
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Portparol glavnog tužioca Haškog tribunala

Osnovni podaci: Rođena je 17. februara 1963. u Parizu. Magistrirala književnost. Pored maternjeg francuskog, govori „srpski, hrvatski, italijanski, španski i engleski jezik“. Udata za inženjera Emila Domankušića, o kome kaže samo da „trenutno radi van Evrope“ (zna se međutim da je do 1995. Domankušić bio zaposlen na surčinskom aerodromu i da je kasnije radio kao aerodromski službenik u Istočnom Timoru). Imaju dvoje dece.
Karijera: Novinarstvom se bavi od početka 80-ih. Prvog januara 1990. zapošljava se u pariskom „Mondu“ kao dopisnik iz Beograda i tokom 90-ih izveštava o događajima sa prostora bivše Jugoslavije. U oktobru 2000. postaje portparol Tužilaštva Haškog tribunala. Kako Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte na funkciji glavnog tužioca, nije imala portparola, tvrdilo se da je to mesto „izmišljeno upravo za Florans Artman“.
Kako je izveštavala: „Uvek sam govorila šta mislim, na osnovu činjenica. Tako sam zadobila poverenje i ljudi koji nisu voleli što sam ovakva.“ Po izbijanju sukoba u Bosni, napisala je da „Muslimani žele multietničku demokratsku Bosnu, a Srbi hoće da od nje naprave veliku Srbiju“, kao i da Srbi „ako ovako nastave, neće izdržati ni nekoliko meseci. Srušiće im se zamišljena bajka kao kula od karata“. Tvrdi da je s jednom koleginicom otkrila Ovčaru novembra 1992. i da je „pre toga postojao samo podatak da je u okolini Vukovara postojala masovna grobnica“.
Posledice: U aprilu 1994. godine Savezno ministarstvo za informisanje odbilo je da joj produži akreditaciju. „Na kraju, pošto sam proterana, četiri meseca kasnije mi je dozvoljeno da dođem na petnaest dana, s tim da odem u ministarstvo i potpišem odluku prema kojoj mi je zabranjen rad na osnovu nekog člana Krivičnog zakona koji se obično koristio protiv Albanaca i sličnih ‘terorista’… Nisam je potpisala jer se u njoj nisam prepoznala.“
Kako je iskoristila slobodno vreme: Napisala je knjigu „Milošević – dijagonala laufera“ objavljenu 1999. godine. U originalu, naslov knjige („La diagonale du fu“) ujedno je i igra reči, pošto „fu“ na francuskom znači i „ludak“ i „šahovska figura lovac koja se po šahovskom polju kreće dijagonalno“.
Šta misli o svojoj šefici: „Ona je odlučna žena koja ne prihvata nikakav pritisak, a posebno ne politički. Jedini pritisak koji prihvata je radni pritisak… To je normalna osoba koja je jako radna, koja zna da se nasmeje, koja pije kafu ujutro, koja puši.“
Šta misli o Miloševiću: „Opsednut jedino vlašću, srpski predsednik odbijao je da svoju sudbinu veže za ideologiju… Dugoročne strategije nisu ga zanimale, jer su zahtevale koherentnu politiku. Srpski predsednik više je voleo podmukla okolišenja… Šampion u lukavstvu i umešnosti, Milošević je svoju obdarenost za taktiku stavio u službu jednog jedinog cilja: svoje vlasti.“
Da li je to bitno: „U moje poslove ne ulaze moji lični stavovi ili iskustva, nego ja samo prenosim reč i objašnjavam sudske strategije tužiteljice, gospođe del Ponte. Moji lični stavovi nisu bitni“.
Strogoća: Među novinarima važi za ljubaznu i za saradnju uvek raspoloženu sagovornicu. Ipak, kad su u pitanju neke teme, nisu joj strane ni pretnje: „Ta priprema zakona o saradnji sa međunarodnim tribunalom liči mi na kupovinu vremena. Ako u dogledno vreme ne počne saradnja, tražićemo da se obnove sankcije ovoj državi. One su delom ionako suspendovane na određeni rok dok se ne vidi kako će se ponašati nova vlast… Jugoslavija je ta koja mora sarađivati sa Tribunalom, a ne Tribunal sa Jugoslavijom.“
Šta je radila pred Miloševićev dolazak u Hag: „Ja sam ovde sa grupom od 30 jugoslovenskih novinara, sedimo na plaži i zaista bih volela da znam da li Milošević stiže, kako bih znala da li da naručim još jedno piće.“
Poroci: „Jedino glavni tužilac ima pravo da puši u zgradi Tribunala, drugi ne. Ali, ja mogu da se sastanem sa novinarima i zapalim cigaretu. To mi treba, jer ima dosta tenzija u sudu.“
Po čemu je posebno poznata: Po mini, šarenim ili uskim suknjama, upadljivim okvirima naočara i frizuri koju ne menja.
Šta voli: Kajmak, prebranac, pečene paprike i Bijelo dugme.

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve