Dragoljub Žarković (1951–2020)

Dok je u noći utorak na srijedu štampan ovaj broj „Vremena“, umro je naš glavni urednik Dragoljub Žarković; za sve nas u redakciji, ali i mnoge druge, jednostavno – Žare. Da je podlegao podmukloj bolesti, još uvijek ne dopire do svijesti.

Žare je bio posljednji od one nekolicine istinskih novinarskih velikana koji su prije više decenija uspjeli da se izbore za slobodu izražavanja u svojim medijima. Od tada, pa do svog posljednjeg daha, nije znao za kompromis kada je riječ o poštovanju najviših novinarskih standarda, danas gotovo izumrlih. U tom kontekstu, teško je reći što je više prezirao i odbijao – nametnutu cenzuru ili pristajanje na autocenzuru. Javni interes mu je bio iznad svega. Tako je sam pisao, tako je uređivao novine, tako je uticao na sve oko sebe.

Briljantan, beskrajno duhovit, načitan, uvijek dobro obaviješten i sa rijetkom sposobnošću da ono ključno i najvažnije sažme u nekoliko rečenica, Žare je imao istinsku karizmu. Svako tko ga je malo bolje upoznao, može to posvjedočiti. Nije trpio pokvarenjake, budale, poltrone i bahate gospodare tuđe muke gradeći sliku o sebi kao o rezigniranom i pomalo ciničnom uredniku. Međutim, iza nje se krio jedan izuzetno dobar, velikodušan i nesebičan čovjek. Svima nama koji smo imali privilegiju da radimo i družimo se sa Žaretom, bio je i ostao prva i najvažnija adresa za sve naše probleme. Beskrajno smo ga poštovali i voljeli, a on nam je uzvraćao očinskom brigom.

Vječno s cigaretom u ustima, Žare nas je vodio praktično od nastanka nedeljnika Vreme. Njegov autoritet uvijek je bio neprikosnoven. Svaka dilema rješavana je jednostavno – „Pitajmo Žareta“. Kada bi nas pohvalio, osjećali smo se kao da smo dobili oreden, a kad bi nam uputio kritiku preispitivali smo se da li smo dorasli ovom poslu. Što god da se događalo i ma sa čim da smo se kao redakcija nosili, on je stalno bio tu da nas ohrabri, podrži, usmjeri, smiri…

Svako u Vremenu u bilo koje doba dana i noći zna dvije stvari – kada je došao u redakciju i kada je i kako upoznao Žareta. Mada svi zajedno činimo Vreme, Vreme je – gledano u cjelini – Žaretovo životno djelo. Njegov gubitak je nenadoknadiv. Nastavićemo dalje onako kako nas je Žare formirao, na temeljima svega što je s toliko ljubavi, dara i odricanja izgradio, maksimalno se trudeći da slijedimo njegov duh. Kao i do sada biće tu uspjeha i poraza. Međutim, nikad više neće biti onako kao kad je Žare bio s nama.