

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati




Koliko je za opoziciono delovanje štetno “svi su isti”, toliko je za lokalne izbore opasno “ionako se sve odlučuje na republici”


Ovo je prilika da se lokalna vlast uspostavi, a ne smeni. Kad su kao domine popadali gradonačelnici u pola države na jednu čvrgu s vrha, videli smo koliko to nisu bile ni vlasti, a posebno ne lokalne. Aport! To je najčešća naredba. Donesi glasove! Donesi odluku u lokalnoj skupštini! Donesi neke pare. I naravno: Pusti! Kad kažu “pusti”, onda pustiš to što si zagrizao, jer to i nije tvoje. Podneseš ostavku, i “uz nogu”.
Teško je sada govoriti ljudima da to tako ne treba, nisu navikli.
Većina ljudi sa kojima ćete razgovarati, čak i u pešačkoj zoni sredine kakva je Kraljevo, misli da se slabo šta može odlučiti na lokalu. I nije da nisu sasvim u pravu, jer praksa jeste takva. To što su Ustav i svi zakoni solidno zasnovani na Evropskoj povelji koja garantuje autonomiju lokalnim samoupravama nema mnogo smisla ako to pogazi svaka centralizovana državna vlast. I taj nesrećni kult spasioca, vođe i finansijera nas baš unazađuje decenijama. Tvoje je, građanine, da živiš, a to kako, ima ko će da vodi računa o tome.
Koliko je to samo skup savet! Koliko nas je puno koštalo, to da “ima ko vodi računa o tome”. Jer samo to nemamo. Naročito ko vodi računa o tome kako ćemo živeti. Većina tih na koje bi trebalo računati odavno su poslušali samo kozmetičke savete koji sve potrebe zasnivaju isključivo na ličnim zadovoljstvima.
Čak i poruke koje pozivaju ljude da nešto zajedno urade dosta loše prolaze. Dakle, ne one koje sugerišu preduzimljivost, ili preuzimanje odgovornosti, ili inicijative za kvalitet zajedničkog života, već i one koje pozivaju na učešće u aktivnostima. Čak i najsvesniji članovi zajednice su najbliži tome da nama koji se kandidujemo za lokalne izbore dodele zastupništvo u vidu funkcije, a mi da ispostavimo rezultate. Onako menadžerski i merljivo. A funkcionalna zajednica je, nasuprot tome, sposobna da dobro definiše šta je to zajedničko dobro, organizuje svoje delove u funkcionalne celine, rasporedi dužnosti i obaveze, i za to ne ispostavi račun, nego kvalitet. Kvalitet uprave zajednicom, a time i samog života u onom delu kojim ga određuje društvo. Naravno, (opet) zvučim idealizovano i naivno, ali to je cilj, a domet određujemo sami.
Dobro, ne sasvim sami, jer uslovi u kojima se ovi izbori sprovode u još većoj meri određuju njihov ishod, ali i na to moramo aktivno da utičemo. Dakle, na izborima moramo da utičemo na njihove uslove koliko i na rezultat.
Jesu li, dakle, ovi izbori rešenje za duboke društvene podeljenosti, eskalaciju nasilje i ubrzani napredak u nigde? Zanimljivo je da niko od aktera u ovom izbornom ciklusu ne misli da jesu. Ne misle ni oni koji su ih nametnuli, ali oni nisu ni tražili rešenje za probleme nego za opstanak na vlasti. Ali nisu ni svi koji su raspisivanje proglasili za pasivni pregovarački uspeh kao što svaka žrtva nasilja posle snažnog šamara, ostanak na nogama proglasi pobedom nad nadmoći nasilnika. Svi smo bili svesni toga da je po svaku cenu trebalo prekinuti izrazito neprijatnu tišinu nakon protesta zbog tragedija koje društvo nije moglo da podnese, ni da racionalizuje, jer to i nije bilo moguće. Pristali smo, međutim, na buku koja će maskirati bolnu neprijatnost.
“Pa, promeniće se valjda nešto, makar malo? Makar Beograd, ili to Kraljevo…” Hoće, naravno, sasvim je izvesno da će se mnogo toga promeniti, ali dajte da u tom naporu ne napravimo štetu koju je kasnije teško ispraviti. Ako je lokalna vlast do sada bila samo kulisa, onda makar da joj mi dodatno ne umanjujemo značaj kroz ovu kampanju. Ako je zbog šansi koje je neko preračunao, Beograd uzeo pažnju i resurse skromnih opozicionih kapaciteta, onda makar da objasnimo na tom primeru koliko je važna lokalna vlast, a ne puka nedoumica nad listićem gde ima i imena ljudi koje stvarno poznajemo i susrećemo. Jer, i Beograd je, iako regulisan posebnim Zakonom zbog kompleksnosti upravljanja, ipak lokalna vlast. Ako neko u Borči insistira da prioritet bude kanalizacija, onda je to jednako važno koliko i da neko traži da se obnovi jedini srušeni most, ili javni prevoz u Roćevićima kod Kraljeva. To su lokalne politike, one koje artikulišu potrebe ljudi i pretvaraju u odluke koje se efikasno sprovode. Koliko je za opoziciono delovanje štetno “svi su isti”, toliko je za lokalne izbore opasno “ionako se sve odlučuje na republici”. Negovanjem te, kao i potrebe za novim vođom, koji za razliku od prethodnih treba samo da bude savršen, smanjujemo demokratski kapacitet celog društva. Za pragmatične, smanjujemo broj domina koje bi mogle biti prve. A svi smo tako željni tog efekta.
Govorite svojima da na tim listićima, među tim imenima, pronađu ona koja su čuli i upoznali i pre kampanje. Po dobru, ako je ikako moguće.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve