Dragoljub Ojdanić penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. "Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!", zavapili su Golootočani
GENERALI NA SPROVODU: Dragoljub Ojdanić u paradnoj uniformi,…
Koliko je zanimljivo ko se sve i kako obučen od Miloševićevih omiljenih generala pojavio oko njegovog odra, toliko je zanimljivo i ko se sve nije pojavio. Nije bilo Kozaka, Francuza, Britanaca i Kanađana, ali i nekih naših inače neizbežnih najviših oficira
Nekada, kad se još znao neki red i dok su se još poštovala pravila vojničke časti i otmenosti, stvari su bile jasne: poražene vojskovođe ubile bi se službenim pištoljem umesto da posle poraza idu okolo i objašnjavaju kako su – u stvari – oni pobedili, kao što su to kod nas radili Kadijević, Ojdanić, Pavković, Lazarević, Delić i ostali; vojni pogrebi odvijali su se u tišini i dostojanstvu pred smrću, jer „smrt je velikodostojnik čije prisustvo zahteva tišinu“ (Embrouz Birs), kao što pravi vojnici i te kako dobro znaju. Ali, to je bilo nekada, dok se još znao neki red…
Ovaj tužni i pornografski – sasvim topalovićevski (Maratoncitrčepočasnikrug; Dušan Kovačević) – pogrebni cirkus kome je Srbija, ni kriva ni dužna (a možda je i kriva i dužna…), bila izložena u subotu 18. marta, imao je i svoj vojni ugao i aspekt koji je bio sve pre nego neizbežan. Za taj kič monumentalnih razmera možemo da zahvalimo samo onome ko je mogao da nas od njega poštedi: Miloradu Vučeliću, iznenadnom Ceremonijalmajstoru po volji i izboru jedne nadasve nervozne i međusobno zavađene ožalošćene porodice.
Tu smo imali sve što se zamisliti dade: od dečice u uniformama „rodova i vidova“ zločinačkih paravojski, pa do srcedrapateljnog tekstilnog „ovoliko te volim“ srca (prodaje se na haubama automobila po Bulevaru, oko Lipovog lada) koje je neutešni đeneral Ivašov spustio na suzama zaliveni kovčeg ispod Lipe. Između toga Vučela je utisnuo gomilu vojnih lica i još koješta čime se sada nećemo baviti jer spada u antropologiju, psihijatriju, kriminalistiku i srodne discipline. Dve okolnosti su u tom tragikomičnom cirkusu privukle pažnju: Rusi i uniformisana lica (što se u neopisivom liku đenerala „i sretan vam put“ Ivašova čak i preklopilo). Na jurodive i mrakobesne dupetate Gosudarstvene dume već smo se bili navikli: od tih baturina, baburina i zjuganova normalnoj Srbiji povraća se već decenijama, pa smo i taj neonacistički i staljinistički šljam nekako preživeli – iz navike. Falio je – iz rosijskavo civilstva – još samo naš brat Vladimir Voljfovič Žirinovski sa eljiptonom u junačkoj desnici, ama ga iz nekog razloga nije bilo… Zato se pojavio đeneral Leonid Ivašov sa šapkom gigantičeskih proporcija. Lepo je Džordž Orvel još za Drugog svetskog rata upozoravao na dve stvari, kad su vojske u pitanju: što je šapka viša, vojska je sumnjivija; i da nijedna normalna i demokratska država nema „strojevi korak“ u svojoj vojsci. Sama šapka đenerala Ivašova bila je dovoljna da ceo taj tužni skup pretvori u nešto nalik na onaj čuveni film Čarlija Čaplina o diktatorima prethodnicima ovog našeg neprežaljenog.
Ako to nije uspelo Leonidu Ivašovu, bogami je uspelo našem dičnom đeneralu Dragoljubu Ojdaniću, jednom od „pobednika nad NATO-paktom“ i kavaljeru tridesetak odlikovanja koje je u „teškoj“ (vojni termin) plehanoj varijanti izvešao na bluzu sa obe strane prsa junačkih, a iznad zlaćane ešarpe koja je beznadežno tonula pod pritiskom đeneralovog stomačića. Istog trenutka taj penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. „Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!“, zavapili su Golootočani; vojna lica bila su zbunjena tim Ojdanićevim ukazanjem, jer nije ličio ni na šta iz poznatih pravilnika o odevanju i odlikovanjima. Ostala penzionisana vojna lica koja su se ukazala uz odar Slobodana Miloševića barem su vodila računa o tim pravilnicima, pa im se ne može zameriti dobar ukus; može im se zameriti samo zloupotreba uniforme, a i to u blažem i jedva kažnjivom obliku.
…Aco Tomić i…
Kako je novinaru „Vremena“ objašnjeno u Ministarstvu odbrane, penzionisano vojno lice može se u uniformi pojaviti samo u tri slučaja: na proslavi praznika svoje bivše jedinice; na taktičko-tehničkom zboru svoje bivše jedinice; i na vojnim svečanostima povodom državnih praznika. Aktivna vojna lica, pak, imaju više oblika svečanih uniformi. Oficiri do i uključivo potpukovnika imaće belu košulju ispod SMB uniforme, ešarpu i rozete odlikovanja; pukovnici i generali imaće svečanu tamnoplavu uniformu sa rozetama odlikovanja u „lakšoj“ varijanti ili sa ešarpom i celim odlikovanjima u „težoj“. Aktivni oficiri imaju pravo da nose oznake jedinica kojima pripadaju (na desnom ramenu ili na džepu bluze). Mornarica je, kao i uvek, poseban slučaj: njihove uniforme po pravilniku variraju od bele svečane, preko svetlokaki radne (ali i u svečanoj varijanti), pa do teget radne i svečane; ali o njima – Bogu hvala! – sada nije reč.
Dakle, general Dragoljub Ojdanić ukazao se pored odra Slobodana Miloševića u nebeskoplavoj uniformi Gardijske brigade, a ne u propisanoj (pod uslovom da je aktivno vojno lice, naravno) tamnoplavoj. Zli glasovi kažu da nije našao broj, pa je pozajmio, jer on nije bio u Gardi. Među oficirima koje smo anketirali preovladava mišljenje da mu je bolje bilo da je obukao poljsku maskirnu uniformu bez oznaka: tako bi se bar predstavio kao nekakav borac, jer protokol govori svojim jezikom, a taj je jezik veoma precizan.
…Nebojša Pavković u civilu
Ostali generali su se ponašali prema očekivanjima: Lazarevića nije bilo; Pavković se pojavio u civilu, u kožnoj jakni i sa nekom lepoticom ispod ruke; Aco Tomić je došao u civilu, pa se posle vajkao da bi i on bio došao u uniformi, samo da je znao; tipično. Nebojša Pavković je i inače bio postmoderno nastrojen u oblačenju dok je bio načelnik Generalštaba: pilotska kožna jakna u kombinaciji sa crnom beretkom vojne policije i slično.
Kad je već od Miloševićevog ispraćaja i sahrane napravljen takav jedan postmoderni cirkus, kad su već pomešana sva pravila vojnih protokola i etikecije – a o čistom kiču i da ne govorimo – nije bilo nikakve prepreke osim Vučelinih smušenih misli da se tu ne pojave još neki generali koji su zaista bili upadljivo odsutni. Pre svega je tu falio onaj đeneral Filatov (Sećate ga se? Onaj što ga je Spomenka Deretić vodala po Palama? E, taj.) koji je 1992. obećavao da će dovesti divizije Kozaka u pomoć napaćenoj srpskoj pravoslavnoj braći, ali se kasnije negde izgubio, kao i razni atamani, staršineipulkovnici od iste prevarantske vrste kao i ovi Rusi sa Slobine sahrane. Nema Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića; nema Bože Stevanovića „Šprajca“, niti Neđeljka Boškovića; nema onog generala Galoa, koji se onomad toliko nudio, ali nema ni mnogo važnijih francuskih generala – Žanvijea, De Laprela, Gorsa i još nekih koji su se njuškali sa Ratkom i Radovanom. Nema nam ni našeg kanadskog brata Luisa Mekenzija, a bili su mu slatki honorari za predavanja od Vaskolike Srpske Dijaspore.
Ostali generali opravdano su odsutni, kako vojni tako i policijski: ko u Ševeningenu, ko u Centralnom zatvoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio
Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti
Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani
Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Blickrig smene direktora svih ANN medija u regionu pre desetak dana ne ulivaju poverenje. Tako se to ne radi ako nije u pitanju neprijateljsko preuzimanje. Na mesto direktora samog je sebe postavio jedan od vlasnika kompanije, Pedro Vargas David. Nije nevažno reći da je Davidov otac, za kojeg je Vučić slavodobitno rekao da je njegov blizak prijatelj, Mario David, bio dugogodišnji savetnik Viktora Orbana. Nije nevažno reći ni da je Alpak suvlasnik velike mađarske tehnološko-telekomunikacione grupe 4iG, koja je tokom vlasti Viktora Orbana zaradila brdo novca zahvaljujući državnim poslovima i akvizicijama strateške infrastrukture
Aleksandar Vučić dolazi u Novi Sad u petak (4. septembar). Hoće da pokaže da je pokorio grad, ali nije, samo ga je batinama izobličio do neprepoznatljivosti
Dobar deo režima rehabilitira Mladića zbog rehabilitacije vlastitog ratnog i političkog puta. Pogani mit o junačkom generalu potreban im je kako bi predstavili čitav srpski narod kao njegove i svoje saučesnike
Jednu „stranu“ sačinjavaju pripadnici režima, korumpirani policajci, kupljeni i ucenjeni kriminalci, te bogataši kojima je režim omogućio da se obogate, dok drugu stranu čine građani koji se okupljaju oko ideje slobode. Takva raspodela snaga ipak nije dovoljna da bi se srpsko društvo nazvalo podeljenim
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.