

Tabloidi
Zvučni top: Šta sve režimski mediji prećutkuju
„Specijalnu emisiju“ o zvučnom topu izbacili su Pink, Prva, B92 i Informer TV. Šta se u njoj tvrdi, a šta se prećutkuje


Radili smo u ovih tridesetak godina novinarstva sa desetinama fotoreportera. Bilo ih je – kao i svih nas ostalih – raznih vrsta: od magaraca koji pojma nemaju šta ili koga slikaju, niti ih zanima, pa do pametnica koji, pošto uslikaju mušteriju, postave i neka svoja pitanja tokom intervjua i sve razumeju. Draško Gagović bio je najpouzdaniji i najsmireniji fotograf s kojim smo ikada radili. Putovali smo zajedno na razna nehigijenska mesta kada su ovi ratovi počinjali 1991. Znao je tačno kada treba da se uplašimo, a kada ne; znao je da šarmira razne naoružane i uniformisane likove tako da mu poziraju po želji; znao je – kao što je to već neko u štampi pomenuo – da bude nevidljiv kad treba. Strpljivo je sa nama u mraku čekao u autu satima između neprijateljskih čekpointa da se otvori onih par minuta za siguran prolazak; malo fotografa ima taj talenat. Bio je jedan od poslednjih velikih umetnika crno-bele fotografije: od naših amaterski skromnih negativa pravio je remek-dela, satima ispravljajući naše greške. Podjednako strpljivo satima je čekao da u Skupštini neko složi facu ili učini pokret.
I za kraj: on je jedan od retkih ljudi koji je vozio 160 kilometara na sat, a čovek je mogao mirno da spava na susednom sedištu. Ako je Draško bio nešto – bio je pouzdan kolega i saputnik, savršen fotograf i čestit čovek.






















„Specijalnu emisiju“ o zvučnom topu izbacili su Pink, Prva, B92 i Informer TV. Šta se u njoj tvrdi, a šta se prećutkuje


Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera


“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”


Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste


Srbija se u Evropi sada i javno naziva “žarištem” na kojem se vrbuju i za sabotaže obučavaju ruski ljudi. O tome se u Beogradu samo ćuti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve