Hronika jednog fijaska

O Ćacilendu svašta može da se kaže. Dosta toga je već i ispričano, snimljeno ili viđeno na licu mjesta. Od početka svog postojanja pa do danas – skoro mjesec dana kasnije – prošao je kroz nekoliko faza. Od one kada su se u parku okupili relativno mladi ljudi koji “samo žele da uče”, preko popunjavanja borbenih redova kojekakvim veteranima paravojnih formacija i pomoćnih statista, do velikog protesta 15. marta, kada su u Ćacilendu ostali samo momci sa kapuljačama i fantomkama, oglašavajući se topovskim udarima prema demonstrantima. Stoga, Ćacilend je postao fenomen za sebe, kojim su po novinskim stupcima i psiholozi već počeli da se bave. Termin “ćaci”, nastao iz satire, ustalio se sa obe strane ograde. Prvi su ga iskoristili za ismevanje, a drugi pokušavaju da ga rehabilituju da bi pravdali sebe i svoje interese – naravno, nisu uspjeli u tome.

foto: marko dragoslavić / fonet

JUTRO

U večernjim satima 6. marta Pionirski park zaposjela je grupa mladih ljudi koji navodno žele da uče. Pod radnim nazivom “studenti 2.0” došli su da i oni izlože svoje zahtjeve. Studenti, ispostaviće se, uglavnom baš i nisu. Od pet izdeklamovanih zahtjeva četiri se više niko ni ne sjeća, pa vjerovatno ni oni sami. Ostao je samo prvi – “želimo da učimo i da se vratimo na fakultete” – koji je sa prorežimskih medija u Pionirski park donio student medicine Miloš Pavlović.

Iako nije završio Akademiju mladih lidera, Pavlović se dosadašnjim nastupima na mitinzima Srpske napredne stranke i gostovanjima u opskurnim emisijama isprofilisao kao prvi među jednakima. Kako je govorio, ne voli da ga zovu “ćaci”, ali s obzirom na to da je od starta bio jedan od rijetkih koji su željeli da pričaju pred kamerama, dobio je i novu titulu – “kralj Ćacilenda”.

Prvobitna ideja iza instalacije studenata 2.0 u Pionirskom parku bila je da se napravi kontrateža studentima koji već mjesecima blokiraju Srbiju. Zato ni ne čudi to što je njihovo pojavljivanje momentalno ispraćeno velikim brojem televizijskih kamera i reportera – od prorežimskih medija do nacionalnog servisa – koji su doši da čuju i prenesu šta imaju da kažu i “drugi” studenti. Tako je student Pavlović drugog dana kampovanja izjavu davao i novinarki “Vremena”, iako, kako je priznao, nije ranije čuo za naš nedeljnik.

Da su studenti “koji žele da uče” još samo jedna loše izrežirana režimska predstava bilo je jasno još od prvog dana. Počevši od identičnih grijalica i šatora, studenata koji bježe od kamera, preko nevještih odgovora sa kojih fakulteta navodno dolaze, a naposljetku i samog koncepta Ćacilenda – zamišljenog kao kontramiting blokadama. Sve se momentalno pretvorilo u fijasko.

Studenti u blokadi u svakom gradu dočekani su ovacijama i tonama hrane koju su im građani posluživali. Kako bi kreatori Ćacilenda stvorili privid da su studenti 2.0 takođe prihvaćeni u narodu, uslijedili su performansi sa “zabrinutim građanima” koji donose hranu. Tako je i tokom prijema u Predsjedništvu Srbije student Pavlović rekao da mu je “jedna baka donijela kožnu jaknu”, jer je “bilo hladno i padala kiša”, a Vučić uzvratio pitama.

foto: marko đoković

Da bi se razlikovali od studenata u blokadi, koji su, kako vlast kaže, bogati, studenti 2.0, “ne peku prase i nemaju rolex satove”, pa zato u parku imaju “ulicu studenata bez rolexa”. A da bi iskazali patriotizam “njih” u odnosu na “one koji ne bi da studiraju već da blokiraju i time usporavaju rast Srbije”, imali su i postojavanja sa zastavama i pjevanjem himne. Da je samo do muzikalnosti, bilo bi im i oprošteno, ali dobar dio njih ni tekst nije znao, pa se sve pretvorilo u još jednu marketinšku katastrofu. Dokazi da se za angažman u Pionirskom parku dobijaju dnevnice isplivali su odmah. Koliko će ko dobiti zavisilo je od grupe u kojoj će statirati, ugrađivanja posrednika koji je zadužen za dovođenje ljudi, zadatka, kao i dana provedenih u kampu. Među regruterima prepoznati su članovi i aktivisti vladajuće partije, koji su se kasnije istakli i u “branjenju” štandova SNS na Kalenić pijaci i Zvezdari. Kako funkcioniše proces regrutovanja za kampovanje, dokumentovao je reporter televizije N1 Mladen Savatović.

Mnogi novinari su se oprobali u vizualizaciji kampa iznutra. Nemanja Šarović je čak i uhapšen. Vjerodostojan prikaz stanja unutar kampa dao je film “Kameleon” – dokumentarac infiltriranih studenata Fakulteta dramskih umetnosti koji su nekoliko dana boravili u Ćacilendu.

foto: marija janković

POPODNE

Era studenata “koji samo žele da uče” nije dugo potrajala. Ubrzo su u parku počeli da niču novi šatori, ovog puta vojnički. Montirali su ih navodni veterani Crvenih beretki, paravojne formacije koja duži svakakva nepočinstva, između ostalog i atentat na premijera Zorana Đinđića. Da sve bude simboličnije, u park su umarširali baš na godišnjicu ubistva. Predvodili su ih Živojin Ivanović (zvan Žika Crnogorac) i Goran Radosavljević Guri, prvi komandant Žandarmerije. Ako je javnost i zaboravila ratne “zasluge” Žike Crnogorca, sigurno će ostati upamćen nakon performansa u Ćacilendu. Preko noći je postao viralan, kada je, kako se vidi na snimku, štapom preko ograde nasrnuo na jednog od mladića koji se raspravljao sa ćacijima.

Iako se nije duže zadržavao, kamp je posjetio i Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan. U posjeti je bio i glumac Branislav Lečić, koji je okupljenima održao motivacioni govor, a svoju podršku je iskazao i nekadašnji rukometaš Nedeljko Jovanović.

Da povećaju brojno stanje i iskažu narodnu podršku skupu, kreatori Ćacilenda u park su doveli i funkcionere iz redova SNS zaposlene po partijskoj liniji u državnim preduzećima, ali i one zavisne od socijalne pomoći. Ovi prvi, kada su izvršili zadatak i vratili se iz Ćacilenda, uglavnom su dočekivani salvom jaja u svojim mestima. Na primer – u Obrenovcu.

foto: marija janković

Pionirski park je u međuvremenu ograđen metalnom ogradom, Žandarmerija je napravila kordon, a jednog jutra su oko parka osvanuli i traktori. Kako poljoprivrednici mjesecima protestuju zajedno sa studentima, bilo je potrebno napraviti još jednu paralelu sa pravim studentskim protestima. Ni ovaj copycat potez nije imao nikakvog uspjeha. Štaviše, dodatno je izrevoltirao javnost, već ogorčenu Ćacilendom. Tako je u danima pred protest trotoar oko Ćacilenda postao svojevrsna atrakcija u Beogradu. Dobacivanja, rasprave i uvrede dolazili su sa obe strane. Iako je prijetnji bilo i iz “publike”, u njima su se ipak istakli veterani Crvenih beretki, ili barem oni koji su ih glumili.

Međutim, pozornica još uvijek nije bila gotova.

foto: marija janković

POMRAČENJE

Svoje pravo lice (a i namjenu) Ćacilend je pokazao u noći uoči velikog studentskog protesta. Dotadašnja postava se ispraznila, a u park su počeli da pristižu neki novi momci.

Pozornica je 15. marta konačno bila spremna.

U jutarnjim časovima protestnog dana primjećena je veća grupa maskiranih muškaraca kako se mota oko ulaza u garažu ispod Pionirskog parka. Sa platoa ispred Skupštine moglo se vidjeti da se u parku nalaze likovi sa kapuljačama i maskama preko lica. Ispostaviće se da je među njima bio i Petar Panić Pana, Vučićev kum i bivši Šešeljev siledžija. Ipak, kako vjerovatno nisu mogli okupiti dovoljno momaka, javnost je identifikovala i funkcionere vladajuće partije kako statiraju u ovom filmu i glume huligane.

Parku na dan protesta nisu mogli da pristupe ni neki novinari režimskih medija koji su ranije imali slobodan ulaz. Policija je u jutarnjim časovima pustila jednu ekipu stranih novinara, ali uz upozorenje da se ne odaljavaju od kordona. Kamerman, koji je loše protumačio poglede prisutnih unutar kampa i pomislio da su raspoloženi za izjavu, dobio je udarac nogom i jedva odbio pokušaj da mu otmu kameru. Policija je reagovala i udaljila napadače.

Studenti FON-a u blokadi objavili su na Iksu da su njihovi kameleoni (ubačeni studenti koji su se pretvarali da su ćaciji u Pionirskom parku) pred protest 15. marta u jednom od šatora vidjeli heklere (automatske puške) i gumene metke. Pored uniformisanih policajaca, mahom Žandarmerije, koji su obezbjeđivali Ćacilend živim zidom, izvori “Vremena” tvrde da su se i u samom parku nalazili policajci u civilu. Kako kažu, vjerovatno je i oružje bilo policijsko.

Policija, studenti, vojni veterani i bajkeri osigurali su da protest protekne mirno. Ćacilendu je moglo da se priđe samo sa platoa kod Narodne Skupštine – ostale ulice oko parka bile su zatvorene, kako bi se izbjegli incidenti. U večernjim časovima provokacije su se intenzivirale i potom kulminirale topovskim udarima iz pravca parka. Jak zvuk odzvanjao je sa svih strana, a očevici kažu da je djelovalo da najviše dolazi iz pravca ulice Dragoslava Jovanovića. Šta je bila ideja iza topovskih udara, ne može se sa sigurnošću znati. Mnogi govore o pokušaju da se isprovociraju neredi kako bi policija dobila povod da napadne mirne demonstrante. Ipak, te su provokacije propale zato što su studentski redari, po ranijem ranijem dogovoru, skinuli žute prsluke i označili kraj protesta.

Kada se studentski protest završio i na Slaviji, nekoliko stotina ljudi ostalo je na platou ispred Skupštine. Oni ispred ograde, ekipa iz Ćacilenda iza nje, a u sredini – demolirani traktori i Žandarmerija. Ugašen je i najveći dio ulične rasvjete, pa je skupštinski plato ostao u polumraku.

foto: jovana kulačević / tanjug

DAN POSLIJE

Nakon što je metastazirao tokom protesta 15. marta, Ćacilend se više nije vraćao u prvobitnu formu. Razlupani traktori su uklonjeni nekoliko dana kasnije, Žandarmerija se povukla, ali je ostala ograda i iza nje tona otpada. Na video snimcima i fotografijama nastalim u parku neposredno nakon povlačenja studenata 2.0 vidi se ruinirana kamperska oprema (nova), bačena hrana i smeće.

U centralnom dijelu parka ostali su veći šatori, ograda je i dalje tu, desetak mobilnih toaleta i iz daljine vidljiva šačica studenata 2.0, koja još uvijek obitava u parku. Međutim, taktika je, čini se, promjenjena. S obzirom na to da je Pionirski park danima ličio na sve sem na studentski kamp, kreatori su odlučili da ga malo oplemene aksesoarom koji zaista podsjeća na studentski. Tako “Patologija” Miloša Pavlovića više nije jedina knjiga koja se može pronaći u Ćacilendu. U jednom od šatora postavljene su police sa knjigama – studenti 2.0 nazivaju ga čitaonicom – a u njemu ujedno održavaju i konferencije za novinare.

Kako se student Pavlović nije proslavio (ali jeste postao viralan) u svojim obraćanjima javnosti, sada među studentima 2.0 ima još nekoliko predstavnika koji se javljaju za riječ. Da li trenutna grupa i spava u Pionirskom parku nije poznato, ali je činjenica da su kreatori Ćacilenda relativno uspjeli da prevaziđu prvobitni problem pronalaženja statista koji barem liče na studente. Danas studenti 2.0 još više žele da se dokažu, pa imaju i likovnu sekciju, organizuju kvizove znanja, prisutni su na društvenim mrežama, a posjetio ih je i Vučić. I donio girice.

Predstavnici studenata 2.0 pozvali su na razgovor rektora beogradskog univerziteta Đokića (on je već poduže žrtva napada režima i njegovih tabloida), kao i nekolicinu univerzitetskih profesora. Oni se nisu odazvali, ali je Ćacilend još jednom posjetila profesorka Medicinskog fakulteta Valentina Blagojević – koja je i ranije govorila na skupovima podrške SNS.

Kreatori Ćacilenda jesu promijenili taktiku u prezentovanju javnosti. Kako je patetika studenta Pavlovića izazivala poplavu transfera blama, zgražavanja i prezira, u novoj kampanji je primjetna određena doza ozbiljnosti. Neka nova lica se za mikrofonom dosta bolje snalaze. Međutim, mjesec dana kasnije, svima je već jasno da to nije ništa drugo do velika farsa, koja može ubijediti samo već ubijeđene.

Kao i svi dosadašnji kontramitinzi, i ovaj je ogolio razlike među “pristalicama” vladajuće partije. U parku su se našle i grupe ljudi zavisnih od državne pomoći (odavno izjednačena sa partijskom), koji ne mogu da kažu ne i koji se već tradicionalno eksploatišu u političke svrhe. Sa druge strane, teško je pronaći bilo kakvo opravdanje za one koji su u vrijeme duboke društvene krize koja trese Srbiju svojevoljno pristali da statiraju u Ćacilendu za dnevnicu, vidjevši u tome samo način da zarade novac.

Žargonski prozvano kraljevstvo Ćacilend i dalje postoji u Pionirskom parku, a i kada ga više ne bude bilo, biće potrebno mnogo vremena da se zaboravi da je tako nešto moglo postojati u srcu Beograda, tik uz spomenik, osmatračnicu sa Kajmakčalana.