Godina je 2004: osnovano je Tužilaštvo za ratne zločine (TRZ) i Specijalni sud (Posebno odjeljenje) za ratne zločine Srbije. Prvi (i među najvećima) slučaj bio je slučaj Ovčara: nakon pada grada Vukovara 1991. godine tamo je pobijeno najmanje 200 ljudi (još ih šezdesetak uglavnom civila nedostaje, nikad nisu nađeni).
Do danas suđenje nije završeno: nakon prve rasprave osuđeni su direktni izvršioci, sjećamo se suđenja koje je vodio sudac Vesko Krstajić i otpočetka tužilac Dušan Knežević. Presuda je pretrpjela razne izmjene: dvaput pravomoćna je rušena, jednom od Ustavnog suda, jednom od Vrhovnog kasacionog suda, iz razloga koje bi uvažio i Evropski sud za ljudska prava; svaka čast ovim časnim sudijama koji su to prepoznali.
SUĐENJE BEZ KRAJA: No, nakon svega, presuda je ponovo pred Apelacionim sudom u Beogradu. Tu ponovo imamo novu zavrzlamu, nakon što su advokati optuženih/osuđenih ustanovili da u slučaju ne postoji ovlašteni tužilac za ratne zločine, sud je zatražio da se Republičko javno tužilaštvo očituje o cijeloj stvari. Sve zato što je prije godinu i pol dana (31. decembar 2015) dugogodišnji tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević otišao (s produženim mandatom) u penziju. Njegov prvi zamjenik Milan Petrović u tom je trenutku raspolagao ovlastima koje mu zakonsko slovo daje, pa su ga zato s viših nadležnih mjesta i oslovljavali kao „rukovodioca“ TRZ-a. Tako je i potpisivao sve razne dokumente glede plaća i funkcioniranja TRZ-a.
Međutim, ispostavilo se u „slučaju Ovčara“ da su advokati optuženih/osuđenih našli za shodno da istaknu da mi, u stvari, tužioca za ratne zločine nemamo. Naime, Republičko javno tužilaštvo nikada nije donijelo dokument, rješenje, kojim bi ovlastilo Petrovića kao vršioca dužnosti tužioca za ratne zločine. To što su se u raznim dopisima njemu obraćali kao „rukovodiocu organa“ ne znači ništa. Republička tužiteljka Zagorka Dolovac morala je u posljednjih godinu i pol dana donijeti takvo rješenje, a ne obraćati se neformalno prvom zamjeniku, bez obzira na njegova zakonska ovlaštenja koja vrijede dok ima tužioca iznad sebe.
Nikola Barović, advokat koji zastupa žrtve, misli da je stvar zakonski jasna, i da je Dolovčeva – i/ili njeni zamjenici – zakonski ovlaštena da preuzme slučaj. Sudije, kako proizlazi iz svega, drže se „zakona kao pijan plota“, pa traže da se Zagorka Dolovac, odnosno Republičko javno tužilaštvo o svemu izjasni (do utorka poslije podne, kad nastaje ovaj tekst, odgovora Republičkog tužilaštva Apelacionom sudu u Beogradu još nema). Zamjenik republičkog tužioca i predsjednik Udruženja tužilaca Srbije Goran Ilić za „Vreme“ kaže tu postoji politički ugao, kao i da je činjenica da više od 30 tužilaca i danas funkcionira u stanju „vršilaca funkcije“, čime su oni u svojem poslu ograničeni stručno i politički neslobodni.
JEDNO MESTO, MNOGO KANDIDATA: Taman kad je prošloga tjedna apelaciono vijeće zatražilo očitovanje Zagorke Dolovac kao vrhovne ličnosti piramide tužilačke organizacije, samo dan-dva potom, Vlada Srbije napokon je u skupštinsku proceduru poslala prijedlog za izbor novog tužioca za ratne zločine. Sad su dva kandidata (Državno vijeće tužilaca predložilo je tri), i neformalna priča kaže da su u igri jedna ambiciozna zamjenica tužioca i jedan zamjenik koji bi da zaokruži svoju profesionalnu karijeru. Prisjetit ćemo se da je prije nekog vremena cijela stvar u parlamentu naprosto „krepala“: bilo je silno mnogo kandidata, zvonce Maje Gojković očito nije funkcioniralo, pa nitko nije bio izabran.
E sad: hajde da između ova dva kandidata napokon izaberu jednoga, ma koga, svejedno je. Valjalo bi da institucija funkcionira i da se napokon – sve po zakonima koji vrijede – završe slučajevi koji su počeli još onomad, poput već spomenute Ovčare. Valjalo bi i da se ne bavimo političkim ocjenama onoga što se u tom slučaju ispostavilo: da je nakon prvostepene utemeljene presude, kad je o nadležnom sucu i tužiocu riječ, nađeno nešto proceduralnih grešaka koje su potom postale „packe“ na drugim, višim sudovima.
Valjalo bi da se sada suočimo s činjenicama: to što Zagorka Dolovac i Republičko tužilaštvo šute, ne žele reagirati tako da donesu nekakvu odluku, rješenje, štogod, ponovo u pitanje dovodi cijeli sistem i dignitet sudija koji se „zakona drže kao pijan plota“ (a kako drugačije?), kao i tužilaca koji bi trebali svoj posao raditi u interesu građana.
Ima li Vas, Zagorko Dolovac? Ima li Vas u slučaju Ovčara da kažete imamo li tužioca za ratne zločine bar rješenjem koje ste morali donijeti, ili izjavom koju ste morali dati, ako već nemate odgovore vaših podređenih tužilaca za helikopter i Savamalu? Ili je baš sve pitanje političke volje, pa ćete i dalje šutjeti zato što Vam je politička volja iznad vlastite profesije i morala?
Ili možemo pitati: da li se uopće treba suditi za ratne zločine koje su počinili neki tzv. naši, da li trebamo sve to zaboraviti, da li se uopće trebamo suočiti s prošlošću? Da li je to ta „politička volja“ u kojoj sve prije 2000. godine treba gurnuti u zaborav?
