

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Portparol glavnog tužioca Haškog tribunala


Osnovni podaci: Rođena je 17. februara 1963. u Parizu. Magistrirala književnost. Pored maternjeg francuskog, govori „srpski, hrvatski, italijanski, španski i engleski jezik“. Udata za inženjera Emila Domankušića, o kome kaže samo da „trenutno radi van Evrope“ (zna se međutim da je do 1995. Domankušić bio zaposlen na surčinskom aerodromu i da je kasnije radio kao aerodromski službenik u Istočnom Timoru). Imaju dvoje dece.
Karijera: Novinarstvom se bavi od početka 80-ih. Prvog januara 1990. zapošljava se u pariskom „Mondu“ kao dopisnik iz Beograda i tokom 90-ih izveštava o događajima sa prostora bivše Jugoslavije. U oktobru 2000. postaje portparol Tužilaštva Haškog tribunala. Kako Luiz Arbur, prethodnica Karle del Ponte na funkciji glavnog tužioca, nije imala portparola, tvrdilo se da je to mesto „izmišljeno upravo za Florans Artman“.
Kako je izveštavala: „Uvek sam govorila šta mislim, na osnovu činjenica. Tako sam zadobila poverenje i ljudi koji nisu voleli što sam ovakva.“ Po izbijanju sukoba u Bosni, napisala je da „Muslimani žele multietničku demokratsku Bosnu, a Srbi hoće da od nje naprave veliku Srbiju“, kao i da Srbi „ako ovako nastave, neće izdržati ni nekoliko meseci. Srušiće im se zamišljena bajka kao kula od karata“. Tvrdi da je s jednom koleginicom otkrila Ovčaru novembra 1992. i da je „pre toga postojao samo podatak da je u okolini Vukovara postojala masovna grobnica“.
Posledice: U aprilu 1994. godine Savezno ministarstvo za informisanje odbilo je da joj produži akreditaciju. „Na kraju, pošto sam proterana, četiri meseca kasnije mi je dozvoljeno da dođem na petnaest dana, s tim da odem u ministarstvo i potpišem odluku prema kojoj mi je zabranjen rad na osnovu nekog člana Krivičnog zakona koji se obično koristio protiv Albanaca i sličnih ‘terorista’… Nisam je potpisala jer se u njoj nisam prepoznala.“
Kako je iskoristila slobodno vreme: Napisala je knjigu „Milošević – dijagonala laufera“ objavljenu 1999. godine. U originalu, naslov knjige („La diagonale du fu“) ujedno je i igra reči, pošto „fu“ na francuskom znači i „ludak“ i „šahovska figura lovac koja se po šahovskom polju kreće dijagonalno“.
Šta misli o svojoj šefici: „Ona je odlučna žena koja ne prihvata nikakav pritisak, a posebno ne politički. Jedini pritisak koji prihvata je radni pritisak… To je normalna osoba koja je jako radna, koja zna da se nasmeje, koja pije kafu ujutro, koja puši.“
Šta misli o Miloševiću: „Opsednut jedino vlašću, srpski predsednik odbijao je da svoju sudbinu veže za ideologiju… Dugoročne strategije nisu ga zanimale, jer su zahtevale koherentnu politiku. Srpski predsednik više je voleo podmukla okolišenja… Šampion u lukavstvu i umešnosti, Milošević je svoju obdarenost za taktiku stavio u službu jednog jedinog cilja: svoje vlasti.“
Da li je to bitno: „U moje poslove ne ulaze moji lični stavovi ili iskustva, nego ja samo prenosim reč i objašnjavam sudske strategije tužiteljice, gospođe del Ponte. Moji lični stavovi nisu bitni“.
Strogoća: Među novinarima važi za ljubaznu i za saradnju uvek raspoloženu sagovornicu. Ipak, kad su u pitanju neke teme, nisu joj strane ni pretnje: „Ta priprema zakona o saradnji sa međunarodnim tribunalom liči mi na kupovinu vremena. Ako u dogledno vreme ne počne saradnja, tražićemo da se obnove sankcije ovoj državi. One su delom ionako suspendovane na određeni rok dok se ne vidi kako će se ponašati nova vlast… Jugoslavija je ta koja mora sarađivati sa Tribunalom, a ne Tribunal sa Jugoslavijom.“
Šta je radila pred Miloševićev dolazak u Hag: „Ja sam ovde sa grupom od 30 jugoslovenskih novinara, sedimo na plaži i zaista bih volela da znam da li Milošević stiže, kako bih znala da li da naručim još jedno piće.“
Poroci: „Jedino glavni tužilac ima pravo da puši u zgradi Tribunala, drugi ne. Ali, ja mogu da se sastanem sa novinarima i zapalim cigaretu. To mi treba, jer ima dosta tenzija u sudu.“
Po čemu je posebno poznata: Po mini, šarenim ili uskim suknjama, upadljivim okvirima naočara i frizuri koju ne menja.
Šta voli: Kajmak, prebranac, pečene paprike i Bijelo dugme.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve