Dragoljub Ojdanić penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. "Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!", zavapili su Golootočani
GENERALI NA SPROVODU: Dragoljub Ojdanić u paradnoj uniformi,…
Koliko je zanimljivo ko se sve i kako obučen od Miloševićevih omiljenih generala pojavio oko njegovog odra, toliko je zanimljivo i ko se sve nije pojavio. Nije bilo Kozaka, Francuza, Britanaca i Kanađana, ali i nekih naših inače neizbežnih najviših oficira
Nekada, kad se još znao neki red i dok su se još poštovala pravila vojničke časti i otmenosti, stvari su bile jasne: poražene vojskovođe ubile bi se službenim pištoljem umesto da posle poraza idu okolo i objašnjavaju kako su – u stvari – oni pobedili, kao što su to kod nas radili Kadijević, Ojdanić, Pavković, Lazarević, Delić i ostali; vojni pogrebi odvijali su se u tišini i dostojanstvu pred smrću, jer „smrt je velikodostojnik čije prisustvo zahteva tišinu“ (Embrouz Birs), kao što pravi vojnici i te kako dobro znaju. Ali, to je bilo nekada, dok se još znao neki red…
Ovaj tužni i pornografski – sasvim topalovićevski (Maratoncitrčepočasnikrug; Dušan Kovačević) – pogrebni cirkus kome je Srbija, ni kriva ni dužna (a možda je i kriva i dužna…), bila izložena u subotu 18. marta, imao je i svoj vojni ugao i aspekt koji je bio sve pre nego neizbežan. Za taj kič monumentalnih razmera možemo da zahvalimo samo onome ko je mogao da nas od njega poštedi: Miloradu Vučeliću, iznenadnom Ceremonijalmajstoru po volji i izboru jedne nadasve nervozne i međusobno zavađene ožalošćene porodice.
Tu smo imali sve što se zamisliti dade: od dečice u uniformama „rodova i vidova“ zločinačkih paravojski, pa do srcedrapateljnog tekstilnog „ovoliko te volim“ srca (prodaje se na haubama automobila po Bulevaru, oko Lipovog lada) koje je neutešni đeneral Ivašov spustio na suzama zaliveni kovčeg ispod Lipe. Između toga Vučela je utisnuo gomilu vojnih lica i još koješta čime se sada nećemo baviti jer spada u antropologiju, psihijatriju, kriminalistiku i srodne discipline. Dve okolnosti su u tom tragikomičnom cirkusu privukle pažnju: Rusi i uniformisana lica (što se u neopisivom liku đenerala „i sretan vam put“ Ivašova čak i preklopilo). Na jurodive i mrakobesne dupetate Gosudarstvene dume već smo se bili navikli: od tih baturina, baburina i zjuganova normalnoj Srbiji povraća se već decenijama, pa smo i taj neonacistički i staljinistički šljam nekako preživeli – iz navike. Falio je – iz rosijskavo civilstva – još samo naš brat Vladimir Voljfovič Žirinovski sa eljiptonom u junačkoj desnici, ama ga iz nekog razloga nije bilo… Zato se pojavio đeneral Leonid Ivašov sa šapkom gigantičeskih proporcija. Lepo je Džordž Orvel još za Drugog svetskog rata upozoravao na dve stvari, kad su vojske u pitanju: što je šapka viša, vojska je sumnjivija; i da nijedna normalna i demokratska država nema „strojevi korak“ u svojoj vojsci. Sama šapka đenerala Ivašova bila je dovoljna da ceo taj tužni skup pretvori u nešto nalik na onaj čuveni film Čarlija Čaplina o diktatorima prethodnicima ovog našeg neprežaljenog.
Ako to nije uspelo Leonidu Ivašovu, bogami je uspelo našem dičnom đeneralu Dragoljubu Ojdaniću, jednom od „pobednika nad NATO-paktom“ i kavaljeru tridesetak odlikovanja koje je u „teškoj“ (vojni termin) plehanoj varijanti izvešao na bluzu sa obe strane prsa junačkih, a iznad zlaćane ešarpe koja je beznadežno tonula pod pritiskom đeneralovog stomačića. Istog trenutka taj penzioner i haški optuženik – na privremenoj slobodi zasenio je sve ostale učesnike oproštaja od Vrhovnog Komandanta. „Isti maršal Konjev na Staljinovoj sahrani marta 1953!“, zavapili su Golootočani; vojna lica bila su zbunjena tim Ojdanićevim ukazanjem, jer nije ličio ni na šta iz poznatih pravilnika o odevanju i odlikovanjima. Ostala penzionisana vojna lica koja su se ukazala uz odar Slobodana Miloševića barem su vodila računa o tim pravilnicima, pa im se ne može zameriti dobar ukus; može im se zameriti samo zloupotreba uniforme, a i to u blažem i jedva kažnjivom obliku.
…Aco Tomić i…
Kako je novinaru „Vremena“ objašnjeno u Ministarstvu odbrane, penzionisano vojno lice može se u uniformi pojaviti samo u tri slučaja: na proslavi praznika svoje bivše jedinice; na taktičko-tehničkom zboru svoje bivše jedinice; i na vojnim svečanostima povodom državnih praznika. Aktivna vojna lica, pak, imaju više oblika svečanih uniformi. Oficiri do i uključivo potpukovnika imaće belu košulju ispod SMB uniforme, ešarpu i rozete odlikovanja; pukovnici i generali imaće svečanu tamnoplavu uniformu sa rozetama odlikovanja u „lakšoj“ varijanti ili sa ešarpom i celim odlikovanjima u „težoj“. Aktivni oficiri imaju pravo da nose oznake jedinica kojima pripadaju (na desnom ramenu ili na džepu bluze). Mornarica je, kao i uvek, poseban slučaj: njihove uniforme po pravilniku variraju od bele svečane, preko svetlokaki radne (ali i u svečanoj varijanti), pa do teget radne i svečane; ali o njima – Bogu hvala! – sada nije reč.
Dakle, general Dragoljub Ojdanić ukazao se pored odra Slobodana Miloševića u nebeskoplavoj uniformi Gardijske brigade, a ne u propisanoj (pod uslovom da je aktivno vojno lice, naravno) tamnoplavoj. Zli glasovi kažu da nije našao broj, pa je pozajmio, jer on nije bio u Gardi. Među oficirima koje smo anketirali preovladava mišljenje da mu je bolje bilo da je obukao poljsku maskirnu uniformu bez oznaka: tako bi se bar predstavio kao nekakav borac, jer protokol govori svojim jezikom, a taj je jezik veoma precizan.
…Nebojša Pavković u civilu
Ostali generali su se ponašali prema očekivanjima: Lazarevića nije bilo; Pavković se pojavio u civilu, u kožnoj jakni i sa nekom lepoticom ispod ruke; Aco Tomić je došao u civilu, pa se posle vajkao da bi i on bio došao u uniformi, samo da je znao; tipično. Nebojša Pavković je i inače bio postmoderno nastrojen u oblačenju dok je bio načelnik Generalštaba: pilotska kožna jakna u kombinaciji sa crnom beretkom vojne policije i slično.
Kad je već od Miloševićevog ispraćaja i sahrane napravljen takav jedan postmoderni cirkus, kad su već pomešana sva pravila vojnih protokola i etikecije – a o čistom kiču i da ne govorimo – nije bilo nikakve prepreke osim Vučelinih smušenih misli da se tu ne pojave još neki generali koji su zaista bili upadljivo odsutni. Pre svega je tu falio onaj đeneral Filatov (Sećate ga se? Onaj što ga je Spomenka Deretić vodala po Palama? E, taj.) koji je 1992. obećavao da će dovesti divizije Kozaka u pomoć napaćenoj srpskoj pravoslavnoj braći, ali se kasnije negde izgubio, kao i razni atamani, staršineipulkovnici od iste prevarantske vrste kao i ovi Rusi sa Slobine sahrane. Nema Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića; nema Bože Stevanovića „Šprajca“, niti Neđeljka Boškovića; nema onog generala Galoa, koji se onomad toliko nudio, ali nema ni mnogo važnijih francuskih generala – Žanvijea, De Laprela, Gorsa i još nekih koji su se njuškali sa Ratkom i Radovanom. Nema nam ni našeg kanadskog brata Luisa Mekenzija, a bili su mu slatki honorari za predavanja od Vaskolike Srpske Dijaspore.
Ostali generali opravdano su odsutni, kako vojni tako i policijski: ko u Ševeningenu, ko u Centralnom zatvoru.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!