Dragoljub Ojdanić penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. "Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!", zavapili su Golootočani
GENERALI NA SPROVODU: Dragoljub Ojdanić u paradnoj uniformi,…
Koliko je zanimljivo ko se sve i kako obučen od Miloševićevih omiljenih generala pojavio oko njegovog odra, toliko je zanimljivo i ko se sve nije pojavio. Nije bilo Kozaka, Francuza, Britanaca i Kanađana, ali i nekih naših inače neizbežnih najviših oficira
Nekada, kad se još znao neki red i dok su se još poštovala pravila vojničke časti i otmenosti, stvari su bile jasne: poražene vojskovođe ubile bi se službenim pištoljem umesto da posle poraza idu okolo i objašnjavaju kako su – u stvari – oni pobedili, kao što su to kod nas radili Kadijević, Ojdanić, Pavković, Lazarević, Delić i ostali; vojni pogrebi odvijali su se u tišini i dostojanstvu pred smrću, jer „smrt je velikodostojnik čije prisustvo zahteva tišinu“ (Embrouz Birs), kao što pravi vojnici i te kako dobro znaju. Ali, to je bilo nekada, dok se još znao neki red…
Ovaj tužni i pornografski – sasvim topalovićevski (Maratoncitrčepočasnikrug; Dušan Kovačević) – pogrebni cirkus kome je Srbija, ni kriva ni dužna (a možda je i kriva i dužna…), bila izložena u subotu 18. marta, imao je i svoj vojni ugao i aspekt koji je bio sve pre nego neizbežan. Za taj kič monumentalnih razmera možemo da zahvalimo samo onome ko je mogao da nas od njega poštedi: Miloradu Vučeliću, iznenadnom Ceremonijalmajstoru po volji i izboru jedne nadasve nervozne i međusobno zavađene ožalošćene porodice.
Tu smo imali sve što se zamisliti dade: od dečice u uniformama „rodova i vidova“ zločinačkih paravojski, pa do srcedrapateljnog tekstilnog „ovoliko te volim“ srca (prodaje se na haubama automobila po Bulevaru, oko Lipovog lada) koje je neutešni đeneral Ivašov spustio na suzama zaliveni kovčeg ispod Lipe. Između toga Vučela je utisnuo gomilu vojnih lica i još koješta čime se sada nećemo baviti jer spada u antropologiju, psihijatriju, kriminalistiku i srodne discipline. Dve okolnosti su u tom tragikomičnom cirkusu privukle pažnju: Rusi i uniformisana lica (što se u neopisivom liku đenerala „i sretan vam put“ Ivašova čak i preklopilo). Na jurodive i mrakobesne dupetate Gosudarstvene dume već smo se bili navikli: od tih baturina, baburina i zjuganova normalnoj Srbiji povraća se već decenijama, pa smo i taj neonacistički i staljinistički šljam nekako preživeli – iz navike. Falio je – iz rosijskavo civilstva – još samo naš brat Vladimir Voljfovič Žirinovski sa eljiptonom u junačkoj desnici, ama ga iz nekog razloga nije bilo… Zato se pojavio đeneral Leonid Ivašov sa šapkom gigantičeskih proporcija. Lepo je Džordž Orvel još za Drugog svetskog rata upozoravao na dve stvari, kad su vojske u pitanju: što je šapka viša, vojska je sumnjivija; i da nijedna normalna i demokratska država nema „strojevi korak“ u svojoj vojsci. Sama šapka đenerala Ivašova bila je dovoljna da ceo taj tužni skup pretvori u nešto nalik na onaj čuveni film Čarlija Čaplina o diktatorima prethodnicima ovog našeg neprežaljenog.
Ako to nije uspelo Leonidu Ivašovu, bogami je uspelo našem dičnom đeneralu Dragoljubu Ojdaniću, jednom od „pobednika nad NATO-paktom“ i kavaljeru tridesetak odlikovanja koje je u „teškoj“ (vojni termin) plehanoj varijanti izvešao na bluzu sa obe strane prsa junačkih, a iznad zlaćane ešarpe koja je beznadežno tonula pod pritiskom đeneralovog stomačića. Istog trenutka taj penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. „Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!“, zavapili su Golootočani; vojna lica bila su zbunjena tim Ojdanićevim ukazanjem, jer nije ličio ni na šta iz poznatih pravilnika o odevanju i odlikovanjima. Ostala penzionisana vojna lica koja su se ukazala uz odar Slobodana Miloševića barem su vodila računa o tim pravilnicima, pa im se ne može zameriti dobar ukus; može im se zameriti samo zloupotreba uniforme, a i to u blažem i jedva kažnjivom obliku.
…Aco Tomić i…
Kako je novinaru „Vremena“ objašnjeno u Ministarstvu odbrane, penzionisano vojno lice može se u uniformi pojaviti samo u tri slučaja: na proslavi praznika svoje bivše jedinice; na taktičko-tehničkom zboru svoje bivše jedinice; i na vojnim svečanostima povodom državnih praznika. Aktivna vojna lica, pak, imaju više oblika svečanih uniformi. Oficiri do i uključivo potpukovnika imaće belu košulju ispod SMB uniforme, ešarpu i rozete odlikovanja; pukovnici i generali imaće svečanu tamnoplavu uniformu sa rozetama odlikovanja u „lakšoj“ varijanti ili sa ešarpom i celim odlikovanjima u „težoj“. Aktivni oficiri imaju pravo da nose oznake jedinica kojima pripadaju (na desnom ramenu ili na džepu bluze). Mornarica je, kao i uvek, poseban slučaj: njihove uniforme po pravilniku variraju od bele svečane, preko svetlokaki radne (ali i u svečanoj varijanti), pa do teget radne i svečane; ali o njima – Bogu hvala! – sada nije reč.
Dakle, general Dragoljub Ojdanić ukazao se pored odra Slobodana Miloševića u nebeskoplavoj uniformi Gardijske brigade, a ne u propisanoj (pod uslovom da je aktivno vojno lice, naravno) tamnoplavoj. Zli glasovi kažu da nije našao broj, pa je pozajmio, jer on nije bio u Gardi. Među oficirima koje smo anketirali preovladava mišljenje da mu je bolje bilo da je obukao poljsku maskirnu uniformu bez oznaka: tako bi se bar predstavio kao nekakav borac, jer protokol govori svojim jezikom, a taj je jezik veoma precizan.
…Nebojša Pavković u civilu
Ostali generali su se ponašali prema očekivanjima: Lazarevića nije bilo; Pavković se pojavio u civilu, u kožnoj jakni i sa nekom lepoticom ispod ruke; Aco Tomić je došao u civilu, pa se posle vajkao da bi i on bio došao u uniformi, samo da je znao; tipično. Nebojša Pavković je i inače bio postmoderno nastrojen u oblačenju dok je bio načelnik Generalštaba: pilotska kožna jakna u kombinaciji sa crnom beretkom vojne policije i slično.
Kad je već od Miloševićevog ispraćaja i sahrane napravljen takav jedan postmoderni cirkus, kad su već pomešana sva pravila vojnih protokola i etikecije – a o čistom kiču i da ne govorimo – nije bilo nikakve prepreke osim Vučelinih smušenih misli da se tu ne pojave još neki generali koji su zaista bili upadljivo odsutni. Pre svega je tu falio onaj đeneral Filatov (Sećate ga se? Onaj što ga je Spomenka Deretić vodala po Palama? E, taj.) koji je 1992. obećavao da će dovesti divizije Kozaka u pomoć napaćenoj srpskoj pravoslavnoj braći, ali se kasnije negde izgubio, kao i razni atamani, staršineipulkovnici od iste prevarantske vrste kao i ovi Rusi sa Slobine sahrane. Nema Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića; nema Bože Stevanovića „Šprajca“, niti Neđeljka Boškovića; nema onog generala Galoa, koji se onomad toliko nudio, ali nema ni mnogo važnijih francuskih generala – Žanvijea, De Laprela, Gorsa i još nekih koji su se njuškali sa Ratkom i Radovanom. Nema nam ni našeg kanadskog brata Luisa Mekenzija, a bili su mu slatki honorari za predavanja od Vaskolike Srpske Dijaspore.
Ostali generali opravdano su odsutni, kako vojni tako i policijski: ko u Ševeningenu, ko u Centralnom zatvoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!