Navršilo se deset godina od smrti Draška Gagovića, čovjeka koji je kao fotoreporter nedeljnika „Vreme“ zabilježio autentičnu i kompletnu slika Srbije devedesetih godina dvadesetog vijeka. Beskrajno strpljiv, pedantan, s posebnim i istančanim osjećajem za psihologiju, Draško je bio istinski umjetnik. Sa jedinstvenim i neponovljivim darom i vještinom, zabilježio je strasti, nade i razočarenja političkih skupova, demonstracija i izbora; serije njegovih fotografija iz Narodne skupštine bolje i od čega drugog pokazuju tko je i kako vodio zemlju i zbog čega je doživjela sve to što ju je snašlo; slike ratova i njihovih posljedica, nestašica, hiperinflacije, bijede, nasilja, izbjeglica, novonastalih elita i još mnogo čega drugoga otvoreni su podsjetnik svega onoga što je Srbija preživjela u tih deset dugih, krvavih godina.
Draško je kao fotograf uspjevao da bude nevidljiv. Ljudi na njegovim fotografijama ne samo da ne poziraju, već su potpuno nesvjesni objektiva. To se posebno vidi na Draškovim slikama iz Skupštine: u strogim i čvrstim kompozicijama, iz brižljivo izabranih perspektiva, uvijek je u prvom planu duboka psihologija aktera. Nekad su ti poslanici bahati, sirovi i puni sebe, nekad zbunjeni, umorni i dezorijentirani, a nekad naprosto preplašeni i ponizni prema onima koji makar mrvicu vlasti imaju više od njih samih. Ali na svim tim fotografijama uvijek su bili to što jesu, sa svim svojim vrlinama i manama, bez ikakvog prećutkivanja, zataškavanja ili uljepšavanja. A da bi sve to snimio i to baš na taj način, Draško je znao da nepogrešivo reagira u djeliću sekunde, ali i da čeka satima prije nego što „okine“; u ovome drugom, nikad ga nitko nije nadmašio.
Draško je izgradio i jasan i jedinstven stil. Svatko tko se bar malo upoznao sa njegovim radom, bez problema je kasnije nepogrešivo mogao prepoznati fotografije ovog autora. Jer – tehnički besprekorne i kompozicijski duboko promišljene – one bi uvijek i najpovršnijeg promatrača natjerale da se zamisli, ali i da osjeti emociju koju je Draško želio da zabilježi i prenese. To posebno dolazi do izražaja u Draškovim ciklusima izbjeglica i svih ostalih žrtava jednog svirepog vremena. Kada se pogledaju te fotografije, nemoguće je ne osjetiti duboku empatiju i sažaljenje. Upravo u ove slike autor je potpuno unosio svoju ličnost.
Draško Gagović je bio fotograf koji – kada su u pitanju bili slavni, poznati i moćni – ni pred kim nije savijao kičmu. Pristojan, staložen, do kraja odan svojoj viziji i estetici, istrajno se i beskompromisno držao svog viđenja portretisanih i gotovo bez iznimke, uvijek bi uspio da istjera svoj naum. Ni nakon deset godina od Draškovog preranog odlaska, nijedan fotograf u Srbiji nije zauzeo njegovo mjesto.
FOTOGRAFIJE DRAŠKA GAGOVIĆA: Slobodan Milošević,…
…studentske demonstracije 1992, marš na Tolstojevu ulicu;…
…studenti u Tolstojevoj ulici 1992;…
…zimski protest 1996/97;…
…izbeglice sa Kosova 1999;…
…izbeglice iz Krajine 1995;…
…Velimir Bata Živojinović;…
…Zoran Anđelković i Aleksandar Vučić;…
…Vojislav Šešelj, Milovan Bojić i Mirko Marjanović
U znak sećanja na jednog od osnivača našeg nedeljnika, dugogodišnjeg glavnog urednika i njegovu posvećenost radu sa mladima, redakcija će 29. oktobra 2026. – na dan kada je izašao prvi broj VREMENA – dodeliti prvu nagradu „Dragoljub Žarković“ za mlade novinare do 30 godina
„Vreme“ u novom broju analizira naprasne pripreme Vučića i naprednjaka za izbore. Ostaje li im išta osim gole sile?
Iako nema naznake da li će biti vanrednih parlamentarnih izbora i da li će oni biti spojeni sa redovnim predsedničkim koji moraju da se održe do proleća 2027. godine, vlast se pokrenula na ovim nivoima. U tu svrhu pokrenula je inicijativu na tri nivoa – institucionalnom, digitalnom i stidljivom izlasku na ulicu. Vodeću ideju svega toga svojevremeno je formulisao SPS: “Ako se izbori organizuju kako treba, narod na njih ne mora da izlazi”
Jezik Teofila Pančića najviše je nalik lavini: kreće se ogromnom brzinom i krši sve pred sobom. Zatrpa li te – gotov si. Doduše, obrušiće se na tebe samo ako si zaslužio. Nije uočeno da je lavina poklopila bilo koga ko tu lavinu nije prizvao glupošću, bezobzirnošću, gmizavošću ili izborom da zaudara na fašizam
Iz (“levičarskog”) prsta isisana “Afera Arkadija” pokazuje nam, mimo uobičajenih prljavština dnevnopolitičke borbe na srpski način, dokle se dospelo u fenomenalnom civilizacijskom regresu koji je Srbiji donela Miloševićeva era
Milo Đukanović vladao je Crnom Gorom 32 godine. Vučić bi bar toliko da mešetari Srbijom, znači još jedno 18 godina – policijskom silom, tajnim službama, paravojnim partijskim formacijama, zauzdanim pravosuđem i pobesnelim tabloidima
Režim igra na sve ili ništa. Vučić nema apsolutno nikakvu ideju šta da radi, osim da pokuša da vlada, doslovno, policijskom silom i tabloidima. Jer državni sistem se kao posledica nasilja, krađe i nesposobnosti raspao, kao u Zaječaru
Šta bi ste izabrali između glasa za Vučića i tri crvene ili da vam iseku struju? Pogotovo ako radite najgrublje povremene poslove, niste bili i nikad nećete otići na more, niti odvesti decu kod zubara
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
