Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka
Godinu 2000. dočekali smo na žurci kod N i D, koji su tada stanovali na staroj Podbari, kod Almaške crkve. N se, međutim, napio kao ćuskija pre nego što su došli prvi gosti, i otišao da spava. Situacija je zamirisala na konfuziju i propast, i taj se miris nije ljudski razišao do jutra.
Sa mojim iskustvom, nisam se mnogo nasekirao zbog toga. Već sam prošao sjajne novogodišnje žurke koje su bile uvod u najužasnije godine mog života, kao i propale žurke koje su bile uvod u dobre i lepe godine. Uostalom, tzv. dočeci nikada mi nisu bili omiljeni vid zabave.
Celim svetom tih je dana vladala histerija oko tzv. milenijumske bube, koja je navodno implantirana u naše kompjutere s mračnom namerom da im izede ono nešto digitalne pameti, pa će onda nastati kataklizma: avioni će padati kao kruške, vozovi će se sudarati, a možda zbog neke bubaste greške neki nervozni general započne Treći svetski rat… Nije se, međutim, desilo baš ništa. Ujutru smo se vratili kućama i pouključivali svoje kabaste pentijume i 486-ice, i oni su preli dobroćudno kao i uvek, nisu nam barem eksplodirali u lice, što je stvarno najmanje što smo mogli očekivati od tako pompezno najavljene apokalipse.
A Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka.
U prethodnoj godini učinio je sve ono što nije smeo, ovaj put ne samo “drugima” (što se ovde vrlo stoički podnosilo) nego i “nama” (što je već bila izdaja jednog nepisanog, ali najvažnijeg ugovora). U godini 2000. nastavio je s brutalnim gaženjem svih normi i formi, od radikalne brutalizacije javnog jezika i ophođenja prema protivnicima, pa do političkih atentata, tako da su se te dve godine nekako spojile u jednu, kao da 1999. nikako nije smela da se završi. Najkasnije Petog oktobra biće nam jasno i zašto.
“Narod” je većinom mentalno preživljavao na opijatima od sve uvrnutijih teorija zavere, oni koje ranije ne bi puštali ni za vikend odjednom su zauzimali najgledanije televizijske predikaonice (poznato?), dresirani smo da mrzimo strane zavojevače i domaće izdajnike, dojučerašnji čuvari mostova i nosioci targeta botovali su po prodavnicama, gradskim autobusima i kućnim savetima jer u to nedužno vreme nije bilo drugih načina, ali i oni su, činilo se, s odmicanjem te 2000. imali sve manje uverenja i snage, a i sve manje ih se čulo.
Većinsku glasnost polako je preuzimala druga strana, i to nikakvi jeftini mađioničarski trikovi nisu mogli da preokrenu.
Koliko prethodne godine, u jednom trenutku se učinilo da trikovi i dalje deluju: cela Srbija posakrivala se 11. avgusta u kuće i podrume od običnog pomračenja Sunca. Možda je to bila rezidua od skorašnjeg bombardovanja, pa su se ljudi plašili svega što dolazi s neba? Šta god je bilo, bilo je jezivo, kao svet napušten od ljudi. Godinu dana kasnije, većini je polako svitalo da opasnost za njih dolazi sa tla, i to domaćeg.
foto: draško gagović…Skupština Srbije (tada Skupština SR Jugoslavije)
A to leto 2000. bilo je celo jedan veliki pakleni žaropek; zato će vina tog godišta kasnije biti tako cenjena. Topio sam se i izdisao pod ravnim krovom usijane mansarde u kojoj ni noću ne bi ozbiljnije zasvežilo, i jednog dana mi je prosto dokokotalo: ušao sam u usputnu prodavnicu klima uređaja i bez mnogo premišljanja kupio valjda najbolji u ponudi. Bila je to prva klima u mojoj zgradi. Činjenica da je usred najgoreg zvizdana ekipa majstora već sutradan došla da je montira, govori koliko je to još bila retka stvar. Beda devedesetih vrištala je iz nas na sve zamislive načine.
Krug ljudi s kojima sam bio blizak, privatno i profesionalno, proveo je te dane, zapravo te noći od januara do oktobra, u gotovo histeričnom žuriranju, po kućama i po gradu, kao da nam je trebalo stalno dotakanje zaborava da godinu potpune dekadencije i raspada preživimo ne raspavši se; zašto, uostalom, da ne sačekamo da se prvo raspadne On? Mada, “sačekati” nije baš dobra reč, jer je svako kako je umeo i mogao na tom Njegovom raspadanju radio. Bila jeto “dnevna” strana” naših života, i obe smo vozali paralelno bez prenaprezanja jer smo bili mladi i zdravi.
Protrčao sam na brzinu kroz Nuspojave koje sam ispisivao tokom 2000, zaključno s 5. oktobrom. I, na šta mi najviše liče? Na Nuspojave kakve ispisujem poslednjih godina. Ista represija i iste psihoze pomahnitale moći od kojih pokušavaš da se odbraniš kao teniser na kojeg petorica istovremeno bacaju lopte. Ista bolest jezika kao bolest društva.
Kako god, onda je došla jesen i “izborne aktivnosti”, ni nalik na bilo šta što smo videli pre. Srbija je, po prvi i poslednji put, zaličila na Društvo. Tu je svako imao svoje mesto i ulogu: političari, novinari, umetnici, administracija, studenti, radnici. Kohezija je potrajala do trenutka ostvarenja svog praktičnog, jednokratnog cilja, a potom više niko nije znao šta bi sa njom.
I onda je došao taj dan, 5. oktobar, i iz dima pred Skupštinom rodilo se nešto novo, jedna šansa i jedna nada. Šta god da je bilo kasnije, beskrajno je vredelo doživeti sve to. Uveče smo, još pomalo nesigurni da je promena moguća i stvarna, došli pred zgradu “Politike” i čekali njeno večernje izdanje, kao da se u Srbiji ništa ne može dogoditi dok “Politika” ne prizna da se to dogodilo. Jedan građanin, širok osmeh i zlatan zub, prišao mi je oduševljeno i pitao: “Jeste li vi onaj… Aleksandar Timofejev?”
“Jesam, prijatelju, ja sam Timofejev.” Pali smo jedan drugom u zagrljaj.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vraćajući se avionom iz Soluna 8. oktobra 2000, dok smo uspinjući se preletali Pelagoniju, uhvatio me snažan panični napad i držao sve do sletanja na Surčin. Raspao sam se. Iako je naoko sve bilo gotovo, ono što ostaje je mentalitet sredine koji se najteže menja i u kojoj se treba izboriti za podizanje svesti kako ličnim primerom tako i udruživanjem i zajedničkim aktivnostima na poboljšanju uslova života i rada. Što je baza opstanka. Život dostojan čoveka. Ali da se razumemo, laknulo mi je. Jedno sranje manje. Otišao sam kući i odveo ćerku u parkić
Teško je setiti se 2000. godine, jer niko ne voli da se seća ružnih događaja. I ja sam ih brzo zaboravio. Ponekad nisam siguran da li su se uopšte desili. A onda me neka fotografija, pesma ili snimak, neka godišnjica podseti da jesu. I pitam se kako je moguće. Danas, taj apsurd, taj tragikomičan kadar izgleda toliko groteskno i perverzno da ne bi prošao čak ni kod nadrealista. A mi smo u to verovali. Kako je moguće da smo sve to živeli, da niko nije imao snage i plan da to zaustavi? Danas, kada se sve to ponavlja, blizu nas, mislim da nas istorija ništa nije naučila. Ništa mi nismo naučili iz prošlosti i sve može opet da se ponovi. Sada, ovde i odmah
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!