

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Na izmaku zakonom propisanog roka, tačno 96 sati pre šetnje u okviru Europrajda u Beogradu, Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranilo je ovo okupljanje, zakazano za 17. septembar u 17 sati. Zabrana je izrečena svega sat i po od momenta nastajanja ovog teksta (utorak popodne) i organizatori su već najavili žalbu, tako da tračak nade da se nešto promeni još uvek postoji. Premda – teško
Samo dva dana pre izricanja zabrane, u nedelju, 11. septembra u Beogradu su održana dva javna skupa protiv Europrajda. Ekstremni desničari opet su šetali Beogradom, a patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije služio je u Hramu svetog Save na Vračaru “moleban za svetinju braka i porodice”. Porfirije je podržao otkazivanje šetnje koja je trebalo da bude završni događaj u okviru Europrajda.
Na litiji protiv prajda u nedelju viđen je i otac predsednika Srbije Aleksandra Vučića, Anđelko. Nikakva problem, reklo bi se, iskazuje svoj stav. Međutim, sa odlukom MUP-a o zabrani Europrajd šetnje, postavlja se pitanje zašto predsednikov otac ima pravo na javno okupljanje, dok LGBT zajednica i njeni saveznici to pravo nemaju?
MUP-ovo obrazloženje je sada već standardno: ne mogu da garantuju bezbednost učesnicima. Međutim, litijama i šetnjama protiv Europrajda bezbednost očigledno nije ugrožena (i dobro je što nije). Ali jasno je da su oni, ti koji šetaju slobodno, koji su u poslednjih mesec dana imali tri okupljanja, zapravo predstavljaju pretnju po bezbednost učesnika Europrajda. Ako to znaju svi koji ovu temu prate, pa sasvim sigurno zna i MUP. Trebalo bi da je lako: pohapsiti organizatore, lidere ekstremističkih organizacija koji su viđeni na litijama, kao što su Narodne patrole, MC Srbi ili Miša Vacić… Da ne ponavljamo izlizanu frazu o kapitulaciji države pred huliganima, ovde više nije reč o tome. Ovde je reč o huliganskoj vlasti koja sarađuje sa huliganskim grupama i nije istina da ne može, već neće da garantuje bezbednost učesnicima prajda, jer bi morala da hapsi “svoje”.
I dok nastaju poslednji pasusi ovog teksta, premijerka Srbije Ana Brnabić u Domu omladine u Beogradu, bez srama otvara skup u okviru Europrajda, na kom su tema ljudska prava. Ispred Doma omladine okupio se manji broj aktivista koji se zaista ljudskim pravima bave, kako bi iskazali protest zbog njenog učešća.
U sali, Ana Brnabić maltene kmeči kako je njoj najteže: “Ja sam jedina osoba u ovoj zemlji koju diskriminiše LGBT zajednica, ali i koja je diskriminisana jer je iz LGBT zajednice i prva političarka iz ovog regiona koja nije bila uplašena, niti se stidela jer je gej”, rekla je Ana Brnabić na otvaranju konferencije, dok joj je cela sala zviždala.
To je nije omelo: “Dajem sve od sebe, ja sam povećala vidljivost zajednice i ako se bar jedna osoba oseća bolje, ja pomeram granice za bar jedan metar, učinite i vi isto i svima će biti isto, prestanite da kritikujete. Ja nisam sebi dala nijedno drugo pravo od onog što i vi imate i to nije mnogo prava, slažem se. Ja se nisam udala”, kazala je Brnabić.
U prevodu: pozvala je LGBT zajednicu da se bori za svoja prava u trenutku dok vlada na čijem je ona čelu istoj toj zajednici ograničava prava. Žena sa najviše političke moći u ovoj zemlji optužila je jednu manjinsku i diskriminisanu grupu da diskriminiše nju, Anu Brnabić. I nekako uspela u tu tvrdnju da “uglavi” činjenicu da se nije udala. Da podsetimo: Ana Brnabić ima odličan posao, javno se pojavljuje sa svojom partnerkom, ta ista partnerka rodila je dete koje i sama Brnabić naziva svojim sinom… I u tome nema ničeg lošeg. Naprotiv, tako bi trebalo da bude, ali Ana Brnabić je možda jedina LGBT osoba u Srbiji koja živi ovako i koja može da živi ovako, jer su joj dopustili. Ko joj je dopustio? Pa, Vučić, crkva i kriptodesničari, ovi koji odlučuju ko ima, a ko nema pravo da izađe na ulicu.
I još jednu stvar im ne treba ni zaboraviti ni oprostiti: kampanja protiv Europrajda mesecima se krije iza maske čuvanja tradicionalne porodice. Najveći neprijatelj su im je LGBT zajednica. Nisu im neprijatelji ubice žena, zlostavljači dece, silovatelji u školama glume ili jahanja, silovatelji među sportskim trenerima kojima poveravaju decu, zlostavljači u naučno-istraživačkim stanicama, na fakultetima…
Europrajd počeo je dizanjem zastave ponosa ispred Palate pravde. Već danas te zastave nema. Red bi bio da se negde postavi na pola koplja, u znak žalosti za iščezlim ponosom, pravdom i smislom. ¶


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve