Konačno, zbore „naški“

Prema prvim rezultatima popisa, koji je MONSART izveo prije mjesec dana a saopštio uoči prošlog vikenda, u Crnoj Gori živi ukupno 672.656 stanovnika. To je neznatno povećanje u odnosu na popis od prije deset godina i takvi trendovi obično brinu mnoge države. Ovdje je to primljeno ravnodušno i sa uzbuđenjem se komentariše samo drastično izmijenjena nacionalna struktura: Crnogoraca je 273.366 ili 40,64 odsto, Srba 201.892 ili 30,01, Bošnjaka 63.272 ili 9,41, Albanaca 47.682 ili 7,09, Muslimana 28.714 ili 4,27, Hrvata 7.062 ili 1,05 odsto. O nacionalnoj pripadnosti nije se izjasnilo oko pet procenata, a skoro dva nije dalo nikave podatke.

Jasno je da su najviše „stradali“ Crnogorci (i Muslimani). Prije deset godina bilo ih je 61,86 odsto, što znači da ih je nestalo 107.101, ili jedna trećina (uz to, taj proces njihovog odumiranja jejoš bolniji ako se zna da ih je na poslednjem popisu u Srbiji bilo oko 70.000, a 1991. godine oko 120.000). Još više što se, „na njihov račun“, broj Srba uvećao za skoro tri i po puta, odnosno za 144.439. Jer, 1991. godine bilo ih je ispod deset odsto. Ovakvo samoopredjeljenje umnogome korespondira sa već poznatim ovdašnjim podjelama na Srbe i Crnogorce („bjelaše“ i „zelenaše“) a koje su naročito bile dominantne na svim izborima u poslednjih desetak godina.

Pokazuje se da prosrpske stranke imaju procenat birača uglavnom približan procentu sada popisanih Srba, mada su „separatističke“ dobijale i više od 40 odsto glasova. To bi trebalo da potvrdi i većinska mišljenja da je popis umnogome samo verifikovao to stanje i da ima politički predznak. Zato se, pri tom svakako validnom zaključku, opet postavlja glavno pitanje: da li ovakav ishod može uticati na odustajanje aktuelnog crnogorskog režima od referenduma na kojem bi se, nakon tri godine od isteka ugovora o „probnoj“ uniji sa Srbijom, ovdašnji građani izjasnili o daljoj državnoj sudbini i Crna Gora postala samostalna država?

Požurili su da se o tome, takođe ponovo, oglase najviši državni rukovodioci, kazavši da odustajanja nema i objasnivši da su rezultate popisa prihvatili kao „dokaz da je Crna Gora garađanska država“. Predsjednik Filip Vujanović je ocijenio da je to „najbolji način da se ide zajedno u evropsku budućnost“ i da je Crna Gora uvijek njegovala međunacionalnu i međuvjersku skladnost, pa referendum „mora da iskaže osjećaj građanske Crne Gore i njene pragmatične dimenzije“. Premijer Milo Đukanović je decidniji: „Mi želimo da obnovimo crnogorsku državnost ne zato što smo separatisti, nego što mislimo da je prirodna potreba svakog zdravog pojedinca da upravlja svojom budućnošću. Apsolutno sam siguran da implementacija Beogradskog sporazuma nije u suprotnosti sa ovom našom namjerom.“ Optimisti su i lideri SDP-a, koji je kooalicioni partner Đukanovićevog DPS-a. Očekuju da će se za samostalnost izjasniti „svi osim Srba“, a to znači oko 70 odsto građana. Nije previše razočaran ni predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Jevrem Brković, koga prosrpske stranke najviše optužuju za „dukljanizaciju“ Crne Gore, mada neki misle i da je upravo on „doprineo“ da se mnogi građani „iz inata“ opredijele da su Srbi, jer „neće s njime“… On kaže da popis „uopšte nije loš“ i smatra da Crnogorci do sada nijesu mogli govoriti o stvarnom osjećanju crnogorstva: „To je bilo više republičko osjećanje, pripadnost Republici koja se poistovjećivala sa nacionalnom pripadnošću. Ovo je prvi pravi popis, bez obzira na to što je traljavo sproveden. DPS nije ništa uradio, dok su prosrpske stranke išle po selima sa krstom i popom, i tražile izjave da će se neko pisati kao Srbin. Ništa to ne znači. To su politički Srbi, a ne etnički. Nikada Crna Gora nije bila crnogorskija. Imamo većinu i više nam niko ne može prebacivati da se za nju bore samo Muslimani, Albanci i Hrvati.“

NIKŠIĆANI PROTJERUJU VASOJEVIĆE: Na drugoj strani, vođe prosrpskih stranaka, koji takođe govore o pritiscima i misle da je Srba „mnogo više“, jednoglasni su da je „došao kraj sna o crnogorskoj samostalnosti“. Ali, zabrinuti su i samoproklamovani analitičari, koji se kazuju da su nezavisni. Rade Bojović kaže: „Topljenje crnogorske nacije treba ozbiljno da zabrine pripadnike crnogorskog naroda i državnu politiku koja mora voditi računa o identitetu većinskog naroda.“ Po njemu, rezultati su odraz „manipulatorskih nosilaca velikosrpske politike, koja će i dalje, sada još jače, nastojati da ospori zaokruživanje crnogorskog državnog pitanja“. Izvršni direktor Grupe za promjene Nebojša Medojević smatra da je dobro što je „popis dokaz da crnogorska nacija nije komunistička izmišljotina“, ali upozorava da se o nezavisnosti ne može govoriti isključivo na osnovu tih rezultata, nego da će referendum o nezavisnosti dominantno zavisiti od stava centara međunarodne politike, Vašingtona i Brisela. Ipak, čini se da je najzanimljviji staro-novi problem koji ponovo otvaraju rezultati ovog popisa, zapazio je dr Dušan Janjić. On smatra da, ukoliko bi nezavisnost Crne Gore bila zasnovana na etničkom opredjeljivanju čistih Crnogoraca, taj projekat je neće usrećiti, već će je dovesti do etničkih sukoba. Pri tom, Janjić posebno upozorava na porast broja Srba na sjeveru Crne Gore i na njegovo ekonomsko zaostajanje. Dakako, iole ozbiljnija analiza, kakvih nema, ne bi mogla zanemariti baš ovo pitanje, te mogućnost da rezultati popisa, koji ukazuju da je (mada u svim sredinama, pa i na Cetinju) na sjeveru enormno povećan broj Srba (u nekim opštinama ih je i preko 65 odsto), aktualizuju otcjepljenje „srpskih Vasojevića“ i dijela Sandžaka. Jer, ne samo što je ta regija u nespornom ekonomskom propadanju, izuzetno izraženom u poslednjih nekoliko godina (tek sada se, mada po ko zna koji put, podgrijava nada o gradnji nekakve saobraćajnice kroz taj kraj, pa dalje prema Srbiji – valjda kada se završe svi mogući putni pravci do Nikšića i Bršnog…), nego je i politički u svemu marginalizovana. Brojne činjenice nedvosmisleno ukazuju da je Đukanovićeva vlast „ne vidi i ne priznaje“, a posebno da je tamošnje građane i u političkom životu sasvim odbacila. Možda bi trebalo više pojedinosti za zaključak da je to u znak osvete što Đukanović tamo nema previše glasača, ili da je u pitanju puka slučajnost. Međutim, činjenica je da, između ostalog, Đukanović u svojoj vladi nema nijednog ministra Crnogorca ili Srbina sa sjevera Crne Gore. Osim što su premijer i predsjednik države Vujanović, iz Nikšića je takođe najmanje polovina ministara koji su po tom (zavičajnom, partijskom, rođačkom i sličnom) „ključu“ odabrani. I to ne samo što Brđana nema u najnovijoj vladi i njenim rekonstruisanim sastavima, nego ih je neznatan broj i u njenoj novopečenoj diplomatiji ili administraciji – počev od raznih zamjenika i pomoćnika ministara pa sve do kafe-kuvarica i šofera. Nemoguće je u ovom slučaju primijeniti Đukanovićevo objašnjenje da kod Vasojevića (i na sjveru uopšte) nema sposobnih ili pismenih osoba (na šta se inače žali), već da su takvi samo u Nikšiću, a da se na drugoj strani sasvim pouzdano zna kako baš taj dio Crne Gore (i Evrope) ima najviše visokoobrazovanih „po glavi stanovnika“, da prosto nema jedne porodice koja ih nema po nekoliko (odavde je na stotine doktora nauka i stručnjaka svih profila svjetskog glasa). Ili, da se ne prisjeti dobre političke prakse svojih prethodnika. Oni su, za razliku od Đukanovića, i ovakvom političkom „pažnjom“ potvrđivali tu vrstu crnogorskog jedinstva: Njegoš je za sebe vezao Novicu Cerovića iz Drobnjaka (koji je po njegovom nalogu ubio agu Čengića), a kada je odlazio na put u Rusiju zamjenjivao ga je vasojevićki iguman Mojsije Zečević. Kralj Nikola je u vasojevićkom vojvodi Vešoviću i drugima imao glavni oslonac na sjeveru (a Vešovićevog sina Gavra, i pored mnoštva „viđenih i pametnih“ Njegušanja, Čevljana i Cetinjana, imenovao je za prvog diplomatu (kada se vidi sadašnje stanje stvari, ispada kao licemjerje to što je njegovim imenom nazvan tromjesečni diplomatski kurs u Podgorici a pohađa ga zanemarljiv broj Gavrovih Vasojevića…). Čak su i komunisti glavne funkcije redovno raspoređivali tako što je na jednu postavljan neko sa juga (Blažo Jovanović, Veljko Milatović, Veselin Đuranović, a čak ih je više bilo sa sjevera (Đilas,Veljko Vlahović, pa Đoko Pajković, Šoškići, Ćulafić, Cemović, Žarković i drugi). Ispada da za „građansko-nikšićku državu“ ne važi nikakva simetrija, te da „nova razvojna flozofija“ koju su proklamovali „mladi, lijepi i pametni“ ne podrazumjeva Vasojeviće.

MI ZBORIMO CRNOGORSKI: Oni koji su se izjasnili kao Crnogorci, ali su nevoljno „obradovani“ ovakvim ishodom „gradjanske države“, smatraju da su kao „kompenzaciju“ dobili nešto drugo: 21,57 odsto garadjana je izjavilo da govori crnogorskim jezikom (srpskim 59,67). To je „sto posto Crnogorcima“ iznova „raširilo krila“. Već su mnogi ugledni intelektualci i političari izjavili da očekuju da se najavljenim izmjenama Ustava taj jezik ozvaniči. Mlađi Brković, Balša, takođe pisac, odmah je ustvrdio da to „potvrđuje nesporni legitimitet postojanja i imena crnogorski jezik“. Požurio je i potpredsjednik parlamenta Dragan Kujović: „To bi trebalo da bude predmet rada na novom ustavu. Jer, krenuo je nezaustavljiv proces svijesti o slobodnoj, suverenoj Crnoj Gori u kojoj će crnogorski jezik imati svoje mjesto.“ Naravno, (i) ta borba se očekuje. Jer, za razliku od građana, kod kojih tek sada počinje da „narasta saznanje o (crnogorskom) jeziku“, uvećava se pritisak velikog broja intelektualaca i uticajnih političara da se on odmah ozvaniči. U sadašnjem ustavu piše da je zvanični (državni) jezik srpski, ijekavskog izgovora. Ali, ni ovdje ne žele da zaostanu za drugim „bratskim“ narodima koji su raniji srpsko-hrvatski jezik nazvali svojim imenom (hrvatski, srpski, bošnjački). Uveliko je nametnuta teza da to pitanje nije (samo) lingvističko, pa se očekuju i nove, još temperamentnije polemike stručnjaka i raznih drugih „znalaca“. Ipak, izvjesno je da je u svim tim pristupima, naučnim ili političkim, (ne)postojanje crnogorskog jezika shvaćeno kao krajnja linija „odbrane“ srpstva, odnosno crnogorstva. U tom kontekstu su se odmah nakon saopštavanja popisnih rezultata javile nove tvrdnje o tome kako upravo srpski jezik ne postoji, nego je Srbima Vuk Karadžić nametnuo svoj zavičajni – crnogorski. Tako, književni kritičar Rajko Cerović podsjeća da je kotorski (crkveni) pisac Ivan Antun Nenadić sto godina prije Vuka anticipirao jezička načela koja će kasnije ovaj drugi (kao i mnogo šta) prisvojiti. Po Ceroviću, jezik je najefikasnije sredstvo za asimilaciju pojedinih naroda, pa u tome vidi i ulogu srpskog jezika, a za crnogorski kaže da „nije više nikakva fikcija, već civilizacijska realnost“. Još dodaje da je Srbija, ne samo Njegošu nego i svim crnogorskim vladarima, bila teritorijalno daleko, kao danas našim savremenicima Kina ili Tibet.