U kojoj meri je u Srbiji moguća relevantna desnija politička opcija od naprednjačke, odnosno da li je moguće Aleksandra Vučića prestići zdesna? Odgovor je, po svemu sudeći, negativan. Dobar deo Vučićeve stranke deli stavove Bihalija i ekipe. Oni čak deluju umerenije od, recimo, Vladimira Đukanovića
Verovatno da nema državne vlasti na ovome svetu koja deo svoje energije, pogotovo one tajno-bezbednosne, ne usmerava na područje delovanja ekstremne desnice, a sve u pokušaju da ovaj političko-antropološki spektar drži pod kontrolom. Motivi mogu biti različiti, ali rečeno važi i za autoritarne i totalitarne sisteme, i za demokratske ili banana-države, ali i za one kojima već vladaju desničari. Naime, uvek može desnije, čak i od istomišljenika koji su se dokopali vlasti.
Stvar je logična, takoreći bukvarska: ultradesnica je kotlić u kojem se dinstaju osobnosti sa slabijim pristupom obrazovanju, manjkom intelektualne probojnosti, lakoverni, kriminogeni i iz najrazličitijih razloga frustrirani. Na kraju se dobija melanž mržnje, nasilja, laži, teorija zavere i smrti. Valja od njih strahovati, ali se, s druge strane, sa njima da i lako manipulisati.
Krenimo od legitimnih, odnosno razumljivih razloga državnog nadzora nad ekstremizmima. Tajne službe se infiltriraju u ultradesne grupacije kako bi prevenirale nasilje ili terorističke akte. Ponekad čak i organizuju takve grupacije ne bi li ovo polje što bolje nadzirale i usmeravale, ostavljajući manje prostora za nenavođene “slobodne strelce” koji mogu biti opasnost i po građane, ali i za političke i društvene elite. Nagledali smo se toga u filmovima.
LOŠI MOTIVI PRETEŽU
No, mnogo su češći manje dobri motivi. I toga smo se takođe nagledali – u istoriji primera je tona. Krenimo od ovih naših prostora i devedesetih, kada su ekstremni nacionalisti predstavljali sekirom oblikovanu strukturu pod kontrolom vlasti, a radi ostvarenja ratnih ciljeva i suzbijanja kritičkih glasova. Ponekad su se otimali kontroli – nije se mogao jednostavno u bocu vratiti duh pušten iz nje. Verovatno se i sam Slobodan Milošević s vremena na vreme kajao zbog toga što je podstakao i omogućio da se u političko-kriminalnom podzemlju skrčka Srpska radikalna stranka. Stvoreno je čudovište koje je u međuvremenu toliko ojačalo da mu je katkad mrsilo konce i smanjivalo mogućnost eskivaže. A da ne spominjeno šta je Srbiji uradilo u proteklih dvanaestak godina.
Istoričari će često isticati nečasnu ulogu zapadnih zemalja i njihovih elita u rađanju nacizma. Ne svi, ali nije bilo malo onih koji su, čak i javno, podržavali ultradesničare kako bi se gušili levičarski pokreti i umanjio uticaj SSSR. U Italiji su političke i privredne elite zdušno koristile fašističke falange da skrhaju sindikalne pobune, ali su se zeznuli, pošto su ovi potom osvojili vlast. Uvek je to igra s vatrom.
Sličnih slučajeva u demokratskim zemljama bilo je i posle Drugog svetskog rata – u najmanju ruku prećutno su podržavane desničarske grupacije koje su se, kao štiteći tradiciju i državu, obračunavale sa levičarskim, građanskim i ljudskopravaškim stremljenjima. Verovatno ogromna većina “kjuklusklanovaca” ne bi ni u najuzvišenijim trenucima umne bistrine skontala da su iskorišćavani za očuvanje postojećih društvenih odnosa i za dobrobit bogatuna, protiv kojih su se, je li, borili. Nema ovde prostora za poređenje sa trampizmom, a dalo bi se štošta reći.
AUTORITARNA UPOTREBA DESNICE
Ipak, autoritarno-desne vlasti sklonije su manipulisanju ekstremnim nacionalistima i ksenofobima. I lakše im je, dakako. Delovi su istog kolača, znaju se više nego dobro. Uobičajeno je da se ekstremna desnica prikazuje kao “strašilo” kako bi se vlast legitimisala kao umerena, razumnija opcija. Cela politička scena i javni diskurs pomeraju se udesno, pa onda leva i liberalna opozicija deluje takođe kao ekstrem. To što ovo ostavlja dugoročno pogubne posledice po društvo ne interesuje mnogo one koji na vrh brda stoje.
Osim toga, a možda i bitnije, ekstremi su efikasno oružje za neutralisanje opozicije, građanskih pokreta i kritičkih glasova. Recimo, idealni su za gušenje protesta i “lov na veštice”. Kapuljače i batine. Ne koštaju mnogo, lako ih je nahuškati, a posle ako treba i uhapsiti, kad baš prekardaše. U Srbiji imaju još jednu ulogu – lupaju institucije da bi građanske proteste prikazali nasilnim. Ili se, recimo, svih ovih godina sa svojim obeležjima stavljaju na čelo protesta, dodajući im nacionalističko-ekstremistički karakter. A onda bi to na volej dočekivali “Čeda-Čanak naprednjački građanisti”, da opljunu opoziciju. Nešto su slično pre neki dan pokušali da urade studentima na protestu ispred Ustavnog suda.
Služe ulradesničari i za mobilizaciju javnog mnjenja protiv liberalnih vrednosti, slobode izbora, pluralizma, za normalizovanje nenormalnog, za promociju autoritarizma. U savremenom svetu su zaštitnici društva i tradicije od onih koji dolaze sa istoka i od onih koji se odveć ne protive migrantima. Imaju i snažnu antiglobalističku ulogu.
Ni to nije tema, no znamo da stranke ekstremne desnice svuda unaokolo cvetaju, kao što znamo da ima mnogo onih koji profitiraju od zatvorenih državnih sistema. Nećemo ni o tome kojim državama u aktuelnom ratu za prestrukturiranje globalne moći ekstremisti odgovaraju, ni da li padaju oni koji su padu bili skloni. Iako postoji ekstremistička internacionala, ona svakako nije koherentna, iz prostog razloga što je teško ujediniti one koji bi se na prvom ćošku međusobno pobili ko zečevi.
TROJKA VACIĆ–DAVIDOVIĆ–BIHALI
I unutar jedne nacije/države ekstremni nacionalisti se ujedinjuju sa velikom mukom. Takvi su to ljudi, teški i nervozni, laki na okidaču, vole paru. Pritom ni sami počesto ne znaju za koga rade i šta zapravo hoće.
Samo u tom pogledu bila je iznenađujuća vest s kraja prošle godine da su se tri “lidera” ekstremne desnice, Miša Vacić, Pavle Bihali i Goran Davidović (plus izvesni Robert Barać), ujedinili i najavili formiranje Partije srpskih nacionalista. Boriće se ni za šta drugo nego za srpske nacionalne interese i okupiće sve one koji dele njihove ideološke stavove, vele. Rekli su i da će biti “legitimna politička borbena formacija”, dakle malo stranka, malo paravojska.
Ništa drugo, međutim, ne iznenađuje, pogotovo ne trenutak u kojem su se pojavili u beogradskom Medija centru i najavili stranku. Elem, u kontekstu velikih građanskih i studentskih nemira u Srbiji, koji su nesumnjivo poljuljali vlast Aleksandra Vučića, setili su se da je pravi trenutak da se usred zime probude iz zimskog sna. Realno gledano, nikada nisu bili potrebniji nego sada, pa nije isključeno – da se našalimo – da su u Medija centar privedeni maricom na ujedinjenje, tim pre što su odranije poznati organima gonjenja. Nema informacija od čega “lideri” žive, ali se čini da im ničega ne manjka.
Podsetimo ukratko, Bihali je lider organizacija “Levijatan”, koja se u javnosti prvotno pojavila kao skupina grubijana koja se bori za dobrobit životinja. To je jedan od boljih viceva naše tragikomične političke i društvene scene. Ubrzo su se iskazali kao ksenofobna grupacija koja se bori protiv migranata i zalaže za njihovo “čišćenje”. Na udaru su i Romi i LGBT-jevci. Inkubator su teorija zavera. Tužilaštvo je zatražilo zabranu ove organizacije zbog ugrožavanja ljudskih prava i paravojnih akcija, ali je postupak u toku.
Davidović je već ležao u zatvoru zbog nasilja. Navodno je izuzetno dobar poznavalac lika i dela Adolfa Hitlera i Hajnriha Himlera. Jedno vreme je puštao bradu, pa je izgledao kao vehabija, sada se, valjda za potrebe nove stranke, obrijao. Njegova organizacija “Nacionalni stroj” već je zabranjena. A šta reći o Miši Vaciću a ne zaplakati ili se sa bolom ne nasmejati?
Čak i ako nekim čudom nema nikakve veze sa najavom osnivanja ove partije, čak i ako pomalo strahuje od toga da bi mogao biti ugrožen zdesna, Vučiću ovi “lideri” ultradesnice savršeno odgovaraju. Ne može se reći da su frontmeni brojnih desničarskih partija koji u poslednje vreme diljem sveta doživljavaju uspon intelektualno i politički gabaritni likovi, ali su u odnosu na Bihalija, Davidovića i Vacića – akademici i višestruki dobitnici Nobelove nagrade. Domete ove “trojke” videli smo i po rezultatima izbora na kojima su prethodno učestvovali (“Levijatan” i Miša Vacić).
“Trojka” ima po koju reč kritike na račun vlasti, mora se pomalo, ali je jasno ko su njihovi glavni naprijatelji, protiv kojih će se boriti “svim raspoloživim sredstvima”. Začudo, to su isti oni koji su protivnici i kritičari Vučićeve vlasti.
foto: ana paunković / fonetNEKAD ZAJEDNO, DANAS ZAVAĐENI: Desne partije u Srbiji, postojeće i nepostojeće
DESNI ŽMIGAVAC
U kojoj meri je u Srbiji moguća relevantna desnija politička opcija od naprednjačke, odnosno da li je moguće Vučića prestići zdesna? Odgovor je, po svemu sudeći, negativan. Iznikao iz navijačko-ekstremističkog kružoka, predsednik zna kako to onemogućiti, zna gde treba zabiti kočeve sa te strane, zna da koristi sve “podzemne” metode o kojima smo ranije govorili.
Dobar deo njegove stranke deli stavove Bihalija i ekipe. Oni čak deluju umerenije od, recimo, Vladimira Đukanovića. Ne može se zamisliti javno mnjenje koje je desnije i nacionalističkije od ovog naprednjačkog, koje u većoj meri progoni političku kritiku, protivnike autoritarizma i pristalice demokratskih, liberalnih, levih načela, nezavisne medije i civilne organizacije. I koje je više protiv “vekovnih neprijatelja” Srbije sa zapada.
Dobro, možda će voditi jaču antimigrantsku politiku, mada je to besmisleno jer “nepravoslavne” izbeglice svakako nisu nešto zainteresovane da se nastane u Srbiji. A ni Rusi i Ukrajinci koji su se ovde nesrećom zadesili – ne planiraju budućnost provesti u našim goletima. Možda bi ekstremniji mogli da povedu “rat” protiv unutrašnjih nacionalnih manjina, ali time se nešto i ne bave u ovom trenutku, a i zbog čega bi, kada su manjinske elite pokazale spremnost da zarad ličnih benefita kleknu pred bivšim radikalima. Kleknuće i pred Vacićem. Na kraju, setite se da građani jednog vranjskog sela nisu uspeli da naprave razliku između Miše Vacića i Saveza vojvođanskih Mađara. Ukoliko se bilo šta od toga pokaže politički probitačnim i potrebnim za očuvanje vlasti, nema sumnje da će vlast u tome preuzeti preimućstvo.
Vacić će na konferenciji u Medija centru reći da je na desnici teren “očišćen”, jer su “Zavetnici” ušli u vlast, a “Dveri” su se dematerijalizovale. Nije spominjao NDSS, valjda zbog toga što se ova partija približila centru, a i suviše koristi rukavice. Da li će nova partija biti naslednica “Zavetnika”, izigravati opoziciju i zezati građane? Retko ko misli drugačije. Na kraju, da su “Zavetnici” opoziciona stranka verovali su samo oni politički neuki i oni na jačim drogama. Ako se i uzjogune, proći će kao “Dveri”, nestaće. Možda budu i pohapšeni dok ne spuste loptu.
GROTESKAN PROJEKAT
Profesor Pravnog fakulteta u Novom Sadu i bivši prominentni političar Bojan Pajtić nema nikakvu sumnju. Trojka se okupila pod pokroviteljstvom vlasti i ima jasne funkcije.
“Prvo, prikupljanje glasova razočaranih birača naprednjaka koji su pre desetak godina glasali za radikale. Drugo, ta organizacija će služiti Vučiću da se zapadnim partnerima prikaže umerenijim od ‘opozicije’ (iako je svakom informisanom jasno da se radi o stranci koja apsolutno nije opozicija). Treća funkcija bila bi fizičko obračunavanje sa ‘izdajnicima’. Dakle, ova grupacija će služiti, ukoliko se formira, za obmanjivanje birača i međunarodne javnosti, te maltretiranje ‘elemenata’ koji kritikuju Vučića”, kaže Pajtić za “Vreme”.
Takvo što misli i novi predsednik Demokratske stranke Srđan Milivojević. On kaže da je nastup “trojke” i najava formiranja nacionalističke stranke posledica krize Vučićeve vlasti, koja je ozbiljno uzdrmana studentskim i građanskim protestima. Milivojević smatra da je njihovo aktiviranje zapravo dokaz da je Vučić, bar donekle, izgubio poverenje u svoju pretorijansku gardu, odnosno da su mu potrebni dodatni “čuvari poretka”.
“Tron tiranina i uzurpatora uzdrman je najozbiljnije do sada. Njega lično najviše je zabolela konstatacija da je nebitan. Uz sve to, režim ima problem da popuni svoje batinaško-mafijaške falange. Primetno je da mnogi iz kriminogenog miljea koji su u službi vlasti masovno dezertiraju, tako da se sada u prve redove isturaju istaknuti predstavnici napredne mafijaške organizacije i nosioci izvršne vlasti. Odgovor ovako uzdrmane vlasti jeste dodatna režimska mobilizacija svih resursa mržnje i nasilja pod stegovima zla. Ovi groteskni i karikaturalni likovi programirani su da izgovaraju sve što im gazda naredi, kao i ono što on misli ali ne sme da kaže. Oni su spremni da učine apsolutno sve, nemaju nikakvu moralnu kočnicu i rado će iskoristiti kompletan arsenal zla koji im uzdrmani tiranin stavi na raspolaganje”, kaže Milivojević.
Kaže i da je čitav ovaj “projekat” karikaturalan i groteskan s obzirom na “odabir kadrova”.
“Imena koja se pominju kao vođe ovog projekta, među kojima su kondukter iz freskopisanog voza koji je krenuo ka Kosovskoj Mitrovici ali je dezertirao već u Topčideru, kao i oni koji su patriotski zanos iskazali bliskim vezama sa albanskim narko-klanovima i obožavanjem nacističkog kulta i fašističkih simbola pod kojima je Pavelić izvršio genocid nad Srbima, jasno govori da će ovaj projekat opstati samo dok bude dobro uhlebljen na gazdinom budžetu i kazanu službe”, kaže Milivojević u razgovoru za “Vreme”.
AUTORIZACIJA EKSTREMNOG POLOŽAJA
Politikolog Milorad Đurić kaže da najava osnivanja Partije srpskih nacionalista predstavlja pokušaj ultradesničarskih snaga da, s jedne strane, u novoj sintezi “prevladaju potpuno marginalni učinak” prethodnih političkih inkarnacija aktera koji su najavili ovu stranku i, s druge strane, da se u sadašnjim okolnostima “markira i zauzme pozicija ekstremno desnog krila političkog spektra”.
“Studentski pokret je, naime, fokus potpuno usmerio na pitanje poštovanja elementarnih normi političke zajednice, tako da se ovim ‘zaštitnicima nacionalnih interesa’ očigledno učinilo da se stvorio prostor za stvaranje ultradesničarske ‘legalne političke borbene formacije’. Pored toga, dugoročna režimska defanziva u odnosu na ‘kosovsko pitanje’ predstavlja dodatnu motivaciju za ovu (ne)očekivanu autorizaciju krajnje desničarske pozicije”, dodaje on.
Đurić kaže da se o ideološko-organizacionim vezama nove stranke i vlasti može samo nagađati, ali da se teško može u političkim uslovima kakvi su naši – govoriti o “spontanitetu”. “Ipak, čak i ako bismo pretpostavili da se radi o primeru čistog političkog spontaniteta, činjenica je da svaki oblik političkog ekstremizma direktno ili indirektno odgovara aktuelnom režimu. Jer, samo u uslovima ekstremnih opcija vladajući režim može da se inostranoj i domaćoj javnosti i dalje predstavlja kao nekakav garant političke stabilnosti”, kaže on.
Na pitanje da li je zapravo moguće biti desnije od SNS, Đurić kaže: “Srpska napredna stranka je politička organizacija širokog ideološkog spektra. Ta fleksibilnost, naravno, nije rezultat izvornog pluralizma ideoloških perspektiva unutar te stranke, već je rezultat namere da se zahvati što širi opseg glasačkog tela i da se, istovremeno, diskvalifikuje što veći broj potencijalnih protivnika. U tom smislu, moguće je biti ‘desnije od SNS’, mada bi u našim političkim okolnostima i to trebalo uzeti s rezervom”, kaže on.
Dodaje da se može pretpostaviti da će program ove stranke korespondirati sa tendencijama narastajućeg talasa desničarskih politika u Evropi i u svetu, kao što su borba protiv EU, NATO, MMF, liberalnih ideologija, kao i “praćenje kretanja migranata”.
“Tako da, bez obzira na verovatno već rezervisano mesto u režimskoj podeli uloga, čelnici buduće Partije srpskih nacionalista jednim okom gledaju i na ove političke vetrove. Ali, to je već pitanje za vladajući režim”, smatra Đurić.
AD HOC REŠENJE
I politikolog Viktor Stamenković nastup “trojke” dovodi u vezu sa krizom naprednjačke vlasti, odnosno aktuelnim razgranatim protestima u Srbiji.
“Dosadašnje iskustvo pokazuje da u poslednje vreme, u svakoj situaciji u kojoj se nađu u defanzivi – a takvih situacija je sve više – vlasti pribegavaju ad hoc političkim rešenjima, često bez razrađenih poruka. Osnivanje partije predvođene Davidovićem, Vacićem i Bihalijem verovatno je još jedan produkt takvog instant-reagovanja. Glavni cilj ovog poteza najverovatnije je skretanje fokusa sa ključnih političkih problema. Teško je identifikovati bilo kakav dublji cilj ove inicijative”, kaže on.
Smatra da ova partija “gotovo sigurno neće imati nikakav izborni potencijal”, s obzirom na to da građani pomenuti trojac “ne doživljavaju ozbiljno”. To, između ostalog, pokazuju i izborni rezultati koje su neki od njih ostvarili u prethodnim pokušajima kandidature. Opcija njihovog potencijalnog dolaska na vlast potpuno je nerealna, smatra.
“Benefit za vlast mogao bi biti glas ove partije u odlučivanju Republičke izborne komisije (RIK) u proširenom sastavu, ukoliko partija učestvuje na narednim izborima, jer prema našem izbornom zakonodavstvu, svaka proglašena izborna lista ima pravo na svog predstavnika u proširenom sastavu RIK. Ipak, iz ugla vlasti, ovaj benefit i nije preterano značajan, budući da su i do sada imali komotnu većinu u RIK”, kaže on.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Bolji i lepši datum od 15. februara kragujevački studenti nisu mogli da odaberu za veliku blokadu ovog grada. Sve je u tom izboru savršeno. I vreme i mesto i višestruka simbolika koju Sretenje, Dan državnosti i Kragujevac nose kad se povežu
Kuda se to uputila Srbija? Koji je izlaz iz ove krize? Šta treba da se desi da tužilaštvo sasluša Aleksandra Vučića koji je javno tvrdio da zna ko je počinio krivično delo bespravnog rušenja u Hercegovačkoj ulici i time počinio krivično delo prikrivanja počinioca krivičnog dela? Drugim rečima: koliko bi pritisak u društvu morao da poraste da ova vlast pristane na vladavinu prava koja bi značila njeno razvlašćenje
Iako su i studenti iz Niša izloženi medijskom targetiranju, iako ih neki profesori i deo javnosti pritiskaju i zastrašuju, oni ipak uživaju veliku podršku većeg dela akademske zajednice. Ta podrška ide toliko daleko da je, nakon osnivanja Neformalne grupe niških studenata, osnovana i Neformalna grupa nastavnika, saradnika i istraživača Univerziteta u Nišu
Nastavnici, advokati, glumci i drugi radnici prekidaju posao, studenti su u stalnoj blokadi fakulteta i ulica, a demonstrira se i u najtvrđim uporištima Srpske napredne stranke. Dok se Vučićev karavan seli iz grada u grad, protesti ga prate u stopu. Šta se do sada zaustavilo i gde sve to vodi
“Blokade imaju sve odlike organske promene – promene koja je čista, samonikla i originalna. U takvim okolnostima, teško da je bilo kakva podrška sa strane potrebna da se protest pretvori u političku promenu. Najveća snaga ovog protesta su čvrsti zahtevi. Protest je čist i neinstrumentalizovan. Štaviše, i onaj koji bi pokušao da ga instrumentalizuje, ne zna kako bi to uradio. Zato će svi međunarodni faktori čekati da vide razrešenje situacije i nakon njega zauzeti nove pozicije”
Kad studenti po ledu, snegu i kiši mogu da pešače do Kragujevca držeći se jedni za druge – sve noćeći u plastenicima na temperaturi u ozbiljnom minusu – možete i vi da sednete u kola, autobus ili vagon, pa za njima
U staromodnom secesionističkom iskustvu obično žitelji određene teritorije pokreću proces otcepljenja od drugog dela teritorije na kojoj žive neki drugi ljudi. Nije, naime, zabeležno (do sada) da teritorija hoće da se otcepi mimo volje sopstvenih žitelja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!