
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Radili smo u ovih tridesetak godina novinarstva sa desetinama fotoreportera. Bilo ih je – kao i svih nas ostalih – raznih vrsta: od magaraca koji pojma nemaju šta ili koga slikaju, niti ih zanima, pa do pametnica koji, pošto uslikaju mušteriju, postave i neka svoja pitanja tokom intervjua i sve razumeju. Draško Gagović bio je najpouzdaniji i najsmireniji fotograf s kojim smo ikada radili. Putovali smo zajedno na razna nehigijenska mesta kada su ovi ratovi počinjali 1991. Znao je tačno kada treba da se uplašimo, a kada ne; znao je da šarmira razne naoružane i uniformisane likove tako da mu poziraju po želji; znao je – kao što je to već neko u štampi pomenuo – da bude nevidljiv kad treba. Strpljivo je sa nama u mraku čekao u autu satima između neprijateljskih čekpointa da se otvori onih par minuta za siguran prolazak; malo fotografa ima taj talenat. Bio je jedan od poslednjih velikih umetnika crno-bele fotografije: od naših amaterski skromnih negativa pravio je remek-dela, satima ispravljajući naše greške. Podjednako strpljivo satima je čekao da u Skupštini neko složi facu ili učini pokret.
I za kraj: on je jedan od retkih ljudi koji je vozio 160 kilometara na sat, a čovek je mogao mirno da spava na susednom sedištu. Ako je Draško bio nešto – bio je pouzdan kolega i saputnik, savršen fotograf i čestit čovek.











Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve