Filozofski slučaj

Dr Jasna Šakota-Mimica ostala je prošle jeseni bez posla, otpuštena je s Filozofskog fakulteta u Beogradu. Uvidom u bogatu dokumentaciju došao sam do zaključka da je ona kolateralna žrtva jedne opasne tendencije: tendencije da se filozofija svede na bezopasno i dogmatskim okvirima ograničeno prepričavanje trećerazrednih angloameričkih uzora, s konačnim ciljem njezina svođenja na sluškinju teologije (koja ne mora nužno biti teističke naravi; u obzir dolaze i drugi likovi teologije i pseudoteologije, u prvom redu pseudoteologija obogotvorenih entiteta nacije i države).

Ponajprije, možda malo dosadna, ali za razumijevanje slučaja neophodna faktografija: Jasna Šakota-Mimica, asistentica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu za područje „opšte filozofije s posebnim težištem na predmetu Istorija filozofije II“, prijavila je svojedobno na svom fakultetu doktorsku disertaciju pod naslovom Dekartova metafizika tela, a 2004. godine predala rukopis te je formirana četveročlana komisija (u kojoj je za temu disertacije bila kompetentna samo dr Radmila Šajković, ugledna filozofkinja i penzionirana profesorica Univerziteta, gdje je dugo godina predavala upravo područje u kojemu je ta disertacija i napisana). Jednostavnim uvidom u bibliografije preostalih članova komisije (L. Kojen, M. Arsenijević i V. Perišić) može se ustanoviti da oni ili nisu kompetentni za područje rane novovjekovne filozofije ili – neki od njih – nisu kompetentni ni za jedno područje filozofije. Dotična trojica pripremili su, međutim, negativan izvještaj, s kojim se četvrta članica, ona koja je jedina i po poznavanju relevantnih jezika i po svojim radovima bila kompetentna za uvid u kvalitetu rada, nije složila. Pod nepoznatim okolnostima prof. dr Radmila Šajković se naposljetku i povukla iz komisije, a kandidatkinja obustavila postupak stjecanja doktorata na matičnom fakultetu i prijavila istovjetnu temu na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

Nakon obranjene disertacije (a u ocjeni i obrani sudjelovala je i profesorica Šajković, što bi moglo uputiti na zaključak da se iz beogradske komisije povukla pod izvjesnim pritiscima) Jasna Šakota-Mimica stekla je formalne pretpostavke za izbor u docentsko zvanje. Slijedila je višegodišnja opstrukcija raspisivanja natječaja, da bi Odjeljenje za filozofiju Filozofskog fakulteta konačno 24. septembra 2008. izabralo dvočlanu komisiju „koja treba da proceni da li dr Irina Deretić i dr Jasna Šakota-Mimica ispunjavaju uslove za izbor u zvanje docenta“ u sastavu M. Arsenijević i L. Kojen (usputna napomena: međunarodni standardi zahtijevaju da se komisija koja će ocijeniti rezultate natječaja za izbor nastavnika univerziteta sastoji od najmanje tri člana/članice, a ukoliko je riječ o docentskom ili višem zvanju, najmanje jedan član/članica takve komisije ne može biti iz redova nastavnika zaposlenih na fakultetu na kojem se izbor vrši). Komisija je odlučila da napiše odvojene izvještaje za dvije kandidatkinje koje su se prijavile za dva različita docentska mjesta. Dr Irina Deretić izabrana je nakon provedene procedure u zvanje docentice. Međutim, izvještaj te komisije koji se odnosi na Jasnu Šakotu-Mimicu od 14. novembra 2008. (a kojemu slijedi i dopuna od 21. novembra) završava zaključkom da kandidatkinja ne ispunjava pretpostavke za izbor u docentsko zvanje.

Argumentacija na kojoj se zasniva negativan prijedlog u najmanju se ruku može ocijeniti nedobronamjernom: kandidatkinjini radovi se pogrešno i nedobronamjerno vrednuju, pa se tako njezina knjiga Dekartova metafizika tela (Pančevo, 2006) proglašava objavljenom doktorskom disertacijom i ignorira se činjenica da su u toj knjizi sadržana i dva poglavlja kojih u disertaciji nema (a koji bi se po svakom standardu morali bodovati, ako se sama disertacija prema važećim kriterijima ne kvantificira niti uzima u obzir kao objavljen rad), a rad „Dva tela“ objavljen u časopisu „Arhe“ (koji se nalazi na popisu liste relevantnih časopisa nadležnog ministarstva), diskvalificira se na temelju smiješne ocjene kako je tu riječ o literarnom eseju. Vrhunac komisijske zlonamjernosti odnosi se na članak koji je pod naslovom „Descartesove ispovijesti“ objavljen u zagrebačkom časopisu „Filozofska istraživanja“ (u broju 1. za 2009). Komisija je najprije pokušala dokazati da je taj članak (koji je u rečenom časopisu zaprimljen 25. septembra 2008) dio doktorske disertacije, a kad se pokazalo da je riječ o posve novom radu, primijenila je strategiju diskvalifikacije razine časopisa. Pri tom se poslužila podatkom da se taj časopis ne nalazi na listi relevantnih časopisa koju je sačinio projekt HERA (riječ je o skupini analitičkih istraživača koji su za potrebe Evropske znanstvene fondacije, jedne od brojnih javno-privatnih fondacija što ih dijelom ili u potpunosti financira Evropska komisija) iako ozbiljniji univerziteti kao mjerodavan izvor podatka o kvaliteti nekog časopisa uzimaju u obzir isključivo liste AHCI i CC (a taj kriterij primjenjuje i Univerzitet u Beogradu) – a „Filozofska istraživanja“ na tim listama zauzimaju najviši rang.

Nakon opstrukcije nekih članova Odjeljenja za filozofiju na Kadrovskoj komisiji Filozofskog fakulteta (kojima je – slučajno? – odlučan doprinos dao R. Ljušić) i dodatne opstrukcije tadašnjeg dekana na Fakultetskom vijeću, kojima je onemogućeno da nadležna tijela dobiju uvid u karakter rada komisije za izbor dr Jasne Šakote-Mimice, te odbijanja kandidatkinje da se prijavi na ponižavajući natječaj za asistentsko mjesto, slijedio je epilog: početkom akademske 2009/10. godine novoizabrana dekanica uručila je nesuđenoj docentici rješenje o otkazu. Stvar je sada na sudu.

Što bi se iz svega dalo zaključiti? Slučajnost da se strategija diskvalifikacije „Filozofskih istraživanja“, kojoj je pribjegla dvočlana komisija, podudara s istovremenim pokušajem skupine hrvatskih filozofa minorna znanstvenog ugleda (od kojih su neki proustaški orijentirani, neki zastupnici dogmatske varijante tzv. analitičke filozofije, a dio njih sintetiziraju prvu i drugu osobinu) da onemoguće financiranje tog časopisa koincidira s angažmanom Radoša Ljušića u diskvalifikaciji Jasne Šakote-Mimice u mjeri koja upućuje na visoku razinu naivnosti onih koji iz tih koincidencija ne bi htjeli izvesti zaključak o logičnoj vezi između nacionalfundamentalizma i filozofskog dogmatizma. Fundamentalizmi se, dakako, moraju oslanjati na dogmatizam (čak i kada se on prikriva plaštom antidogmatske i antimetafizičke filozofije), a smrtan im je zajednički neprijatelj kritičko mišljenje. Sokrata su natjerali da ispije otrov jer je kvario mladež. Jasna Šakota-Mimica prošla je zbog istovjetna zločina mnogo bolje od Sokrata. Kontekst njezina kažnjavanja upućuje, međutim, na opravdanost strahovanja da se u Beogradu neće pojaviti nikakav Platon i nikakav Aristotel i da će filozofija trunuti u glibu međusobno solidarnih (tek naizgled suprotstavljenih) dogmi. A dogma je smrt svake filozofije i svake duhovnosti.