji nije dobro. Prvo, izuzimajući stabilan kredibilitet Vojske Jugoslavije poverenje u sve institucije je sada manje nego što je bilo tokom promena. Sadašnje stanje slično je onome iz 1995. i 1996. godine i onome pred sam pad prethodnog režima.
Drugo, izuzimajući ponovo Vojsku Jugoslavije i ovog puta i predsednika Savezne države, većina građana – od najmanje apsolutne pa do više od dvotrećinske – nema poverenja u važne institucije. U pogledu legitimiteta šest političkih institucija uzetih skupa (predsednik savezne države, predsednik Srbije, savezna i republička skupština, savezna i republička vlada), nova vlast nema ništa bolji legitimitet od prethodne. Ako se iz zbirnog rezultata izuzme predsednik savezne države, sadašnji legitimitet tek je nešto zasnovaniji od onog iz 1977. godine – godine rekordnog nezadovoljstva građana.
Treće, poverenje građana u vojsku i predsednika savezne države – uz poverenje u crkvu, pa i polulegitimnu policiju – predstavlja okosnicu institucionalnog legitimiteta i legitimiteta i stabilnosti sistema kao celine. Građani Srbije veruju u Vojsku Jugoslavije, Vojislava Koštunicu, Božije predstavnike na zemlji i policiju – tim redom. Legitimitet, dakle počiva na dve represivne institucije, na jednoj tradicionalnoj i konzervativnoj i na jednoj personalnoj. Struktura legitimiteta sigurno nije dobra i sigurno nije demokratska, posebno ako se ima u vidu da zakonodavne i predstavničke institucije nemaju dobar rejting, da institucija predsednika republike praktično ne funkcioniše, da sudstvo tek izlazi iz krize, i da (prema nalazima mnogobrojnih istraživanja) institucije iz sfere javnih delatnosti, lokalne institucije, privredne institucije i institucije civilnog društva ne uživaju iole primetnije poverenje građana. …
Opstanak neke vlasti bez legitimnih institucija, premda moguć, uvek ugrožava stabilnost društva kao celine, odslikava krizno stanje u društvu i siguran je indikator, ali i predikator zaostajanja u procesima tranzicije. Naime, po legitimnosti institucija Srbija najčešće zauzima mesto u donjem delu tabele bivših socijalističkih zemalja, a to mesto drži i prema mnogim drugim pokazateljima uznapredovalosti demokratskih promena…
(*Ljiljana J. Baćević: Godina našeg (ne)zadovoljstva, prilog u zborniku „Bilans promena“, Kikinda 2002)

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve