Više niko ne brine hoćemo li preko cenzusa, već se ponavlja pitanje “Hoćemo li da ih srušimo?” Bijemo se već 10 godina. Naučili smo da gubimo, ali smo prvi put spremni da prihvatimo sve obaveze pobede
Vladan Slavkovicfoto: Samir Delic…
Dobro poznatim poslom hitam ka dobro poznatoj kancelariji. Hladnjikavo je i kiša pada. Baš kao i svaki put kad sakupljamo potpise. Mrmljam u sebi jer telefon već bruji. I ne gledam jer znam da žele da požurim. Prošlo je sedam godina od prošle kampanje. Tada sam bio šef “terenske” ekipe Lokalnog fronta. I sad sam zvanično, ali su me klinci naprosto oduvali. I Zorica i Gordan. Teraju po svom. Lepše od mene. A izgleda i kvalitetnije.
Pre sedam godina je tema u razgovoru sa ljudima bila “Možete li vi uopšte da pređete cenzus?” I zaista, jesmo mi pojedinačno to što smo, ali je tada mnogo stranaka galamilo da su jači te se pozivali na infrastrukturu i koješta. Tada smo ih ostavili sve iza sebe. Koji je bio recept? Pa, radili smo. Mnogo. I teško.
Tema se promenila, više niko ne brine hoćemo li preko cenzusa, već se ponavlja pitanje “Hoćemo li da ih srušimo?” Stidljivo se promalja ideja da postoje procenti dovoljni za to. Bijemo se već 10 godina. Naučili smo da gubimo, ali smo prvi put spremni da prihvatimo sve obaveze pobede.
Skeptičan kakav jesam odmahnem na bilo kakve procene i “hajp”, što kažu ovi moji klinci. Jeste, dobro sve izgleda, osluškujemo te procene, ali baš zato još žustrije zapnemo. A zadaci su stvarno dosadni: mnogo ljudi želi da se bavi politikom i imaju sjajna rešenja, ali malo ko ima snage i znanja da se upusti u hodnike birokratije. Naravno da ih je vlast postavila kao nepoznatu teritoriju ne bi li odvratila svakog ko želi da se bori. No, mi smo prekaljena ekipa. Bojan je još prekjuče zakazao notare, prikupio i prijavio sve te papire za koje i ne znam da postoje. Tijana i Laki su već opremili kancelariju za prijem notara i ljudi. Maša je stigla čak i da spakuje, nahrani i napoji štene koje se sakrilo kod našeg ulaza. Pored mene je Mihajlo. Deli flajere sa takvom lakoćom i osmehom da i mene zagrabi u svoj zarazni optimizam. Hladno je, a ljudi već pristižu. Jedan po jedan. Bez previše žurbe i gužve. Prolaze u nekom sporom ritmu uz lagan namig, osmeh ili rukovanje u prolazu.
Kada živiš u maloj sredini, sve deluje jasnije. Pregled ljudi koji dolaze i na koje možeš da računaš. Neke procene možeš da napraviš po samom sakupljanju potpisa. To je svojevrsno prolazno vreme: ako ti to ide teško, ako ti treba snage i živaca da ljude ubediš, onda nema baš previše razloga za optimizam. Istina, mnogo ljudi je otišlo odavde (14000 od poslednjeg popisa) i to su ljudi koje nekako nepogrešivo znam. Neki su potonuli u očaj i strah. Boje se. Razumem. Vlast je to i želela. I zaista kampanja straha ima efekta.
Ipak, mi smo Front. Prva krilatica je bez straha. I to je nešto što uporno govorim ljudima. I stvarno, mnogo ljudi viri iza svojih zavesa i navija upravo jer smo ekipa voljnih. Snažnih. Većini koja dolazi da potpiše ne moraš ništa da kažeš. Obodrimo jedni druge uz ovakve lake i brze susrete.
Uskočim u kancelariju da se ugrejem. Uvek je tu jedno, dvoje ljudi. Maša gnjavi ono štene i to dok štampa papire za overu. Ljudi se smenjuju. Nikad nisam video toliko ljudi koji dolaze sa psima. Mrgodan, grdim ove devojke zbog šteneta, a one mi odgovaraju kako planiraju da prave izložbu za najlepšeg psa sa potpisivanja na Instagramu i Tik-toku. Gunđam i vraćam se na ulicu jer tamo još imam šanse. Unutra sam bumer.
Dva puna dana i do pola trećeg trajalo je skupljanje. Bojan zove i kaže: “A u 22 sata nosimo to da predamo”. Ja krećem: “Uh, pa čekajte, pa stanite, pa kako…”, a klinci me pregaze i hvatam sebe kako sležem ramenima i idem ka opštini sa svima njima u poretku razbijene kolone. Nasmejani, pustili muziku. Snimaju se. A ja se osvrćem i dalje namćorast da nam ne uleti neko i ne napravi neki problem.
Istina, ima mnogo razloga za brigu. Mnogo smo naljutili te kriminalce. Pljuju nas na TV-u. Već 10 godina grade čitavu kampanju protiv nas da smo soroševci, Albanci, pederi, lopovi, a ja evo baš zbog toga već deset godina i kažem da jesam, pa eto, nek me uhapse, al’ ne dam da se iko pored mene u mom gradu oseća ugroženim zbog svog stava ili opredeljenja. Mnogo ljudi ne može da izdrži takve pritiske.
Smeh ekipe me podseti dokle smo stigli. Pogledam tu kolonu. Pa ko bi ovo napao? Kolona nasmejanih. Maša vuklja i ono štene. Smeh se prolama preko trga. Predajemo listu. Ostaje još da “izdrmamo” kampanju. Obavili smo najdosadniji deo. Jeste. Sledi onaj najteži. Izborni dan. Naravno da se brinem. Razmišljam sa koje strane da duvam u rog i da skupljam ljude. Dok to razmišljam, zafrkavaju me klinci iza mene da sam gluv. Taman da se natmurim na njih kad stiže izveštaj kontrole. Sve je u redu. Potpisi validni. Možemo na glasanje. Mi smo lista broj 3.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Mi zaista jesmo kolonija, naravno, primerena ekonomskom neokolonijalizmu. I mislim da je to počelo već osamdesetih. Pored naše kleptokratske elite, tu je kapital sa svih strana – od onih direktnih sa istoka i zapada, do onog kojem se u kafkijanskom svetskom finansijskom sistemu često i ne zna pravi vlasnik. Uvek mi je zabavno kada neko iz razvijenijih zemalja kritikuje tzv. poslovni ambijent, naročito po pitanju korupcije i pitam se – pa čekaj, zar sve te kompanije ne sklapaju poslove upravo sa korumpiranom elitom u tim polurazvijenim zemljama sveta? A te kompradroske elite pripremaju zakonodavni i antiradnički ambijent koji pogoduje tom tipu ekonomije. Mislim da Srbiji nedostaje jaka autentična levica, dovoljno nacionalno osvešćena, ali socijalno orijentisana, sa realnim geopolitičkim pregledom na stvari
Jedna od teza koje se često čuju glasi: Vučić nikada ne bi osvojio svevlast i godinama radio šta mu padne na pamet da se u Srbiji nije zbila tzv. izdaja elita, enormne konfiguracije. Šta to znači? Predstavnici raznoraznih elita stavili su svoje lične ili grupne interese daleko iznad interesa građana i zajednice. A ti interesi, u ovom slučaju, ne samo da su različiti nego su potpuno suprotstavljeni. Narodski rečeno, Vučić je igrao na pohlepu i nije pogrešio
“Ako se realizuju planirane javne investicije u ovoj i naredne tri godine od 17,8 milijardi evra, a uz to se ostvari visok rast plata, penzija i drugih tekućih državnih rashoda, onda postoji veliki rizik da deficit bude veći nego što je planirano, što bi impliciralo i veće zaduživanje države. Naravno, država još uvek može da preduzme mere da spreči veliko dodatno povećanje fiskalnog deficita na taj način što bi neke projekte odložila, neke usporila, a od nekih odustala”
Pre bilo kakve odluke o reaktoru, hoće li to biti plod francuske nuklearne kuhinje ili nešto drugo, neophodno je da se uspostavi saradnja između naučnih institucija i nadležnih organa, što nagoveštava i prošlonedeljni Memorandum. No, prvi zadatak za sve igrače, zadatak koji će ih povezati oko istog cilja, jeste rešavanje gorućeg pitanja kadrova
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Ako je svako javno grupisanje – političko, kako se izboriti s paradoksom i opasnošću od toga da grupa koja se konstituisala kao politička razori i zatruje političko tkivo iz kojeg je iznikla? Onako, kako su to uradili Francuzi
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!