I dan-danas odgajam ljude

Davorin Bogović (1960), naš je novotalasni i pank heroj od davnina. Svako ko je osamdesetih godina prošlog veka čuo ono: “Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno-bijeli svijet”, morao je da klikne na generacijsku poruku dubljeg smisla i daljeg horizonta, kao na svemirsku šifru tinejdžerskog postojanja. Roditelji i deca, prvi zblanuti, drugi ustreptali, svi zajedno ispred televizora na kome se izriče ova SFRJ poslanica za budućnost, primili su svoju dozu električne energije iz kosmosa nekog novog doba te davne 1980. Rano Prljavo kazalište definitivno spada u najbolji deo rokenrol istorije ovih krajeva.

Današnje Prljavo kazalište, predvođeno originalnim članovima Davorinom Bogovićem i Tihomirom Filešom, upravo je započelo svoj novi koncertni život neočekivano uspešnim povratkom – jedan od događaja sezone 2024. svakako su njihovi uzbudljivi živi performansi u Zagrebu i Beogradu ove jeseni – kao i onaj još nedavni u Londonu – na kojima smo posle više od 40 godina konačno imali priliku da u punom sjaju čujemo klasične rok numere ovog sastava, od “Sretnog djeteta”, preko “Mi plešemo” do “Sve je lako kad si mlad”.

Pred nastup Prljavog kazališta 30. decembra uveče, ispred Muzeja savremene umetnosti na Ušću, u organizaciji Grada Beograda i Doma omladine Beograda, a u okviru manifestacije “Beogradska zima” – gde nastupaju i YU grupa, Kerber, Ničim izazvan i drugi – Davorin Bogović priča priču svog života. Toplu, plemenitu i dobrodušnu, kakav je on i sam, oduvek i zauvek.

VREME: Kako je nastao vaš prvi bend – onaj pre Prljavog kazališta – i kako ste uopšte počeli da pevate? Kako ste kao tinejdžer otkrili svoj glas?

Mama bila mi je rokerica – svaki put na povratku kući iz škole ili sam fućkao ili pjevao nešto, stare Kinkse ili Bitlse uglavnom, i onda bi me već čuli da stižem kad sam bio tri ulice dalje – tak da je to bilo otkriveno ranije, ha-ha. Imao sam volju i dosta dobar sluh, ali morao sam se skoncentrirat, nije to sve glatko išlo – još sam bio u osnovnoj školi sa Ninom Hrastekom i Marijanom Brkićem i onda smo jednom navečer na klupi u parku ispred kuće došli na ideju da sami složimo bend i složili smo se. Nazvali smo se “Ciferšlusi”. Svirali smo po mjesnim zajednicama i školama, svagdje se u to doba moglo nastupat, tako da smo zbilja dosta i nastupali. Evo u susjednoj mesnoj zajednici kod mene, na primer. Kontam si – baš smo bili supergrupa – Marijan Brkić jedna gitara, Zoran Cvetković druga gitara, Nino Hrastek bas, Tihomir Fileš bubanj i ja – vokal.

“Ciferšlus” je, inače, patent za hlače, ha-ha. Baš nam je jako dobro išlo. I onda je, ne znam zašto, Cvetković pozvao u bend Jasenka Houru iz Gornje Dubrave, kog je znao – otac mu je bio doktor i onda je sve mogao priuštit, pa i opremu, odnosno veliko “dynacord” pojačalo… Tak se onda i on tu priključio. Onda je Brkić mogao otpast, ja nisam htio Brkića napustit, Zok je rekao – i ja uskoro odlazim i to prvi album dok se snimao – da bi se napokon Brkić vratio. Tako je počelo “Prljavo kazalište”.

Da li ste išli u neku muzičku školu?

Jesam, išao sam! Svirao sam harmoniku, ha-ha. Ja sam htio gitaru, ali moja mama to nije smatrala ozbiljnim instrumentom. Druga solucija je bila klavir, no tad smo imali mali prostor, pa da smo uneli klavir, ne bi imali kud prolazit – i onda me ona samo jedan dan iznenadila sa harmonikom. Ali ja sam to uredno vježbao i išao, prošao svih šest godina, i onda sam krenuo u srednju… E sad je nastao problem: taj njezin ozbiljni instrument – harmonika – njega nije bilo na srednjoj školi. Tada još ne, a sada je. To je inače bio apsurd da nije bilo harmonike, jer harmonika je ipak jedno čudo od instrumenta – zbilja se na njoj da svašta svirati. Ja sam se posle zezao i u jednoj predstavi svirao harmoniku (radi se o mnogo puta igranoj predstavi “Gustl salon”, koju je po tekstovima A. G. Matoša postavio Damir Šaban, poznat kao Mazalo iz kultne TV serije “Smogovci”, inače brat od tetke Davorina Bogovića, takođe učesnika u ovom projektu – prim. aut.)… Ali sam radio recimo obradu “Kraftwerk” – “The Model”, ha-ha.

Moj profesor je imao električnu harmoniku, a tu su mogućnosti svakakve – on je inače svirao u Tamburaškom orkestru Radio Televizije Zagreb, harmonika mu je bila hobi, tako da sam ga slušao kako dere džez na harmonici! Ali to sve nije bilo baš rokerski. U srednjoj školi sam već znao grupe Focus, Jethro Tull, Colosseum (simfo ili “progresivni rok” – prim. aut.), pa sam tu pokupio interes za flautu i saksofon – u srednjoj školi sam hteo nešto od toga nastaviti, no ispostavilo se da sam prestar, ha-ha. Trebao sam s tim krenuti još u nižoj muzičkoj. A sve je to bila stvar totalnog nesporazuma, jer ja nisam znao da sam u srednjoj mogao uzet solo pjevanje i klavir – klavir bih naučio osnove, a pjevanje, ono, normalno bih počeo od disanja – no, meni su uvalili trubu! Prvih šest mjeseci ja nisam takao trubu, samo sam vježbao disanje i svaki put u polunesvjesti dolazio doma, jer to je užasno komplicirano i moraš imat sve zdrave zube. Usnik mora biti po mjeri, a toga nije bilo ovdje, pa sam išao u Italiju kupovat, jedan srebrni, koji košta oho-ho… Eventualno sam na njemu malo vježbao nakon tih šest mjeseci i tek onda shvatio da je to još teže od onih vježbi disanja. Prvu godinu sam još i izdržao sa trubom, a onda su mi slijedeće godine dali lakši instrument – trombon, ha-ha! Ja sam mislio da je trombon teži za sviranje, jer je veći i ima onu ručku za povlačit, ali je daleko lakše puhat u to! Naravno, to mi se još manje sviđalo, a i već smo naveliko radili kao bend. Od toga je onda patila i srednja škola – muzičku sam totalno ostavio. Previše sam imao tih gena rokerskih da bih o ičem drugom uopšte ozbiljno razmišljao, nego samo o tome – kako postati rok zvijezda.

foto: marko lopac

Ipak, vi ste multiinstrumentalista!

Da, ali to nije ništa savršeno, nego sve pomalo. Na primjer, ja uvijek moram imat gitaru i električnu i akustičnu. I onda kad radim neke pjesme, obično uzmem gitaru – naročito ljeti navečer, kad izađem van i onda mi dolaze nekakve melodije ili tekstovi napamet. Svojevremeno sam svuda nosio diktafon sa sobom, pa kad bih išao u grad, ak’ bi mi u tramvaju slučajno pala kakva ideja na um, išao bih van iz tramvaja, u prvi haustor, i onda bih si tamo otpjevao ili melodiju ili izrecitirao tekst i ostavio za kasnije. Onda kad bih na gitari napravio neku pjesmu, predao bih je gitaristima i gotovo poslije više nisam ni znao iz kojeg tonaliteta ide ta pjesma. Oni me pitaju: iz kog ti tonaliteta ide ta pjesma, ja rekoh – nemam pojma. U biti sam postao pjevač jer sam imao dugu rudlavu kosu i puno obožavateljica koje nisu ni čule kako pjevam – i bio sam poznat kao besraman… Nisam se ustručavao nikom prići i reći bilo što, ha-ha. I onda su zaključili da sam dobar za pjevača!

Koja je onda bila prva pank ploča koja te je pomerila tako da posle nje promenite fazon i pređete iz Jethro Tull u skroz drugu muziku?

Sve sam ja to i dalje slušao pomalo, ali su mi se onda najviše dopali Sex Pistolsi, a nisam začudo bio tako veliki fan The Clasha, u koje su se svi kleli – meni je okej bio samo prvi album i dalje baš ne. No, na primjer bili su mi prvi The Stranglers jako dobri i ona njihova čudna “farfisa” klavijatura… Pa onda Magazine, kasnije i Termiti iz Rijeke, koji su svi isto imali klavijature. Tako sam i u panku uspjevao pronalazit neke grupe koje su odudarale, ali su ipak bile pankeri. Po Australiji sam dosta čeprkao, The Saints sam baš jako volio, odatle je dolazilo dosta dobrih stvari… Osim toga, AC/DC su zvali pankerima na početku – ja poslušam, a ono – čist hard rok.

Kako si u to vreme dolazio do informacija i ploča, kad već pominješ australijsku scenu, koja nije bila toliko poznata?

Imao sam mali tranzistor na kome sam svako veče tražio Radio Luxembourg i čuvenog Džona Pila, disk-džokeja koji mi je otkrivao nove stvari, tak da sam ja tu nešto pamtio, nešto si zapisivao… Al’ sam imao problem, jer se svaki čas gubila stanica, pošto je Radio Tirana imala strahovit signal na približnoj frekvenciji, pa je stalno uletala, ha-ha.

Tako je krenulo, a imao sam ovdje i jednog susjeda koji mi je nabavljao ploče i to baš one rijeđe i čudnije – na primer Van der Graaf Generator ili Gentle Giant. Moja mama je često išla na službeni put… I svagdje gdje bi išla, dobila bi moj popis – pa mi je tako donela Genesis – ali često se ni tamo nije mogao naći neki album, a znala je obići cjeli strani grad dok ga meni ne bi našla. Onda sam dobio i gramofon, koji je bio najbolji u kvartu, pa je kod mene nastala slušaonica, ha-ha. Uvijek bi mi došla škvadra da posluša nešto novo i drugačije – danas smiješno zvuči, ali tad je sve bilo puno glem-roka, a ja to nisam volio, bio sam u hard i simfo roku. Skupi se tako ekipa i slušamo te ploče.

A ja sam toliko bio u tome da sam jednom donio iz grada album elektronske grupe White Noise, stavio ga na gramofon i legao u krevet sa slušalicama na ušima, kad sam skužio da na onoj posljednjoj pjesmi “Crna misa” (“Black Mass: An Electric Storm in Hell” – prim. aut.), igla počinje da preskače i da se muzika nikako ne završava – ali sam se toliko plašio da nisam ustao da prekinem to, ha-ha. Sa mnom je uvijek bilo nekakvih anegdota i ludila, nešto bi mi padalo na pamet što drugima nije i to mi se u tom trenutku činilo strašno interesantnim!

Kakav ste u tom trenutku bili učenik, odnosno kakav je bio vaš odnos sa školom?

U osnovnoj sam bio odličan, a srednja je posle zapela. Prvi gimnazije je bio još u redu, ali u drugom se već radilo sa bendom – pa se drugi razred dugo godina provlačio, ha-ha, po raznim školama. Negdje sam se ispisao, negdje su me izbacili – da ne padnem. Dečki iz kvarta govorili su za mene u to vrijeme da, ako ne bih u toku dana uradio bar jednu po život opasnu stvar – dan mi je bio neispunjen, ha-ha.

Ali deo toga je i to što ste širili ljubav prema muzici!

Jeste, jeste – i dan-danas odgajam ljude. Kad mi puste nešto što ne valja – ja im odmah kažem sve loše što mislim, da im to ogadim do kraja, ha-ha. A samo se rokenrol diže u nebo. Imamo jednu pjesmu posvećenu tome kako rokenrol nije umro, na našem posljednjem albumu “Underground” (Croatia Records, 2023). U umjetnosti – rokenrol je vječan!

Šta je to što rokenrol čini trajnim i zašto mu se uvek vraćamo?

Posebna energija. Kad ono zareži, pa bubanj uđe i lupa svoj nervozni ritam, tu duša krene… Kad čujem “Master of Puppets” od Metallice, moram odmah skočit na stol!

Hajde sad da mi skočimo do trenutka kad ste već postali poznati kao pevač Prljavog kazališta i nastupali sa grupom po SFRJ. Kako vam se iz današnje perspektive čini tadašnja jugoslovenska rok scena, naročito ona “novotalasna”? Da li smo mi samo nostalgični kad kažemo da je bila fantastična? Da li ste i vi osetili tu energiju?

Nimalo ne pretjerujemo kad kažemo da je bila fantastična. To je bilo nevjerojatno kreativno razdoblje na cijelom ovom našem prostoru bivše Juge – Ljubljana, Rijeka, Beograd, Sarajevo… U svemu, ne samo u glazbi, nego i u novinarstvu, fotografiji i tako dalje. Došla je jedna nova generacija koja je donijela nešto sasvim novo, ne samo za naše, nego i za svjetske pojmove. U to doba su kod nas dolazili novinari iz “New Musical Expressa” i “Melody Makera” i radili velike reportaže preko dvije strane o tom fenomenu, sa fotografijama mjesta na kojima smo se družili. Ali mi nismo puno išli van, sami sebi smo u Jugoslaviji bili dovoljni, često smo se i posijećivali – recimo kad je bila ona manifestacija “Pozdrav iz Zagreba” u Beogradu, pa poslije “Pozdrav iz Beograda” u Zagrebu.

A to se desilo baš u Domu omladine Beograda… Dobro, koji su po vama bili najznačajniji bendovi tog trenutka u Jugoslaviji? S kim ste se merili kao Prljavo kazalište i koji ste zvuk kod naših grupa voleli?

U biti, ja sam prije Kazališta slušao Timeovce, Indexe, YU grupu, Korni grupu – to mi je bilo interesantno, ono, mrak. Imali smo i prije “novog vala” odlične muzičare i odlične albume, to volim i dan-danas čut. I baš se veselim susretu sa braćom Jelić u Beogradu uskoro (YU grupa je takođe učesnik koncerta 30. decembra ispred Muzeja savremene umetnosti – prim.aut). Evo i zašto: oni su bili jednom prilikom izuzetno fer prema nama kao Kazalištu. Mi smo bili mali klinci koji su nastupali više nego ostali, pa su nam svi bili zavidni. I baš pamtim da smo bili na televiziji i snimali “Nedjeljno poslijepodne”, što je tad bila veoma gledana emisija. Išli smo avionom u Beograd po pozivu i rekli smo sebi – što bismo nosili bilo šta od opreme sa sobom, kad i tako sve ide na plejbek. Ali kad smo stigli, niko od ovih naših “novovalovaca” nije nam htio posuditi instrumente, samo da se slikamo. I onda odjednom dolazi u studio YU grupa, na to isto snimanje i kaže nam: “Ooo, gde ste deco!”, a mi njima: “Ooo, Jelići, stigli ste u pravi čas.” A oni: “Šta je, neka nevolja?” Kažem: “Nemamo ovdje gitare i ostalo šta nam treba.” “O, pa nema problema”, rekoše Jelići i izvadiše opremu: “Evo ima kod nas – mi smo isto gitaristički bend, ko i vi… Samo uzmite, a ako treba još nešto da se donese, javite.” Rekoh: “Ne, hvala, i ovo je više nego dovoljno” – baš su me oduševili! Oni matorci, a mi klinci, ali su oduvijek bili fer.

foto: marko lopac

Što se tiče “novog vala”, mi smo kao Prljavo kazalište zapravo sve počeli sa svojim prvim singlom “Televizori” i prvim albumom. Poslije sam, recimo, baš jako zavolio grupu Šarlo akrobata. Volio sam i Parafe i Termite i Električni orgazam – njih sam sa početka totalno cijenio, uh. Što se tiče Pankrta – njih malo manje. Posle je došla Ekatarina Velika, što je isto bio strahovit bend. To sam nekako najviše doživjeo od naših grupa. Azru i Džonija baš nisam previše popušio, on mi je bio patetičan. Haustor jeste imao par dobrih momenata, a Film – možda tek kasnije, te baladice kao što su “Istina piše na zidu” i “Mi nismo sami”, to mi je bilo okej. Ma ja sam uvijek više volio strano slušat, a kad sam sâm nešto proizvodio i radio, onda ništa nisam slušao da se ne pokvarim i da mi nešto ne uđe u uho, pa posle ispadne da je plagijat. Baš sam htio da bude totalno moje – sa mojim čudnim glasom, čudno otpjevano!

“Novi talas” je doneo i mnogo veće prisustvo kreativnih žena na muzičkoj sceni. Kako se ti njih sećaš? Pre svih Margite Magi Stefanović iz EKV, koje si malopre pomenuo, možda Slađane Milošević, Vim Cole i drugih…

Da, da, sve one su bile tu, i Cacadou Look, pa Xenia sa Vesnom Vrandečić – baš izvrsna pjevačica, šteta što dalje nije htijela, nju to baš nije vuklo… Izuzetno cijenim i volim žene, a posebno su mi kolegice bile drage – žena i bavi se rokenrolom, uh, odmah mi dođe milo! Bila je tu i Zana Nimani, i Marina Vulić, basistica u Električnom orgazmu. Imao sam i ja basisticu u svom bendu Davorin i Bogovići, došla je iz zagrebačkog sastava Kontesa Nera – one se nisu probile, imale su i drugih obaveza, muzika im je bila hobi, ali basistica im je bila odlična. Samo je imala “pticu u glavi”, pa je bilo malo teže sa njom – jednom smo trebali da počnemo svirku, a Romane nema nigdje, tražimo je, kad ono ona u ženskom toaletu, žene okupljene oko nje, a ona ih zabavlja, priča im viceve… Odlično je i pjevala i svirala.

Jedna stvar koju smo takođe svi delili bila je strip “Alan Ford”. Zašto je baš taj strip bio značajan svima, i kako je došlo do toga da ste iz njega uzeli ime za bend Prljavo kazalište?

“Alan Ford” je jednostavno bio lektira. I to se moralo proć. U matičnoj zemlji, Italiji, nije tako dobro išao – za njih sâm tekst nije bio baš duhovit, nije bilo nekih fora – ali je Nenad Brixy, koji je kod nas prevodio, bio izuzetno duhovit. Ja sam i prije čitao njegove knjige o Timotiju Tačeru – on je bio isto detektiv, ali totalno zbunjen – antidetektiv… Vrlo duhovito, kako je i “Alana Forda” preveo, sve sa nekim rečenicama koje su tu nama postale bitne. To su gotovi citati – pa meni je životni moto: “Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti”, ha-ha. Sve nas je to zahvatilo i naravno, kada smo si tražili ime, baš je izašao novi “Alan Ford” sa epizodom “Broadway”: tu se radilo o jednom zapuštenom kazalištu, ruševnom… i onda je neko to pomenuo kao ime za naš bend. Kad smo rekli da će se bend tako zvati, ljudi su nam kazali – “Pa to je strašno”, a kad smo im rekli koje smo ranije imali ideje – bilo je: “A ne, onda je ovo sasvim pristojno”! Jedino nikako da se sjetimo ko je bio taj od nas koji je izgovorio baš te sudbonosne dvije riječi – Prljavo kazalište!

Kako objašnjavate popularnost Prljavog kazališta danas? Imali ste zapažene koncerte u Zagrebu u Tvornici kulture i Beogradu u Domu omladine. Na njima je bilo i dosta mladog sveta. Čime ste to raspalili vatru kod mlade generacije, koja je veoma različita od one naše?

Ja o Kazalištu mogu pričat samo o onom dijelu u kome sam ja učestvovao, a to je jedna energija… Na svakoj probi mi sad izvedemo kompletan koncert, i ja cijelo vrijeme ludujem. Dobro se osjećam i uvijek me ponese. Današnji klinci shvaćaju te vrijednosti. Jer mi smo onda totalno promjenili način kako se pišu stihovi – dotad se pričalo o nekim silnim vječnim ljubavima, a mi se sjetimo kanalizacije u kvartu i onoga: “Što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”, ha-ha. Ali to su još uvijek aktualne stvari! Malo ima patine na tim pesmama, mi smo ih samo sad malo osviježili, ali to je bio vrlo kvalitetan izričaj talentiranih klinaca. Nedostatak kvalitete svirke u to doba smo nadoknađivali probama – a probali smo čak i nedjeljom. Tu bi se skupili, dva sata svirali – pa bi nam dosadilo, uzeli bi loptu, i na dva mala odigrali nogomet pol sata – to bi nam bio odmor i onda bi se vratili i još dva sata udarali.

Sad nam dolaze djeca bivših fanova i sad oni postaju fanovi. Vidi se da su baš klinci koji su dobro odgojeni – a to su oni kojima roditelji ni slučajno ne daju da slušaju cajke. Bilo mi je fenomenalno kad je jednom moja žena – koja nije tako žestoka rokerica kao ja, voli južnoameričku mjuzu – rekla našim sinovima čim su pustili na mobitelu neku pjesmu koja je bila glupa do bola: “Dok sam ja živa, u ovoj kući nećemo slušat nikakve cajke, ne postoji šansa.” A ja čak ni originalnu narodnu mjuzu ne slušam. Jednom su me pitali: “Šta, baš nikakvu narodnu ne slušaš?!” Kažem: “Nikakvu, čak ni japansku ili kinesku ne mogu, narodnjak mi se ne sviđa!”

Inače, jedan naš prijatelj nam je skrenuo pažnju da su se zagrebački i beogradski povratnički koncert razlikovali – dok su u Zagrebu svi dolazili sa upitnicima iznad glave, u Beogradu su svi dolazili sa uzvičnicima! I točno se videlo da je u Zagrebu trebalo malo zaverglat da se to zakotrlja, da bi na kraju bila totalna ludnica, dok se u Beogradu od početka znalo na šta se došlo i šta se željno čeka.

Može li ovaj povratak originalnog Prljavog kazališta da vaspita i neke mlađe bendove na sadašnjoj sceni?

Nadam se da može, mada su me sadašnji bendovi toliko puta razočarali… Imam osjećaj da će naš budući, drugi povratnički album, biti žestok hard rok album, pa će se tu moći dosta naučiti. Strašno mi se sviđa što nas je samo četvorica. Bendovi danas kao da idu na to da budu big bendovi – puno njih, a svi izgubljeni. Nama kad je došao Sale Novak kao gitarist, mi ga pitamo: “Je l’ znaš još nekog da nam bude druga gitara, koji bi ti pasao za svirku?”, a on nam kaže: “Čujte momci, ja mislim da mogu ovo sve sam odsvirat – ako će zatrebat, ja ću prvi reć.” Malo smo bili skeptični, ali kad je krenuo, on drži ritam i onda ide solo, sve izuzetno. A Fileš je kao bubnjar jako precizan, po njemu možeš mjerit vrijeme, on je tu vrlo točan, kao i Micika, basist sa trzalicom – svi su se složili da smo ovako u najboljoj postavi.

Te stare pesme su sad klasici, ali na koncertu je očigledno da ih vi živite, vi ste ono što im daje životnost – tada i sada. Koliko je istine rečeno u njima?

Mnogo. One me i dan-danas još uvijek furaju. Moja najjača stvar nije sluh, nego dikcija – da se sve razumije dok se pjeva. Ovi mladi što nastupaju u rijalitijima, kupaonski pjevači, to lijepše otpjevaju – ali oni ne umeju da interpretiraju te pjesme. Volim da, kad otpjevam, uvjerim ljude u ono što pjevam i to mi izgleda dobro ide.

Konačno, pitanje koje smo svi želeli da postavimo: kako je došlo do onog čuvenog – “Moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno–bijeli svijet”? Ko je to smislio i u kom trenutku?

Ha-ha, to je stvar mojih stalnih kašnjenja na probu. U stvari, nedolaska – a ako bih i došao, onda bih zakasnio. I uvijek kad bih zakasnio, otvorio bih vrata i izvinio se na neki način. Ali način na koji bih se izvinio, bio je – niđe veze, što kažu. I sad momci prvo gledaju i uvijek očekuju neko objašnjenje moga kašnjenja, a ono je uvijek bilo nešto glupo. Isto tako, u ovom slučaju ja dolazim i kažem: “E-hej, moje ime je Davorin Bogović, a ovo sve oko mene, to je crno-bijeli svijet”, ha-ha. I onda se to jako dopalo ljudima, a ja sam malo razradio i napravio od toga haiku.

I to smo svi zapamtili!

Izgleda malo i glupo, ali radi!