

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Hilari Klinton ima dobre šanse da 2016. postane prva žena na čelu SAD. Ostali predsednički kandidati demokrata pored nje deluju bledo, a republikancima nikako ne polazi za rukom da pronađu izglednog protivkandidata
U prvoj debati predsedničkih kandidata demokrata pred kamerama CNN-a Hilari Dajen Rodam Klinton (68) potvrdila je status glavnog favorita. Mirno i sigurno, ali ne bez energije i entuzijazma, brendirala se kao zaštitnik srednje klase. Obećala je promene tzv. „običnim“ Amerikancima, ženama, porodicama, LGBT populaciji, imigrantima, tamnoputim i mladim glasačima. Predočila im je svoje bogato iskustvo i kompetentnost. Ubeđivala ih da ima planove za reforme i da će glasačima, njihovoj deci i unucima ostaviti bolju zemlju. Poznata kao „hladan tehnokrata“, potrudila se da pokaže i svoju osećajnu stranu.
Hilari je majka, baka, višedecenijski pravni zastupnik žena, dece i porodica. Pokušava da se predstavi kao nosilac nade o smanjenju nejednakosti u društvu, povećanju minimalne naknade, plaćenom porodiljskom bolovanju… „Postavši baka, počela sam dublje da razmišljam o odgovornostima koje svi delimo kao čuvari sveta koji nasleđujemo i koji ćemo jednog dana napustiti“, napisala je Hilari u novom predgovoru svojih memoara Težak izbor. Ženski deo radničke klase joj veruje i uz oko 2,5 milijardi dolara, koliko očekuje da će prikupiti za izbornu kampanju, ovaj deo glasačkog tela je njen najjači adut. Test na kome se ne zna kako će proći predstavljaju tamnoputi Amerikanci.
AFERA AFERU STIŽE: Pre pomenute debate demokratskih predsedničkih kandidata, koju je pratilo 15,3 miliona ljudi, kampanja Hilari Klinton nije bila spektakularna, a pritom se našla i u senci afere sa mejlovima. Otkriveno je da je dok je bila državna sekretarka pri slanju i primanju službenih poruka umesto vladinog servera koristila svoj privatni imejl nalog, što je navodno ugrozilo bezbednost podataka i državni aparat uskratilo za važne informacije o situaciji u Bengaziju. Iako Hilari tvrdi da preko te adrese nikada nije slala poverljiva dokumenta, njeni protivnici obilato eksploatišu ovaj slučaj ne bi li narušili njen imidž pouzdane i poverljive službenice. Lideri njenog marketinškog tima odgovaraju da je to zavera. Posle kratke faze poricanja Klintonova je priznala „propust“ i uspela da tu neprijatnu temu pomeri na margine predizbornih dešavanja.
Afera Bengazi je možda bila najteža u njenoj karijeri. Mnogi su joj te 2013. godine pogrešno prognozirali politički kraj. Optužena je da je kao čelna osoba Stejt departmenta odgovorna za smrt američkog veleposlanika i još tri osobe prilikom napada na američki konzulat u Bengaziju godinu dana ranije. Svedočeći pred senatskim odborom za spoljne poslove, Hilari je energično branila svoje postupke. Na mahove emotivna, zastupnicima je rekla da preuzima odgovornost za incident koji se dogodio. „Za mene to nije samo pitanje politike, to je lično“, izjavila je vidno potresena.
Da se dobro nosi sa kriznim situacijama pokazala je i 1998. godine tokom afere u vezi sa seksualnim nestašlucima njenog supruga Bila Klintona, tadašnjeg prvog čoveka Amerike, u Ovalnoj sobi sa Monikom Levinski.
ZVEZDA DEBATE: Još od prve televizijske debate Hilarin glavni konkurent sa levog krila demokratske partije, Berni Sanders, znatno zaostaje za njom. Ni preostala trojica nisu se najbolje snašla i ostala su u senci Klintonove, koja je bila zvezda u studiju, samouverena i neuporedivo bolje pripremljena. „Vašington post“ je pisao da je Klintonova bila za glavu niža od kolega kada su se poređali na sceni, ali da ih je sve prerasla već posle prve rečenice, a „Njujork tajms“ je ocenio da se i ranije znalo da je ona žena brojnih talenata, ali da se sada pokazala kao odlična „krojačica“ koja precizno ubada gde treba. Publika joj je aplaudirala čak i kada je samo vešto izbegavala udarce i konkretne odgovore.
To se, na primer, dogodilo posle pitanja voditelja da li političke stavove menja shodno promenama u raspoloženju javnog mnjenja – ranije je smatrala da je brak isključivo zajednica žene i muškarca i bila je protiv istopolnih brakova, a sada ih zagovara, bila je i za Transpacifički sporazum pa je promenila stav… Na njen račun ide i duhovita opaska koja kaže: „Izgleda da se Klintonova menja sa sezonama, a u većini slučajeva u sezoni kampanje“. Analitičari smatraju da je javnost vidi kao „progresivnu“, iako je neretko zarad ličnog prosperiteta odustajala od naprednih ideja.
Hilari Klinton se jasno pozicionirala u centar američke politike, koketirajući sa idejom o prevazilaženju socijalnih razlika. „Naš posao je da korigujemo ekscese kapitalizma, a ne da im se suprotstavljamo“, naglasila je u izbornoj kampanji. Istovremeno je mala vrata svoje politike ostavila otvorena za ublažavanje klasnih nejednakosti, na čemu insistira sve više Amerikanaca. „Hoću da zaustavim osiguravajuća društva da diskriminišu ljude zato što su bolesni. Imamo nacionalnu obavezu, univerzalna zdravstvena briga je američka vrednost“, istakla je i dodala da treba garantovati plaćeno porodiljsko odsustvo, povećati minimalac na 12 dolara po satu, učiniti da lečenje i obrazovanje budu dostupni za sve i da svako dete treba da razvija bogomdane talente.
MALO DESNO, MALO LEVO: Nije se libila ni da izjavi da su zemlji potrebni jaki sindikati, jer „kad su sindikati jaki, i Amerika je jaka“. S jedne strane, izjavljuje da demokratija treba da služi svima, a ne samo bogatima i onima sa dobrim vezama, a sa druge se brižljivo stara za održavanje tzv. američkog načina života koji podrazumeva bogaćenje u bespoštednoj konkurenciji i neprepuštanje ni delića tako stečenog kapitala nesposobnima. Zbog optužbi da ima „privilegovane veze sa Vol stritom“, „gramzivim milijarderima koji su uništili američku demokratiju“, i zbog sumnji da bi mogla da spreči da banke ponovo zemlju dovedu do finansijskog fijaska, Hilari je u debati igrala defanzivno, obznanjujući da ima „detaljan plan“. „Naravno, treba povećati minimalac, ali mi moramo da učinimo i mnogo više, uključujući iznalaženje načina da kompanije podele profit sa radnicima koji su pomogli da se on napravi. I onda ćemo videti šta da učinimo da poreski sistem bude fer. Sada bogati plaćaju premalo, a srednja klasa previše…“ Wall Street must work for Main Street, dosetila se Hilari.


„U diplomatiji nije reč o dolaženju do savršenog rešenja, već o tome kako da balansiraš rizik“, Hilarina je krilatica. Međutim, protivnici njene spoljne politike optužuju je da je destabilizovala svaki region koga se dotakla. Novinar i politički konsultant Piter Švajcer je ove godine objavio knjigu Klinton keš u kojoj tvrdi da je Hilari Klinton, dok je bila državni sekretar, inostrane poslove oblikovala tako što je nagrađivala velike strane donatore njene porodične fondacije (među njima su bile i vlade zemalja prema kojima se zvanično vodila neprijateljska politika), na primer sporazumima o slobodnoj trgovini u Kolumbiji ili razvojnim projektima na Haitiju. Njene pristalice ovakve navode odbacuju uglavnom kao teorije zavere.
NEKOM MAJKA, NEKOM MAĆEHA: Klintonova nastupa kao branilac suštinskih vrednosti Amerike i to je temelj njenog političkog profila. Ona želi da je birači vide kao majku nacije, kao heroja običnih Amerikanaca. „Sa politikom koja nas može učiniti jakima i sigurnima, Amerika može da vodi svet u 21. veku. Verujem da budućnost donosi mnogo više mogućnosti nego pretnji ako imamo kreativno i pouzdano vođstvo koje nam omogućuje da oblikujemo globalne događaje pre nego što oni oblikuju nas“, rekla Klintonova.
Ona se odlučno obračunala i sa Obaminom navodno „mekom“ spoljnom politikom. Možda je već naslov njene fakultetske teze na Vesliju „Postoji samo borba“ indikativan za razumevanje načina na koji donosi odluke. Pobeda je imperativ, ona je proaktivan, grabljiv i tvrd igrač, ratoboran politički jastreb. Hilari Klinton je i u ovoj kampanji jasno rekla da u spoljnoj politici neće isključiti mogućnost primene sile jer bi to, smatra ona, bilo neodgovorno. Dakle, nastaviće da sprovodi politiku intervencionizma i ideju o američkoj izuzetnosti, odnosno koncepte kojima se pravdaju ratovi u svetu nakon završetka hladnog rata.
Ona je aktivno podržala „humanitarni rat“ na Kosovu za vreme američkog predsednikovanja njenog supruga. Sa tom praksom su SAD kasnije nastavile širom sveta. Podsećanja radi, u više navrata ponovila je: „Insistirala sam da bombarduju“, objasnivši da je to učinila u telefonskom pozivu iz Afrike u vreme kada je Bil donosio odluku. Mada kriza nije okončana godinama posle konflikta, Kosovo je zajedno sa Bosnom za američku administraciju primer uspešnih američkih vojnih intervencija. Hilari Rodam Klinton je i u poslednjoj poseti Kosovu podvukla stav da SAD ne prihvataju da se nezavisnost Kosova dovodi u pitanje. „Za mene, moju porodicu i moje američke sugrađane to je više od spoljnopolitičkog pitanja. To je lično pitanje“, rekla je i dodala da su SAD na svakom koraku bile prijatelj sa narodom Kosova i da će ostati partneri na daljem putu kosovskog razvoja. Tako je ova državna sekretarka Amerike sa predsednicom Kosova Atifete Jahjagom potpisala i čudan sporazum o zaštiti kulturne svojine i nasleđa i kao primer jednog od najlepših spomenika navela manastir Gračanicu.
PUT DO BELE KUĆE: Hilari Rodam je poreklom iz Ilinoisa. Rođena je u metodističkoj porodici, otac je bio uspešan u tekstilnoj industriji, a majka domaćica, i ima dva brata. Bila je dobar đak, želela je da postane astronaut i marinac, a doktorsku disertaciju iz oblasti prava odbranila je na Jejlu. U ranoj mladosti je bila republikanac, međutim, stranku je napustila 1968. godine zbog prikrivenih rasističkih poruka. Potom je postala demokrata, a Nacionalni pravnički časopis dva puta ju je svrstao u 100 najuspešnijih advokata Amerike. U braku sa Bilom Klintonom je od 1975. godine. Za vreme njegovog predsedničkog mandata od 1993. do 2001. godine Hilari je bila prva dama Sjedinjenih Država. Saveznu državu Njujork predstavljala je u Senatu od 2001. do 2009, a američki državni sekretar u administraciji predsednika Baraka Obame bila je od 2009. do 2013. godine.
Gledano sa uzvišene moralno-političke osmatračnice, lik Hilari Klinton se gubi u kontroverzama. Na savremenoj globalnoj medijsko-političkoj sceni njena pojava decenijama uspešno evoluira. Gledano, međutim, kroz objektive televizijskih kamera, Hilari Rodam Klinton izgleda sjajno i ima velike šanse da postane prva žena na čelu Sjedinjenih Američkih Država i prva vrhovna zapovednica vojne supersile.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve