
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
Portparol glavnog tužioca Haškog tribunala

Osnovni podaci: Rođena je 17. februara 1963. u Parizu. Magistrirala književnost. Pored maternjeg francuskog, govori „srpski, hrvatski, italijanski, španski i engleski jezik“. Udata za inženjera Emila Domankušića, o kome kaže samo da „trenutno radi van Evrope“ (zna se međutim da je do 1995. Domankušić bio zaposlen na surčinskom aerodromu i da je kasnije radio kao aerodromski službenik u Istočnom Timoru). Imaju dvoje dece.
Karijera: Novinarstvom se bavi od početka 80-ih. Prvog januara 1990. zapošljava se u pariskom „Mondu“ kao dopisnik iz Beograda i tokom 90-ih izveštava o događajima sa prostora bivše Jugoslavije. U oktobru 2000. postaje portparol Tužilaštva Haškog tribunala. Kako Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte na funkciji glavnog tužioca, nije imala portparola, tvrdilo se da je to mesto „izmišljeno upravo za Florans Artman“.
Kako je izveštavala: „Uvek sam govorila šta mislim, na osnovu činjenica. Tako sam zadobila poverenje i ljudi koji nisu voleli što sam ovakva.“ Po izbijanju sukoba u Bosni, napisala je da „Muslimani žele multietničku demokratsku Bosnu, a Srbi hoće da od nje naprave veliku Srbiju“, kao i da Srbi „ako ovako nastave, neće izdržati ni nekoliko meseci. Srušiće im se zamišljena bajka kao kula od karata“. Tvrdi da je s jednom koleginicom otkrila Ovčaru novembra 1992. i da je „pre toga postojao samo podatak da je u okolini Vukovara postojala masovna grobnica“.
Posledice: U aprilu 1994. godine Savezno ministarstvo za informisanje odbilo je da joj produži akreditaciju. „Na kraju, pošto sam proterana, četiri meseca kasnije mi je dozvoljeno da dođem na petnaest dana, s tim da odem u ministarstvo i potpišem odluku prema kojoj mi je zabranjen rad na osnovu nekog člana Krivičnog zakona koji se obično koristio protiv Albanaca i sličnih ‘terorista’… Nisam je potpisala jer se u njoj nisam prepoznala.“
Kako je iskoristila slobodno vreme: Napisala je knjigu „Milošević – dijagonala laufera“ objavljenu 1999. godine. U originalu, naslov knjige („La diagonale du fu“) ujedno je i igra reči, pošto „fu“ na francuskom znači i „ludak“ i „šahovska figura lovac koja se po šahovskom polju kreće dijagonalno“.
Šta misli o svojoj šefici: „Ona je odlučna žena koja ne prihvata nikakav pritisak, a posebno ne politički. Jedini pritisak koji prihvata je radni pritisak… To je normalna osoba koja je jako radna, koja zna da se nasmeje, koja pije kafu ujutro, koja puši.“
Šta misli o Miloševiću: „Opsednut jedino vlašću, srpski predsednik odbijao je da svoju sudbinu veže za ideologiju… Dugoročne strategije nisu ga zanimale, jer su zahtevale koherentnu politiku. Srpski predsednik više je voleo podmukla okolišenja… Šampion u lukavstvu i umešnosti, Milošević je svoju obdarenost za taktiku stavio u službu jednog jedinog cilja: svoje vlasti.“
Da li je to bitno: „U moje poslove ne ulaze moji lični stavovi ili iskustva, nego ja samo prenosim reč i objašnjavam sudske strategije tužiteljice, gospođe del Ponte. Moji lični stavovi nisu bitni“.
Strogoća: Među novinarima važi za ljubaznu i za saradnju uvek raspoloženu sagovornicu. Ipak, kad su u pitanju neke teme, nisu joj strane ni pretnje: „Ta priprema zakona o saradnji sa međunarodnim tribunalom liči mi na kupovinu vremena. Ako u dogledno vreme ne počne saradnja, tražićemo da se obnove sankcije ovoj državi. One su delom ionako suspendovane na određeni rok dok se ne vidi kako će se ponašati nova vlast… Jugoslavija je ta koja mora sarađivati sa Tribunalom, a ne Tribunal sa Jugoslavijom.“
Šta je radila pred Miloševićev dolazak u Hag: „Ja sam ovde sa grupom od 30 jugoslovenskih novinara, sedimo na plaži i zaista bih volela da znam da li Milošević stiže, kako bih znala da li da naručim još jedno piće.“
Poroci: „Jedino glavni tužilac ima pravo da puši u zgradi Tribunala, drugi ne. Ali, ja mogu da se sastanem sa novinarima i zapalim cigaretu. To mi treba, jer ima dosta tenzija u sudu.“
Po čemu je posebno poznata: Po mini, šarenim ili uskim suknjama, upadljivim okvirima naočara i frizuri koju ne menja.
Šta voli: Kajmak, prebranac, pečene paprike i Bijelo dugme.

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve