Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka
Godinu 2000. dočekali smo na žurci kod N i D, koji su tada stanovali na staroj Podbari, kod Almaške crkve. N se, međutim, napio kao ćuskija pre nego što su došli prvi gosti, i otišao da spava. Situacija je zamirisala na konfuziju i propast, i taj se miris nije ljudski razišao do jutra.
Sa mojim iskustvom, nisam se mnogo nasekirao zbog toga. Već sam prošao sjajne novogodišnje žurke koje su bile uvod u najužasnije godine mog života, kao i propale žurke koje su bile uvod u dobre i lepe godine. Uostalom, tzv. dočeci nikada mi nisu bili omiljeni vid zabave.
Celim svetom tih je dana vladala histerija oko tzv. milenijumske bube, koja je navodno implantirana u naše kompjutere s mračnom namerom da im izede ono nešto digitalne pameti, pa će onda nastati kataklizma: avioni će padati kao kruške, vozovi će se sudarati, a možda zbog neke bubaste greške neki nervozni general započne Treći svetski rat… Nije se, međutim, desilo baš ništa. Ujutru smo se vratili kućama i pouključivali svoje kabaste pentijume i 486-ice, i oni su preli dobroćudno kao i uvek, nisu nam barem eksplodirali u lice, što je stvarno najmanje što smo mogli očekivati od tako pompezno najavljene apokalipse.
A Srbija je ušla u poslednju godinu vladavine Slobodana Miloševića, a da to nije znala. Ili jeste? On, u svakom slučaju, nije imao pojma da je ne toliko opozicija koliko kombinovana snaga nekoliko Šekspirovih komada, sa Magbetom na čelu, već bila u niskom startu da ga odnese bez povratka.
U prethodnoj godini učinio je sve ono što nije smeo, ovaj put ne samo “drugima” (što se ovde vrlo stoički podnosilo) nego i “nama” (što je već bila izdaja jednog nepisanog, ali najvažnijeg ugovora). U godini 2000. nastavio je s brutalnim gaženjem svih normi i formi, od radikalne brutalizacije javnog jezika i ophođenja prema protivnicima, pa do političkih atentata, tako da su se te dve godine nekako spojile u jednu, kao da 1999. nikako nije smela da se završi. Najkasnije Petog oktobra biće nam jasno i zašto.
“Narod” je većinom mentalno preživljavao na opijatima od sve uvrnutijih teorija zavere, oni koje ranije ne bi puštali ni za vikend odjednom su zauzimali najgledanije televizijske predikaonice (poznato?), dresirani smo da mrzimo strane zavojevače i domaće izdajnike, dojučerašnji čuvari mostova i nosioci targeta botovali su po prodavnicama, gradskim autobusima i kućnim savetima jer u to nedužno vreme nije bilo drugih načina, ali i oni su, činilo se, s odmicanjem te 2000. imali sve manje uverenja i snage, a i sve manje ih se čulo.
Većinsku glasnost polako je preuzimala druga strana, i to nikakvi jeftini mađioničarski trikovi nisu mogli da preokrenu.
Koliko prethodne godine, u jednom trenutku se učinilo da trikovi i dalje deluju: cela Srbija posakrivala se 11. avgusta u kuće i podrume od običnog pomračenja Sunca. Možda je to bila rezidua od skorašnjeg bombardovanja, pa su se ljudi plašili svega što dolazi s neba? Šta god je bilo, bilo je jezivo, kao svet napušten od ljudi. Godinu dana kasnije, većini je polako svitalo da opasnost za njih dolazi sa tla, i to domaćeg.
foto: draško gagović…Skupština Srbije (tada Skupština SR Jugoslavije)
A to leto 2000. bilo je celo jedan veliki pakleni žaropek; zato će vina tog godišta kasnije biti tako cenjena. Topio sam se i izdisao pod ravnim krovom usijane mansarde u kojoj ni noću ne bi ozbiljnije zasvežilo, i jednog dana mi je prosto dokokotalo: ušao sam u usputnu prodavnicu klima uređaja i bez mnogo premišljanja kupio valjda najbolji u ponudi. Bila je to prva klima u mojoj zgradi. Činjenica da je usred najgoreg zvizdana ekipa majstora već sutradan došla da je montira, govori koliko je to još bila retka stvar. Beda devedesetih vrištala je iz nas na sve zamislive načine.
Krug ljudi s kojima sam bio blizak, privatno i profesionalno, proveo je te dane, zapravo te noći od januara do oktobra, u gotovo histeričnom žuriranju, po kućama i po gradu, kao da nam je trebalo stalno dotakanje zaborava da godinu potpune dekadencije i raspada preživimo ne raspavši se; zašto, uostalom, da ne sačekamo da se prvo raspadne On? Mada, “sačekati” nije baš dobra reč, jer je svako kako je umeo i mogao na tom Njegovom raspadanju radio. Bila jeto “dnevna” strana” naših života, i obe smo vozali paralelno bez prenaprezanja jer smo bili mladi i zdravi.
Protrčao sam na brzinu kroz Nuspojave koje sam ispisivao tokom 2000, zaključno s 5. oktobrom. I, na šta mi najviše liče? Na Nuspojave kakve ispisujem poslednjih godina. Ista represija i iste psihoze pomahnitale moći od kojih pokušavaš da se odbraniš kao teniser na kojeg petorica istovremeno bacaju lopte. Ista bolest jezika kao bolest društva.
Kako god, onda je došla jesen i “izborne aktivnosti”, ni nalik na bilo šta što smo videli pre. Srbija je, po prvi i poslednji put, zaličila na Društvo. Tu je svako imao svoje mesto i ulogu: političari, novinari, umetnici, administracija, studenti, radnici. Kohezija je potrajala do trenutka ostvarenja svog praktičnog, jednokratnog cilja, a potom više niko nije znao šta bi sa njom.
I onda je došao taj dan, 5. oktobar, i iz dima pred Skupštinom rodilo se nešto novo, jedna šansa i jedna nada. Šta god da je bilo kasnije, beskrajno je vredelo doživeti sve to. Uveče smo, još pomalo nesigurni da je promena moguća i stvarna, došli pred zgradu “Politike” i čekali njeno večernje izdanje, kao da se u Srbiji ništa ne može dogoditi dok “Politika” ne prizna da se to dogodilo. Jedan građanin, širok osmeh i zlatan zub, prišao mi je oduševljeno i pitao: “Jeste li vi onaj… Aleksandar Timofejev?”
“Jesam, prijatelju, ja sam Timofejev.” Pali smo jedan drugom u zagrljaj.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka studenata da režimu upute zahtev za raspuštanje državnog parlamenta i raspisivanje vanrednih republičkih izbora nije pala s Marsa. O ovoj opciji se na plenumima već dugo žustro diskutovalo, a stvar je presečena onda kada je svima, ali baš svima, postalo jasno da vlast ne samo da ne želi da ispuni studentske zahteve nego na političku krizu odgovara sve jačom represijom i sve prljavijom propagandom. I kada više niko nije mogao da ospori činjenicu da je upravo režim generator svih društvenih i političkih anomalija, te da zahvaljujući njemu novosadska nadstrešnica svakom građaninu ove zemlje visi nad glavom
Kakvo je interesovanje među najvišim univerzitetskim radnicima za direktno učešće u politici, na “studentskoj listi”, ukoliko bi u Srbiji bili raspisani vanredni parlamentarni izbori
Poziv na raspisivanje izbora je poziv režimu, a trebalo bi da se vidi da li će postojati i studentski poziv svim ostalima na društveni dogovor o tome kako se suprotstaviti režimu na budućim izborima. Oni mogu biti raspisani neočekivano brzo, a možda ih i ne bude pre nekog “redovnog termina” ako ne bude izuzetno jakog pritiska na ulici
Možda je tačna verzija da je Aleksandru Vučiću pozlilo pa se zato vratio u zemlju. Ali i dalje cela stvar ostavlja mnogo otvorenih pitanja. Za početak, zašto je predsednik naše zemlje išao na donatorsko veče namenjeno unutarpolitičkim ciljevima druge zemlje? Zašto je išao na događaj na koji se ne može ući ako se ne donira novac? I ko ga je zvao? Ako se ova sapunska opera posmatra kao izolovan događaj, van domaćeg konteksta, zaista je reč o nečemu što izmiče zdravom razumu
Bez razumevanja zla koje je činjeno u našoj neposrednoj istoriji u poslednje tri, četiri decenije, to bi bilo parcijalno i licemerno. Zakasnilo se i za ono što se dogodilo pre šest meseci, sve sada je nadoknada. Ako ne dođemo do ozbiljnog suočavanja sa prošlošću, sa snažnim programom stvaranja nenasilnog društva, promene će imati kratak rok trajanja. A u toj promeni roditelji ubijene dece mogli bi da budu ambasadori procesa normalizacije ovog društva. Oni su spremni na tu ulogu i bilo bi dobro da ih i studenti uključe u svoje debate, da razumeju šta se dogodilo i koji su putevi suočavanja
Ukoliko različiti oponenti Vučićevog režima nisu u stanju pomoći studentskoj omladini, mogli bi makar da ne odmažu. Suviše dugo su radili na isti način i sa istim poraznim rezultatima da bi mogli očekivati da ih itko išta pita
Uprkos masovnim protestima ispred RTS-a, desetinama hiljada ljudi na ulicama i višenedeljnoj blokadi, dvojac sa vrha Javnog servisa i dalje ne vidi problem. Ili se barem trudi da ga ne vidi, dok javnost sve više gleda kroz prozor – i traži izlaz
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vraćajući se avionom iz Soluna 8. oktobra 2000, dok smo uspinjući se preletali Pelagoniju, uhvatio me snažan panični napad i držao sve do sletanja na Surčin. Raspao sam se. Iako je naoko sve bilo gotovo, ono što ostaje je mentalitet sredine koji se najteže menja i u kojoj se treba izboriti za podizanje svesti kako ličnim primerom tako i udruživanjem i zajedničkim aktivnostima na poboljšanju uslova života i rada. Što je baza opstanka. Život dostojan čoveka. Ali da se razumemo, laknulo mi je. Jedno sranje manje. Otišao sam kući i odveo ćerku u parkić
Teško je setiti se 2000. godine, jer niko ne voli da se seća ružnih događaja. I ja sam ih brzo zaboravio. Ponekad nisam siguran da li su se uopšte desili. A onda me neka fotografija, pesma ili snimak, neka godišnjica podseti da jesu. I pitam se kako je moguće. Danas, taj apsurd, taj tragikomičan kadar izgleda toliko groteskno i perverzno da ne bi prošao čak ni kod nadrealista. A mi smo u to verovali. Kako je moguće da smo sve to živeli, da niko nije imao snage i plan da to zaustavi? Danas, kada se sve to ponavlja, blizu nas, mislim da nas istorija ništa nije naučila. Ništa mi nismo naučili iz prošlosti i sve može opet da se ponovi. Sada, ovde i odmah
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!