Više niko ne brine hoćemo li preko cenzusa, već se ponavlja pitanje “Hoćemo li da ih srušimo?” Bijemo se već 10 godina. Naučili smo da gubimo, ali smo prvi put spremni da prihvatimo sve obaveze pobede
Vladan Slavkovicfoto: Samir Delic…
Dobro poznatim poslom hitam ka dobro poznatoj kancelariji. Hladnjikavo je i kiša pada. Baš kao i svaki put kad sakupljamo potpise. Mrmljam u sebi jer telefon već bruji. I ne gledam jer znam da žele da požurim. Prošlo je sedam godina od prošle kampanje. Tada sam bio šef “terenske” ekipe Lokalnog fronta. I sad sam zvanično, ali su me klinci naprosto oduvali. I Zorica i Gordan. Teraju po svom. Lepše od mene. A izgleda i kvalitetnije.
Pre sedam godina je tema u razgovoru sa ljudima bila “Možete li vi uopšte da pređete cenzus?” I zaista, jesmo mi pojedinačno to što smo, ali je tada mnogo stranaka galamilo da su jači te se pozivali na infrastrukturu i koješta. Tada smo ih ostavili sve iza sebe. Koji je bio recept? Pa, radili smo. Mnogo. I teško.
Tema se promenila, više niko ne brine hoćemo li preko cenzusa, već se ponavlja pitanje “Hoćemo li da ih srušimo?” Stidljivo se promalja ideja da postoje procenti dovoljni za to. Bijemo se već 10 godina. Naučili smo da gubimo, ali smo prvi put spremni da prihvatimo sve obaveze pobede.
Skeptičan kakav jesam odmahnem na bilo kakve procene i “hajp”, što kažu ovi moji klinci. Jeste, dobro sve izgleda, osluškujemo te procene, ali baš zato još žustrije zapnemo. A zadaci su stvarno dosadni: mnogo ljudi želi da se bavi politikom i imaju sjajna rešenja, ali malo ko ima snage i znanja da se upusti u hodnike birokratije. Naravno da ih je vlast postavila kao nepoznatu teritoriju ne bi li odvratila svakog ko želi da se bori. No, mi smo prekaljena ekipa. Bojan je još prekjuče zakazao notare, prikupio i prijavio sve te papire za koje i ne znam da postoje. Tijana i Laki su već opremili kancelariju za prijem notara i ljudi. Maša je stigla čak i da spakuje, nahrani i napoji štene koje se sakrilo kod našeg ulaza. Pored mene je Mihajlo. Deli flajere sa takvom lakoćom i osmehom da i mene zagrabi u svoj zarazni optimizam. Hladno je, a ljudi već pristižu. Jedan po jedan. Bez previše žurbe i gužve. Prolaze u nekom sporom ritmu uz lagan namig, osmeh ili rukovanje u prolazu.
Kada živiš u maloj sredini, sve deluje jasnije. Pregled ljudi koji dolaze i na koje možeš da računaš. Neke procene možeš da napraviš po samom sakupljanju potpisa. To je svojevrsno prolazno vreme: ako ti to ide teško, ako ti treba snage i živaca da ljude ubediš, onda nema baš previše razloga za optimizam. Istina, mnogo ljudi je otišlo odavde (14000 od poslednjeg popisa) i to su ljudi koje nekako nepogrešivo znam. Neki su potonuli u očaj i strah. Boje se. Razumem. Vlast je to i želela. I zaista kampanja straha ima efekta.
Ipak, mi smo Front. Prva krilatica je bez straha. I to je nešto što uporno govorim ljudima. I stvarno, mnogo ljudi viri iza svojih zavesa i navija upravo jer smo ekipa voljnih. Snažnih. Većini koja dolazi da potpiše ne moraš ništa da kažeš. Obodrimo jedni druge uz ovakve lake i brze susrete.
Uskočim u kancelariju da se ugrejem. Uvek je tu jedno, dvoje ljudi. Maša gnjavi ono štene i to dok štampa papire za overu. Ljudi se smenjuju. Nikad nisam video toliko ljudi koji dolaze sa psima. Mrgodan, grdim ove devojke zbog šteneta, a one mi odgovaraju kako planiraju da prave izložbu za najlepšeg psa sa potpisivanja na Instagramu i Tik-toku. Gunđam i vraćam se na ulicu jer tamo još imam šanse. Unutra sam bumer.
Dva puna dana i do pola trećeg trajalo je skupljanje. Bojan zove i kaže: “A u 22 sata nosimo to da predamo”. Ja krećem: “Uh, pa čekajte, pa stanite, pa kako…”, a klinci me pregaze i hvatam sebe kako sležem ramenima i idem ka opštini sa svima njima u poretku razbijene kolone. Nasmejani, pustili muziku. Snimaju se. A ja se osvrćem i dalje namćorast da nam ne uleti neko i ne napravi neki problem.
Istina, ima mnogo razloga za brigu. Mnogo smo naljutili te kriminalce. Pljuju nas na TV-u. Već 10 godina grade čitavu kampanju protiv nas da smo soroševci, Albanci, pederi, lopovi, a ja evo baš zbog toga već deset godina i kažem da jesam, pa eto, nek me uhapse, al’ ne dam da se iko pored mene u mom gradu oseća ugroženim zbog svog stava ili opredeljenja. Mnogo ljudi ne može da izdrži takve pritiske.
Smeh ekipe me podseti dokle smo stigli. Pogledam tu kolonu. Pa ko bi ovo napao? Kolona nasmejanih. Maša vuklja i ono štene. Smeh se prolama preko trga. Predajemo listu. Ostaje još da “izdrmamo” kampanju. Obavili smo najdosadniji deo. Jeste. Sledi onaj najteži. Izborni dan. Naravno da se brinem. Razmišljam sa koje strane da duvam u rog i da skupljam ljude. Dok to razmišljam, zafrkavaju me klinci iza mene da sam gluv. Taman da se natmurim na njih kad stiže izveštaj kontrole. Sve je u redu. Potpisi validni. Možemo na glasanje. Mi smo lista broj 3.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!