Navršilo se deset godina od smrti Draška Gagovića, čovjeka koji je kao fotoreporter nedeljnika „Vreme“ zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Beskrajno strpljiv, pedantan, s posebnim i istančanim osjećajem za psihologiju, Draško je bio istinski umjetnik. Sa jedinstvenim i neponovljivim darom i vještinom, zabilježio je strasti, nade i razočarenja političkih skupova, demonstracija i izbora; serije njegovih fotografija iz Narodne skupštine bolje i od čega drugog pokazuju tko je i kako vodio zemlju i zbog čega je doživjela sve to što ju je snašlo; slike ratova i njihovih posljedica, nestašica, hiperinflacije, bijede, nasilja, izbjeglica, novonastalih elita i još mnogo čega drugoga otvoreni su podsjetnik svega onoga što je Srbija preživjela u tih deset dugih, krvavih godina.
Draško je kao fotograf uspjevao da bude nevidljiv. Ljudi na njegovim fotografijama ne samo da ne poziraju, već su potpuno nesvjesni objektiva. To se posebno vidi na Draškovim slikama iz Skupštine: u strogim i čvrstim kompozicijama, iz brižljivo izabranih perspektiva, uvijek je u prvom planu duboka psihologija aktera. Nekad su ti poslanici bahati, sirovi i puni sebe, nekad zbunjeni, umorni i dezorijentirani, a nekad naprosto preplašeni i ponizni prema onima koji makar mrvicu vlasti imaju više od njih samih. Ali na svim tim fotografijama uvijek su bili to što jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, bez ikakvog prećutkivanja, zataškavanja ili uljepšavanja. A da bi sve to snimio i to baš na taj način, Draško je znao da nepogrešivo reagira u djeliću sekunde, ali i da čeka satima prije nego što „okine“; u ovome drugom, nikad ga nitko nije nadmašio.
Draško je izgradio i jasan i jedinstven stil. Svatko tko se bar malo upoznao sa njegovim radom, bez problema je kasnije nepogrešivo mogao prepoznati fotografije ovog autora. Jer – tehnički besprekorne i kompozicijski duboko promišljene – one bi uvijek i najpovršnijeg promatrača natjerale da se zamisli, ali i da osjeti emociju koju je Draško želio da zabilježi i prenese. To posebno dolazi do izražaja u Draškovim ciklusima izbjeglica i svih ostalih žrtava jednog svirepog vremena. Kada se pogledaju te fotografije, nemoguće je ne osjetiti duboku empatiju i sažaljenje. Upravo u ove slike autor je potpuno unosio svoju ličnost.
Draško Gagović je bio fotograf koji – kada su u pitanju bili slavni, poznati i moćni – ni pred kim nije savijao kičmu. Pristojan, staložen, do kraja odan svojoj viziji i estetici, istrajno se i beskompromisno držao svog viđenja portretisanih i gotovo bez iznimke, uvijek bi uspio da istjera svoj naum. Ni nakon deset godina od Draškovog preranog odlaska, nijedan fotograf u Srbiji nije zauzeo njegovo mjesto.
FOTOGRAFIJE DRAŠKA GAGOVIĆA: Slobodan Milošević,…
…studentske demonstracije 1992, marš na Tolstojevu ulicu;…
…studenti u Tolstojevoj ulici 1992;…
…zimski protest 1996/97;…
…izbeglice sa Kosova 1999;…
…izbeglice iz Krajine 1995;…
…Velimir Bata Živojinović;…
…Zoran Anđelković i Aleksandar Vučić;…
…Vojislav Šešelj, Milovan Bojić i Mirko Marjanović
Državne zdravstvene ustanove u Srbiji imaju postrojenja za sterilizaciju opasnog otpada, ali im država oduzima dozvole, otkriva „Vreme“ u novom broju. Da li se tako nameštaju poslovi privatnim firmama
Evropska unija uložila je milone evra kako bi pomogla Srbiji da sredi uklanjanje medicinskog i infektivnog otpada. Niš je jedan od prvih gradova koji su dobili postrojenje za ovu delatnost. Međutim, ono se danas ne koristi, poslove uklanjanja otpada dobija privatna firma, a zdravstvenim ustanovama istekle su dozvole. Uslovi za njihov produžetak postavljeni su tako da ne mogu da ih ispune
Pitanje za ljude sistema je – ko će biti prvi? Da li će policija, tužilaštvo i sudstvo, da li će oni iz prosvete i sa univerziteta ili iz javne uprave čekati da im “odseku glave” – i to malom broju čestitih i hrabrih, kako preti predsednik Srbije, ili će snažnije raditi po zakonu insistirajući na njegovom sprovođenju, a ne po njegovoj volji
Istinoljublje se, kaže Hana Arent, nikada nije ubrajalo u političke vrline. Da li to znači da je suština istine u njenoj nemoći, a suština politike u podmuklosti? Pa, ako je tako, zar nemoćna istina ne zaslužuje istu količinu prezira koliko i moć koja ne mari za istinu
Propali su pokušaji da država Srbija nacionalizuje NIS, da dvojica ljudi bliskih režimu kupe ruski udeo u NIS-u, da neka zapadna naftna kompanija ili investicioni fond uđu u vlasničku strukturu umesto Rusa. Ko sada, kao jedino preostalo rešenje prihvatljivo vlastima, ubrzano registruje flotu rečnih tankera za prevoz sirove nafte iz skladišta MOL-a u Mađarskoj do rafinerija NIS-a u Pančevu? Šta to sa sobom nosi? Zašto se Srbija nije odlučila za stečaj NIS-a
Udarac u trbuh građana koji sledi nakon američkih sankcija NIS-u posledica je nemogućnosti gospodara mehurova i neznanja Aleksandra Vučića da shvati šta politika zaista jeste
Aleksandar Vučić se silno razočarao u prijatelja Erdogana – a to mu zgodno dođe da se predstavi kao veliki patriota
Novac koji država troši na Narodno pozorište da bi ga osigurala od eventualnog požara je pokušaj da se zaustavi jedan drugi požar, onaj koji je moguće sprečiti isključivo ostavkama SNS kadrova na čelu ove kuće
Istraživanje “Vremena”: Medicinski otpad na jugu Srbije
Kako vlast zamenjuje državne ustanove privatnim firmama Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
