

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Od ministra-rezidenta i generalnog konzula Judžina Skajlera do današnjeg izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Majkla Polta, 35 ličnosti bilo je na čelu američke diplomatske misije u Beogradu


Mediji su objavili vest da Bela kuća namerava da za novog ambasadora u Beogradu postavi Kamerona Muntera (Cameron Munter, 1954), sadašnjeg zamenika šefa misije u ambasadi SAD u Pragu. Odlazak aktuelnog američkog ambasadora Majkla Polta (Michael Polt, 1954) je „redovan i posledica je činjenice da mu tokom leta ističe trogodišnji mandat“.
Imajući u vidu da je najavljena smena na čelu diplomatske misije zemlje koja danas ima nesumnjivo ogroman, često i presudan uticaj na globalna dešavanja, nemeće se zadatak za zemlju prijema (Srbija) da spremno dočeka najavljeni događaj.
Skroman doprinos tim pripremama mogu dati i istoričari tako što će, proučivši i analizirajući dostupne izvore, upoznati širu javnost sa istorijskim tokom funkcije šefa američke diplomatske misije u Beogradu. Prihvatajući se tog zadatka, sledi tekst koji je pred vama.
Srbija je prvog diplomatskog predstavnika Sjedinjenih Američkih Država dočekala svečano. Bilo je to 10. novembra 1882. godine, kada je ministar-rezident i generalni konzul Judžin Skajler (Eugene Schuyler) predao svoja akreditivna pisma kralju Milanu Obrenoviću.
Skajler je stigao u Dvor tačno u podne velikim dvorskim kolima, u pratnji kraljevog prvog ađutanta i odeljenja kraljeve garde. Na ulazu je bila postrojena počasna četa, dok je vojna muzika svirala Hail Columbia. Judžin Skajler je na dužnosti opunomoćenog ministra i generalnog konzula Sjedinjenih Američkih Država u Kraljevini Srbiji ostao do 19. septembra 1884. Sedište je imao u Atini, jer je pored Srbije bio istovremeno i diplomatski predstavnik SAD za Grčku i Rumuniju. Poslednju diplomatsku službu imao je u Egiptu, koju je zbog malarijske groznice morao napustiti. Umro je na povratku kući, u Veneciji, jula 1890. godine, u svojoj pedesetoj godini. Počiva na venecijanskom protestantskom groblju San Mikele.
Od Judžina Skajlera do današnjeg izvanrednog i opunomoćenog ambasadora Majkla Polta, 35 ličnosti bilo je na čelu američke diplomatske misije u Beogradu: u Kraljevini Srbiji (1882–1918) – 13, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevini Jugoslaviji (1918–1941) – 4, u vreme Drugog svetskog rata pri Jugoslovenskoj izbegličkoj vladi u Londonu (1941–1945) – 3, u DFJ, FNRJ i SFRJ (1945–1992) – 13, i u SRJ i SCG (1992–2006) – 2.


Prosečan mandat prvog čoveka američke diplomatske misije u Beogradu trajao je 2 godine 11 meseci i 7 dana.
Zvanje ambasadora, tj. zvanje koje predstavlja najviši rang u diplomatskoj službi, američki predstavnici akreditiovani kod srpske (jugoslovenske) vlade nose od 1941. godine. Prvi je sa tom diplomatskom titulom bio Entoni Dreksel Bidl (Anthony Drexel Biddle Jr, 1897–1961), koji je od 3. oktobra 1941. do 28. septembra 1943. bio akreditovan kod Jugoslovenske izbegličke vlade u Londonu.
Najduži mandat imao je Persival Dodž (Percival Dodge, 1870–1936), koji je u Beogradu proveo 6 godina 4 meseca i 16 dana od 5. oktobra 1919. do 21. marta 1926. godine. Dodž je i prvi šef američke diplomatske misije koji je bio akreditovan samo u Beogradu, dok su njegovi prethodnici (u vreme Kraljevine Srbije) bili istovremeno akreditovani i u još nekoliko balkanskih zemalja.


Najkraći mandat imao je Džon Ridl (John Riddle, 1864–1941) koji je na mestu prvog čoveka američke diplomatske misije u Beogradu proveo 7 meseci i 16 dana, tj. od 7. maja 1906. do 23. januara 1907. godine.
Od šefova američkih diplomatskih misija akreditovanih u Beogradu, samo je Džon Džekson (John Jackson, 1862–1920) imao dva odvojena mandata; prvi od 9. maja 1904. do 13. jula 1905. i drugi od 16. januara 1912. do 15. oktobra 1913. godine.
Na kraju, jedna zanimljivost. Počev od 1867. godine Sjedinjene Američke Države imale su svog diplomatskog predstavnika u Bukureštu. Bio je to Lajoš Čapkaj (Lajos Czapkay), naturalizovani Amerikanac poreklom Mađar. Blizina prve domovine imala je na njega uticaja, pa je već sledeće godine zatražio premeštaj u Budimpeštu. Da bi lakše ostvario svoju zamisao, Čapkaj je obavestio Stejt department da je za sebe našao adekvatnu zamenu. Bio je to niko drugi nego tadašnji srpski diplomatski zastupnik u Bukureštu Kosta Magazinović pa je tako, počev od 1. jula 1868, „došlo do neuobičajene situacije u međunarodnom diplomatskom pravu i diplomatskoj istoriji, da predstavnik jedne zemlje (Srbije) služi kao otpravnik poslova druge države (SAD), sa kojom nema službene diplomatske odnose“ (Milan Bulajić).


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve