Konačna pravda

Vrhovni sud Srbije napokon je, u trećem stepenu, potvrdio presudu kojom su Milorad Ulemek Legija i pripadnik Jedinice za specijalne operacije Branko Berček osuđeni na 40 godina zatvora zato što su, s ostalim osuđenima, 2000. godine – po nalogu Slobodana Miloševića, u cilju eliminacije političkih protivnika – ubili Ivana Stambolića i pokušali ubiti Vuka Draškovića u Budvi.

Presudu vijeća suca Dragoljuba Albijanića, donesenu u julu 2005. godine, uz neka preinačenja, potvrdio je Vrhovni sud Srbije u junu prošle godine, ali su Ulemek i Berček, s obzirom na to da su osuđeni na najteže zakonske kazne imali pravo na još jednu žalbu, za razliku od ostalih koji su osuđeni na manje kazne. Točnije, njih su se dvojica imali pravo žaliti na visinu kazne, ali bi – da je Vrhovni sud u trećem stepenu njihove žalbe prihvatio – cijeli postupak morao krenuti iznova i u odnosu na ostale optužene, Leonida Milivojevića (30 godina zatvora), Nenada Bujoševića (35 godina), Duška Maričića (30 godina), Radomira Markovića i Nenada Ilića (15 godina), te Milorada Bracanovića (dvije godine zatvora).

Da je Vrhovni sud – nakon silnih peripetija i otezanja – napokon donio trećestepenu odluku saznali smo zahvaljujući izjavi portparolke tog suda Vesne Dabić, koja je u utorak precizirala da je odluka donesena, ali da presuda još nije napisana i da tek treba proći kroz odjeljenje pravne prakse, što se očekuje do kraja ovog mjeseca. To je neuobičajen način da javnost sazna za konkretnu presudu, s obzirom na to da odluke tog suda postaju pravomoćne tek kad „izađu“ iz suda i krenu ka nižem sudu i strankama u postupku. Vesna Dabić je očito svojom potvrdom da je odluka donesena vadila „kestenje iz vatre“, odnosno spašavala instituciju sramote koju joj je priuštila donedavna predsjednica trećestepenog sudskog vijeća Milena Inić-Drecun dan ranije svojim istupom.

NESAVESTAN POTPIS: Dotična je sutkinja, naime, u ponedjeljak potvrdila agencijama da je podnijela ostavku na mjesto predsjedavajuće vijeća koje u trećem stepenu odlučuje o žalbi Ulemeka i Berčeka, kao i da je još 27. juna podnijela zahtjev za razrješenje sudske funkcije, iako uvjete za penziju stiče tek u proljeće iduće godine.

„Razlog za zahtev za razrešenje nije odlazak u penziju, nego to što mi profesionalna i lična savest ne dozvoljavaju da kao predsednik veća potpišem neke stavove zbog kojih bi, po mojoj oceni, bila u sukobu sa zakonom. Za taj potpis ne bi me opravdalo ni većinsko mišljenje članova veća, jer smatram da je reč o vidljivim povredama poslovnika i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju“, izjavila je sutkinja Inić-Drecun i stvar dodatno zapetljala tvrdnjom da je ostavku i zahtjev za razrješenje podnijela „pre većanja i glasanja“, ali da je potom ostala članica vijeća i da je „glasala, nije bitno kako“.

Vijeće od sedam sudaca je, inače, kako se već neko vrijeme govori u pravosudnim kuloarima, svoju odluku donijelo u omjeru 6:1, nakon što se postupak razvlačio mjesecima. Ovoga je marta javnost već bila obaviještena da je sjednica trećestepenog vijeća završena, ali je onda predsjedavajuća otišla na bolovanje, te je po njenom povratku maratonsko vijećanje nastavljeno, o čemu je – po nekim tvrdnjama – svjedočila i silna buka iz Vrhovnog suda Srbije koja je u pojedinim trenucima dopirala i do ulice.

Razlog svog istupa u javnosti, nezabilježenog u sudskim analima, sutkinja Inić-Drecun nije objasnila. Nije rijetkost, naime, da netko u višečlanom vijeću (bilo kojem, ne samo najvišeg suda) ima mišljenje koje je drugačije od mišljenja većine; svaki član sudskog vijeća ima pravo na svoje izdvojeno mišljenje, o tome trag ostaje u sudskom spisu, ali većinsko mišljenje potpisuju svi, pa i predsjednik vijeća ako je drugačijeg stava u odnosu na većinu. O tome, međutim, javnost dosad nije bila obavještavana, a sutkinja Drecun nam nije dala valjano objašnjenje svog ispada, već se pozvala na „profesionalnu i ličnu savest“ i neodređeno dodala „sukob sa zakonom“.

Dok ne dobijemo eventualno razjašnjenje, čuju se mišljenja da je svojim istupom sutkinja Inić-Drecun nekome poslala poruku (u smislu: „da se mene pitalo, bilo bi drugačije“), kao i nagađanja da je nečim zaplašena ili ucijenjena, jer – kao što se zna – „službe vršljaju“, a Stambolića su ubili i Draškovića pokušali skratiti za glavu (više puta!) upravo pripadnici državi i Miloševiću najvažnije Službe.

STENOGRAMI: Takva nagađanja imaju i svoje uporište, nisu tek zlonamjerno tračarenje: u postupku koji je pred Specijalnim sudom za borbu protiv organiziranog kriminala vođen protiv suca Vrhovnog suda Ljubomira Vučkovića i suoptuženih, spominje se na više mjesta u presretnutim telefonskim razgovorima stanovita osoba iz Vrhovnog suda, s kojom se preko posrednika „uglavljuju“ željene presude.

Da je sve oko Ulemeka i društva obilježeno neuobičajenim, pokazuje i interna stručna rasprava koja je u Vrhovnom sudu prethodila trećestepenom postupku, o tome da li se treba primijeniti novi Zakon o krivičnom postupku (čija je primjena prije mjesec dana u parlamentu odgođena do januara 2009), koji trećestepenu žalbu dozvoljava i osuđenima na 30-godišnje kazne zatvora, a ne samo maksimalne kao što je to sada slučaj.

Uz to, u svim postupcima vođenima protiv Ulemeka nagledali smo se čudnovatih odlazaka (čak i smrti) tužilaca i sudaca, manipulacija i prijetnji. Prisjetimo se, i sam je Ulemek pred Albijanićevim vijećem zlokobno izjavio: „Ako vas ja opominjem da ne donosite nepravednu presudu, ja to činim radi vas, a ne radi sebe“, dok je njegov sudrug Maričić zvani Gumar precizirao: „Izgleda da rat još nije završen, rat za nas tek počinje.“

Dobra vijest je da za Ulemeka i društvo „guljenje robije“ tek počinje, pa će najdraži Miloševićev ubojica slobodu – uz sve želje za dug život – ponovo vidjeti tek 2044. godine.