Ko je ispao peder

Prošle godine, u ovo vrijeme, gorjela je zgrada Demokratske stranke, kamenovani su hol Radio-televizije Srbije i sjedišta Liberalno demokratske partije i Socijalističke partije Srbije, razbijen je mobilni mamograf na Trgu Republike kupljen u humanitarnoj akciji Fonda B92, lupani su automobili i paljeni kontejneri po beogradskim ulicama; prošle godine, 10. oktobra, u napadima huligana na policiju dok je obezbjeđivala Paradu ponosa povrijeđeno je 173 policajca, tridesetak nasilnika, privedene su 259, a zadržane 132 osobe…

Kada su utihnule policijske sirene, a vjetar raznio suzavac, vlast je bila jasna, čvrsta i odlučna: „Srbija će obezbediti ostvarenje ljudskih prava za sve građane, bez obzira na njihovu različitost, i nikakvi pokušaji da im se sloboda uskrati nasiljem neće proći“, obznanio je predsjednik Republike Boris Tadić; „Srbija je demokratska zemlja u kojoj svako ima pravo na slobodno izražavanje, ali niko ne može nekažnjeno da ugrožava javni red, napada pripadnike policije i uništava grad i imovinu građana“, saopćila je Vlada; „Obaveza je policije, u skladu sa Ustavom i zakonom, da osigura bezbednost učesnika javnog skupa, a ne da procjenjuje da li se manifestacija nekom dopada ili ne“, decidiran je bio ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić; „Odgovor države će biti jeziv jer ovo nije pitanje ni gej parade i njihovih prava, nego je pitanje prava građana da slobodno prošetaju i da žive u ovoj zemlji“, zaključio je državni sekretar Ministarstva pravosuđa Slobodan Homen.

Da je problem divljanja ekstremnih desničara i bandi fudbalskih „navijača“ ozbiljno shvaćen potvrdila je i sjednica Saveta za nacionalnu bezbednost od 13. oktobra 2010. Članovi ovog tijela imali su šta da razmatraju. Pored nasilja na Paradi ponosa, na dnevnom redu su bili i teški neredi na utakmici Srbija–Italija u Đenovi dva dana kasnije i, uopće, djelovanje ultradesničarskih i huliganskih organizacija… Nakon sjednice saopćeno je da je „Savet za nacionalnu bezbednost zatražio od svih nadležnih državnih organa da nastave najodlučniju borbu protiv organizovanog kriminala, ekstremističkih ‘navijačkih’ grupa i drugih ekstremističkih organizacija, koje pokušavaju da ugroze bezbednost države i građana Srbije“.

Šta se, u međuvremenu, dogodilo sa Srbijom? Zašto je nakon svih ovih izjava i zaključaka zabranjena Parada ponosa 2011? Kako je moguće da se povlačenje podvijenog repa pred ekstremistima i nasilnicima proglasi kao pobjeda razuma? Zbog čega je u toku nadgornjavanje u ubiranju političkih poena zbog kukavičkog i sramnog držanja pred državnim neprijateljem? I, na kraju, tko je ovdje ispao peder?

POVRATAK U BUDUĆNOST: Politički, Srbija je lanjske jeseni stajala otprilike ovako: obilježavalo se deset godina od Petog oktobra, ali se listom slagalo da su mnoga očekivanja iznevjerena; Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio je tužbu Srbije protiv jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, ali je Beograd usaglasio stavove sa Briselom i najavio pregovore sa Prištinom; ekonomska situacija bila je loša, ali se očekivala dobra zarada od prodaje „Telekoma“ i ministri su uveliko raspoređivali pare na razvojne projekte; Ratko Mladić još nije bio uhapšen, ali su zvaničnici Evropske unije naglašavali da je Srbija na pravom putu i da je, kada se riješi pitanje ovog haškog optuženika, čeka svijetla evropska budućnost. U toj općoj kooperativnosti i razumijevanju, održana je Parada ponosa i bilo je što je bilo. Pohvale ambasadora i drugih funkcionera iz Evropske unije mora da su bile melem za uši ovdašnjim zvaničnicima: činilo se da je od parole „I Kosovo i Evropa“ bar ovo drugo tu negdje nadohvat ruke. Sam Dačić neumorno je ponavljao da je neodržavanje Parade ponosa 2009. bila tema na svim sastancima u Evropi na kojima je učestvovao. U tom duhu i uz naglašavanje da će se država svim sredstvima obračunati sa nasilnicima i ekstremnim desničarima bile su i izjave svih važnih ljudi u vladajućoj koaliciji.

Zapravo, ne baš svih. Dragan Đilas, gradonačelnik Beograda i potpredsjednik Demokratske stranke, nije dijelio opći entuzijazam. On je izjavio da Parada ponosa ništa dobrog neće donijeti njenim organizatorima i apelovao na njih da „bez obzira kakva prava imaju, ne organizuju manifestacije koje dovode do ovakvih stvari“, misleći na veliku materijalnu štetu u gradu i broj povređenih. Đilas je među najpopularnijim prvacima Demokratske stranke, energičan, pragmatičan, uspješan i njegovo distanciranje od „generalne linije“ imalo je velik odjek. Za ogroman broj građana, umornih od praznih političkih priča i toliko željnih efikasnosti i konkretnih rezultata, to je bio prihvatljiv i racionalan stav. Sve je u redu – za tu većinu – i Ustav i zakon i ljudska i manjinska prava i to da treba oštro kazniti sve izgrednike, ali kada je se nešto direktno ne tiče poput Parade ponosa, kada od toga nema nikakve neposredne koristi, a još je i nepopularno, na izborima rizično – čemu tjerati mak na konac? Zar Srbija i Beograd nemaju prečih i većih problema od prava LGBT populacije, poput siromaštva, Kosova, korupcije? Zar nije bolje, umjesto u Paradu ponosa, utrošiti energiju u izgradnju mostova, poboljšanje infrastrukture, otvaranje radnih mjesta? Zar pristajanje na općeprihvaćene predrasude i uvlačenje desničarima koji su – jelte – patriote i jedni od nas, ne preteže nad nečim što je ionako zapadnjačka i dekadentna izmišljotina i diktat? Slična opravdanja mogu se nizati do mile volje.

Ovaj „realpolitički“ pristup, kako je odmicalo vreme od jedine Parade ponosa ikad održane u Srbiji, sve više je dobijao na zamahu. Tolerancija, edukacija i suzbijanje ekstremističkog divljanja, ako ih je ikad i bilo, prestale su biti ičija briga i svaki ministar i svaki državni funkcioner imao je prečeg posla. Sve su mogli i sve su stizali, osim da kažu koju o pravima LGBT populacije i porastu desničarskog ekstremizma; nalazile su se pare za različite kampanje i promocije, ali ne i za one čiji bi cilj bila zaštita različitih i drugačijih; angažirane su slavne ličnosti za sve i svašta, sem da svoj uticaj iskoriste da se ojača tolerancija i da se više nikad ne ponovi prošlogodišnje nasilje na beogradskim ulicama. Uostalom, upravo je Dragan Đilas, istovremeno inzistirajući na mostovima i uvođenju reda u funkcioniranje Beograda, te prolongiranjem Parade ponosa za neku maglovitu i daleku budućnost, osvojio najviše glasova na izborima za potpredsjednika Demokratske stranke. A pravi, parlamentarni izbori tek se spremaju…

Tužioci i sudije nisu glupi ljudi. Friško reformirani, sa sve do jednim predsjednikom suda u v.d. stanju, sa potencijalnim reizborom nad glavom, prilično su pouzdan politički barometar. Kakav je dominantan trend, najbolje se vidi iz benevolentnog stava pravosuđa prema siledžijama iz oktobra prošle godine: dobro, napravili su grešku i to nije lijepo, ali u suštini dobra su to djeca, nisu kriminalci i ne treba im upropaštavati život ozbiljnijim zatvorskim kaznama. Zašto da mučene sudije ispravljaju krive Drine i nose se sa problemom od koga su svi digli ruke? Zaklanjanje iza patriotizma, srpstva i famoznih tradicionalnih vrijednosti i dalje je najbolja moguća obrana, a pogotovo onda kada dođe do povišenja nacionalne temperature poput ove danas.

NE PITAJ ZA PARADU DOK KOSOVO GORI: Mnogo šta se dogodilo u proteklih godinu dana: nije dobro, ali malo tko je optimista da će bolje biti u budućnosti; „Telekom“ nije prodat, ali se zemlja dodatno zadužila za milijardu evra; uhapšeni su Ratko Mladić i Goran Hadžić, ali se daljne evropske integracije sada uslovljavaju Kosovom; pregovori sa Prištinom traju, ali Srbija svakim danom sve više gubi sjever pokrajine… Čuveno „I Kosovo i Evropa“ kao da je postalo „Ni Kosovo, ni Evropa“. U takvoj situaciji demagogija, linija manjeg otpora, pristajanje na predrasude, opravdavanje ekstremizama kao forme patriotizma, uspješno je i oprobano sredstvo. Evropska unija doskora je predstavljala rješenje za sve teškoće, a sada je novi hit riječ – evroskepticizam (vidi tekst „I tebe sam sit, Evropo“).

Kako se približavala Parade ponosa, tako je kopnila politička volja da se ona stvarno i održi. Kad se Evropska unija maćehinski odnosi prema Srbiji, zašto bi joj njena politička elita izlazila u susret organiziranjem nečeg za šta je procijenila da je nepopularno u biračkom tijelu i to još u izbornoj godini; kad KFOR puca po Srbima u Jarinju, zašto hapsiti i sudski goniti one koji će sigurno izazvati nasilje, ali sa nacionalnim barjacima i ustima punim pravoslavlja i Kosova; kada ozbiljni problemi u zemlji i regionu ištu homogenizciju i zajedničke napore, zašto produbljivati podjele između četnika i komunista, Zvezde i Partizana, mirnih aktivista LGBT populacije i nasilnih huligana? Jer i vlast i javnost u osnovi i te kako znaju što je pravi uzrok nasilja povodom Parade ponosa. Nije to ni neka endemska homofobija, ni pritisak tradicije i patrijarhalne sredine, već očaj i bijes omladine decenijama zapuštene, zanemarene i bez životne perspektive. Nasilnici sa kapuljačama, bejzbol palicama i metalnim štanglama u stvari su nesvjesni predstavnici one ogromne većine mladih udaljene svjetlosnim godinama od poslova u javnim službama jer su oni unaprijed podijeljeni po partijskom ključu; od fondova za razvoj privatnog sektora jer je za njihovo raspoređivanje isključivi uvjet financijska i politička podrška moćnicima u čijim se rukama nalaze; od svakog stvarnog odlučivanja jer su glavne teme u javnom životu uveliko i odavno samo kreacije marketinških agencija i spin doktora. Upravo taj mladi svijet, odnosno njegovi najdeklasiraniji predstavnici, postali su lovina mračnjaka i ekstremnih desničara i, u njihovim rukama, puko sredstvo za politiku terora i zastrašivanja. Represija, svakako, nije rješenje, ali još je gore popuštanje pred nasiljem iz uskostranačnih, politikantskih i demagoških razloga čija se prostota pokriva pozivanjem na razum i brigom za bezbjednost. Svakome u Srbiji odavno je jasno da se borba protiv nasilnika i ekstremista ne dobija pendrecima i suzavcem kad izazovu nerede nekoliko puta godišnje, već sistematskim, upornim i svakodnevnim preventivnim radom. Zašto je taj rad izostao, već je rečeno.

Novi politički duh prvi je osjetio i taktički iskusno iskoristio Ivica Dačić. Znajući iz prve ruke kako stvari stoje, tražio je od svojih koalicionih partnera iz Vlade da se odrede da li su za Paradu ponosa ili ne, to jest – da li su Srbi ili Evropljani? Dok je on tako vapio, policijski sindikati su testirali živce javnosti najavama potencijalnog otkazivanja poslušnosti uslijed solidarnosti sa zagovornicima „tradicionalnih i porodičnih vrijednosti“, ultradesničari su prijetili, a ministri i prvaci stranaka na vlasti ćutali. Nekako, nije im bilo zgodno da prozbore: sa jedne strane obećanja o zaštiti slobode izražavanja i puna usta pravne države, a sa druge – kome li je palo na pamet da organizira Paradu ponosa dok eskalira kriza na sjeveru Kosova? Da zaštita Srba u Kosovskoj Mitrovici i prava LGBT populacije ne isključuju jedno drugo, nitko se nije mogao dosjetiti. Ili, ako jeste, nije smio reći.

Konačno, kada je došlo pet do dvanaest, Dačić je iskočio kao spasilac situacije. Obznanivši da ultradesničari i huligani imaju plan sudnjeg dana koji uključuje napade na partijska sjedišta, podmetanje šumskog požara na Avali, paljevine automobila u podzemnim garažama, otimanja autobusa i još svašta, zabranio je Paradu ponosa uslijed neizrecivog bezbjednosnog rizika. A da ne bude ni po babu ni po stričevima, licemjerno su zabranjeni i svi skupovi protiv LGBT populacije – „Dveri“, „Obraza“, Udruženja „Istinoljublje“ u Beogradu i onog u organizaciji Dačićevog koalicionog partnera Dragana Markovića Palme u Jagodini (vidi tekst: „Pobednici sramne bitke“). Koliko su se i „Dveri“ i Palma osjetili kao gubitnici, svjedoči čestitka prvih svim pristalicama „porodičnih i tradicionalnih vrijednosti“ na pobjedi zbog zabrane Parade ponosa, te plaketa i pedeset hiljada dinara kao nagrada gradonačelnika Jagodine ministru unutrašnjih poslova.

Mada nakon Dačićeve odluke nitko nije priveden zbog pripremanja teških krivičnih djela niti se saznalo tko konkretno stoji iza plana sveg tog nasilja sa Andrićevog venca broj 1 i iz Nemanjine 11, oteo se uzdah olakšanja. „U cilju zaštite svih građana, a u skladu sa bezbednosnom procenom nadležnih, država isuviše rizične događaje mora da odloži ili zabrani. Na taj način štite se građani, pripadnici LGBT populacije, i preveniraju posledice nasilja i mogući gubitak ljudskih života“, saopćeno je iz kabineta predsjednika Srbije. U ime Vlade, ministar za ljudska i manjinska prava Milan Marković ocijenio je da država nije kapitulirala, već da bi se to desilo da je dozvolila održavanje Parade ponosa iz straha od kritika, po ceni da rizikuje živote. Ako država nije poražena, onda je pobijedila, a kako – tko razumije, shvatiće.

Vjetar je kao perje odnio prošlogodišnja obećanja i zakletve da svatko u Srbiji ima pravo na slobodu izražavanja i da će ono biti zaštićeno pozitivnim zakonima. Da su se ministri i drugi zvaničnici ponašali ovako po principu „uzimala – davala“ u kakvom maloljetničkom društvu, zna se što bi ispali… Sada, nakon povlačenja pred nasilnicima i desničarima, jasno je da se prava LGBT populacije štite samo kada to traži Evropska unija, kao što je za mnoge i suradnja sa Haškim tribunalom bila samo pitanje međunarodne obaveze, a ne moralni, pravni i nacionalni imperativ. Zapravo, razlozi zabrane Parade ponosa ponajviše liče na slučaj kada se silovanoj djevojci izrazi žaljenje i istovremeno joj se prebaci što je izišla u mini suknji i na taj se način opravda silovatelja…

Proglašavanjem pobjede i bijegom, za vladajuću političku elitu čitava stvar oko Parade ponosa je završena. Jedino što je još preostalo jeste da se vidi tko će ubrati više političkih poena poslije ovog zabijanja glave u pijesak – jal Đilas, jal Dačić: prvi je bio doslijedan u zalaganju da se Parada ponosa ne održi, drugi ju je zabranio, a obojica su ponudili političku odgovornost zbog svojih postupaka. Ako birači najkasnije za šest mjeseci ne budu ovo cijenili, onda se stvarno ne zna šta drugo hoće.

ZAOSTAVŠTINA: LGBT populacija u Srbiji nikog ne ugrožava, živi u strahu od okoline, šikanirana je i nerijetko osuđena na nerazumijevanje, čak i najbližih. Parada ponosa zato nije puka forma i pomodni hir, već samo jedan od pokušaja da svi građani Srbije steknu prava koja im na osnovu Ustava i zakona pripadaju, te da se tolerancija usvoji kao trajna društvena vrijednost. Na drugoj strani su ultradesničarske organizacije sa svojim satelitima i sponzorima. Njihovo izuzimanje LGBT populacije kao devijantne, antinacionalne i protuprirodne iz čuvenih tradicionalnih vrijednosti predstavlja čistu dehumanizaciju; njihova nekažnjena hajka na nezaštićenu i prokaženu manjinu ima opojnu privlačnost pogroma; njihov pritisak na društvo da prihvati zastrašivanje i nasilje kao način političkog djelovanja ne predstavlja ništa drugo do ideološku platformu za permanentni teror protiv svega i svakog drugačijeg i različitog. A kako izgleda biti u manjini, progonjen, obespravljen, prestrašen i dehumaniziran nešto je što je poznato svakom Srbinu u Prištini 1999, svakom Muslimanu u Prijedoru 1992, svakom Hrvatu u Kninu 1991. Ako se ovo nekom čini predrastičnim primjerima, neka se sjeti djece izopćene i maltretirane godinama samo zato što se zbog nečeg nisu uklapala u standarde većine vršnjaka. Zato treba skupiti hrabrosti i ljudskosti i suprotstaviti se svima koji svoju afirmaciju i identitet nalaze isključivo u progonu slabih, nezaštićenih i drugačijih. Nikad za to neće biti pravo vrijeme i uvijek je svako vrijeme pravo.

PROTIVNICI: Potpisivanje peticije protiv Parade ponosa u Jagodini… foto: beta

…i hapšenje huligana u Beogradu uprkos njenoj zabrani foto: beta