
Novi broj „Vremena“
Policajci idu svojoj deci umazani krvlju tuđe dece
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka
Godinu 2000. dočekali smo na žurci kod N i D, koji su tada stanovali na staroj Podbari, kod Almaške crkve. N se, međutim, napio kao ćuskija pre nego što su došli prvi gosti, i otišao da spava. Situacija je zamirisala na konfuziju i propast, i taj se miris nije ljudski razišao do jutra.
Sa mojim iskustvom, nisam se mnogo nasekirao zbog toga. Već sam prošao sjajne novogodišnje žurke koje su bile uvod u najužasnije godine mog života, kao i propale žurke koje su bile uvod u dobre i lepe godine. Uostalom, tzv. dočeci nikada mi nisu bili omiljeni vid zabave.
Celim svetom tih je dana vladala histerija oko tzv. milenijumske bube, koja je navodno implantirana u naše kompjutere s mračnom namerom da im izede ono nešto digitalne pameti, pa će onda nastati kataklizma: avioni će padati kao kruške, vozovi će se sudarati, a možda zbog neke bubaste greške neki nervozni general započne Treći svetski rat… Nije se, međutim, desilo baš ništa. Ujutru smo se vratili kućama i pouključivali svoje kabaste pentijume i 486-ice, i oni su preli dobroćudno kao i uvek, nisu nam barem eksplodirali u lice, što je stvarno najmanje što smo mogli očekivati od tako pompezno najavljene apokalipse.
A Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka.
U prethodnoj godini učinio je sve ono što nije smeo, ovaj put ne samo “drugima” (što se ovde vrlo stoički podnosilo) nego i “nama” (što je već bila izdaja jednog nepisanog, ali najvažnijeg ugovora). U godini 2000. nastavio je s brutalnim gaženjem svih normi i formi, od radikalne brutalizacije javnog jezika i ophođenja prema protivnicima, pa do političkih atentata, tako da su se te dve godine nekako spojile u jednu, kao da 1999. nikako nije smela da se završi. Najkasnije Petog oktobra biće nam jasno i zašto.
“Narod” je većinom mentalno preživljavao na opijatima od sve uvrnutijih teorija zavere, oni koje ranije ne bi puštali ni za vikend odjednom su zauzimali najgledanije televizijske predikaonice (poznato?), dresirani smo da mrzimo strane zavojevače i domaće izdajnike, dojučerašnji čuvari mostova i nosioci targeta botovali su po prodavnicama, gradskim autobusima i kućnim savetima jer u to nedužno vreme nije bilo drugih načina, ali i oni su, činilo se, s odmicanjem te 2000. imali sve manje uverenja i snage, a i sve manje ih se čulo.
Većinsku glasnost polako je preuzimala druga strana, i to nikakvi jeftini mađioničarski trikovi nisu mogli da preokrenu.
Koliko prethodne godine, u jednom trenutku se učinilo da trikovi i dalje deluju: cela Srbija posakrivala se 11. avgusta u kuće i podrume od običnog pomračenja Sunca. Možda je to bila rezidua od skorašnjeg bombardovanja, pa su se ljudi plašili svega što dolazi s neba? Šta god je bilo, bilo je jezivo, kao svet napušten od ljudi. Godinu dana kasnije, većini je polako svitalo da opasnost za njih dolazi sa tla, i to domaćeg.
Nisu samo ozloglašeni JZO i njegov komandant Marko Kričak, kojeg se i ostali policajci plaše. „Vreme“ u novom broju istražuje ko sve i kako bije narod. I gde će im duša
Pretnje silovanjem i prebijanje usledilo je kada su se posle još jednog protesta u nizu demonstranti uputili kućama. Prema svedočenjima žrtava torture, studenti i građani su otimani sa centralnih beogradskih ulica, odvođeni u zgradu Vlade Srbije – sedište izvršne vlasti – gde su mučeni ili bili primorani da slušaju i gledaju batinanje drugih
Pored Andreja Vučića, mesto na kormilu batinaša zauzeli su Vlada Mandić i Ljuba Jovanović, nekadašnji sportisti koji, očevidno, imaju kontrolu nad izvesnim grupama “mladića”. To se posebno se odnosi na one iz Republike Srpske jer je Mandić sa njima i tamo bio aktivan. Pored njih, angažovani su i oni iz javnog sektora “koji znaju da se biju”, kao što je bio slučaj sa Lukom Petrovićem, gradskim sekretarom za investicije
“Na prvi pogled individualni čin ekstremnog nasilja – kada državni službenik preti devojci silovanjem – može izgledati kao izolovan ispad”, kaže za “Vreme” profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, Zoran Pavlović. “Ali to nije stvar samo njegove privatne ‘patologije’ – čak i da jeste, to i dalje nije samo njegov problem – nego simptom sistema u kojem se takvo ponašanje toleriše, pa i ohrabruje”
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve