»Da sam krala, krala sam«

Apsolutno nema dileme: sporazum o nagodbi sa Svetlanom Ražnatović zvanom Ceca politička je, a ne pravna stvar, iako se računa u pravno riješene slučajeve.

Odluka o prihvaćanju nagodbe tužilaštva i optužene Ražnatovićke i njene sestre Lidije Ocokoljić, zbog nelegalne prodaje igrača FK „Obilić“ i „pinke“ od nešto stotina hiljada eura i dolara prisvojenih u vlastite džepove, objavljena je ovog ponedjeljka. Odluka je očekivana. Nakon priličnog negodovanja javnosti i nakon što je portparol Republičkog tužilaštva Tomo Zorić to proglasio „velikom pobjedom“ tužilaštva, javile su se i republička tužiteljka Zagorka Dolovac intervjuom u kojem je izjavila da apsolutno stoji iza takve pogodbe, a na sam dan objave odluke suda u Beogradu intervju je dala i ministarka pravde Snežana Malović, koja je također stajala iza sporazuma tužilaštva i sestara Veličković, tj. Ražnatović/Ocokoljić. Svima im je zajednička jedna tvrdnja: da je sve to pravično i po zakonu i da je država sjajno prošla, jer je inkasirala bar triput više novca no što bi uspjela u sudskom postupku, pa bi valjda mi građani trebali time biti zadovoljni, presretni i sve u tom pravcu, a još kad nam sestra Ražnatović nakon što se izbavi bukagija (onih elektronskih) vrati na estradu, našoj narodnoj sreći neće biti kraja…

Dakle, i pravosudna i izvršna vlast (Ministarstvo pravde, a o tome je ponešto smatrao i državni sekretar tog ministarstva Slobodan Homen) izjašnjavali su se o „živom“ predmetu, usred velikog pospremanja reforme pravosuđa, u kojoj ni suci niti tužioci, čak ni oni izabrani ne neograničeno vrijeme funkcije i dalje nisu sigurni za svoju sudbinu.

Mogli li su drugačije, suprotno željama politike, odlučiti o Ražnatovićki?

POČETAK: Podsjetimo se kako je sve počelo: 2003. godine, nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, uhapšena je i Svetlana Ražnatović. Prvo, viđala se sa kriminalnim „zemunskim klanom“ i, po vlastitoj izjavi u postupku, ideja je bila da Dušanu Spasojeviću, osigura alibi za vrijeme atentata. Drugo, u njenoj je kući, naslijeđenoj od prepoštenog Željka Ražnatovića Arkana, nađen arsenal oružja i opreme dovoljan za otprilike jednu manju policijsku stanicu. Treće, po riječima njenog tadašnjeg advokata Rajka Danilovića, kad su nogometna posla posrijedi, sumnja je bila da je „zamračila“ (sjajna hrvatska novokomponirana riječ za kriminal) više od 20 milijuna maraka i još pride dolara. To sve je, kako znamo, na kraju – po posljednjoj optužnici, na temelju koje je napravljena i nagodba – spalo na prodaju deset nogometaša (u startu se spominjalo njih oko 30) FK „Obilić“ za oko četiri milijuna njemačkih maraka i oko 3,5 milijuna dolara. U to inkriminirano vrijeme, inače, dolar je vrijedio 2,2 njemačke marke, samo da se zna. Ražnatovićeva je priznala da je lopov i da je oštetila državu za navedeni iznos, kojega je država uspjela zaokružiti dokazima i papirima nakon više od osam godina istrage. Onda se, u dealu tužilaštva i sestara, dogovorila da njih dvije solidarno plate 1,5 milijuna eura, sve tvrdeći da je to više no što bi platila da je dokazni postupak i suđenje provedeno, jer navodno je utajila tek trećinu tog iznosa. Osnovano građani pitaju ovih dana: a kamate, gospodo?, ali im se opet uvalila koščica za glodanje u navodnoj mogućnosti da oštećeni financijeri „Obilića“ svoju štetu mogu i dalje tražiti od Ražnatovićke u redovnom građanskom postupku; i to da vidimo, s obzirom da je dotična priznala da je lopov i da je taj klub i njegove donatore oštetila za priličan novac.

Cijela ta zbrka, u kojoj Tomo Zorić na dan potvrđivanja nagodbe obećava Žarku Nikoliću, jednom od važnijih svjedoka protiv Ražnatovićke, da će nakon njenog priznanja krivice u građanskoj parnici učas posla dobiti naknadu svojih navodnih pokradenih ulaganja, i dalje nije jasna kad je novac posrijedi. Koliko je Ražnatovićka – ali i njen suprug prije nego što je ubijen u januaru 2000. godine – uzela novca od nezakonite prodaje igrača, nikad nećemo znati, zahvaljujući vlastitoj državi i nezavisnom pravosuđu. Ima da se držimo ove posljednje, isto tako nejasne, cifre i da riskiramo da smo nazadni i nevjerni Tome kad je o reformi pravosuđa riječ.

Otkako je sporazum o priznanju krivice uveden, prije otprilike godinu i pol dana, dugo o tome nismo ništa čuli. Tek je rasplet u „slučaju Ražnatović“ natjerao državu da objavi da je ove godine (a sad je sredina maja) sklopljeno oko 70 takvih sporazuma, sa zaključkom: a samo ste Cecu, vi nikakva javnosti, uzeli na zub… S time da detalje ostalih sporazuma ni ne znamo, za što smo vjerojatno i sami – mi javnost – krivi.

Po dosadašnjim propisima, taj se sporazum mogao zaključiti s onima kojima je prijetila maksimalna zaprijećena kazna od 12 godina zatvora. Onda kažemo i ovo: zatvori su pretrpani i po režimu u njima možemo se već staviti u red država koje maltretiraju svoje zatvorenike i onemogućuju im osnovna ljudska prava. Činjenica je da je, međutim, za isto krivično djelo – zloupotrebu službenog položaja – koje tereti Ražnatovićku, u posljednjih godinu dana osuđen priličan broj ljudi i da nitko nije završio kao ona, sa novčanom nadoknadom puno manjoj od one označene u osnovnoj stvari i sa „bukagijama“, onim elektronskim, u vlastitoj kući, od par mjeseci. Toliko o pravednosti.

PRESUDA I ČUDA: Samo izricanje presude u Palati pravde poseban je događaj – estrada, znači – iako također pokazuje utjecaj politike na pravosuđe i zorno svjedoči da nismo svi jednaki. Starija sestra, sva u bijelom, ne bi u sud ušla da je umjesto kao pevaljka, ušla kao majka, sestra ili supruga žrtve ratnog zločinca: tim se ženama u zgradu suda zabranjivao ulazak ako su na nogama imale natikače s „otvorenim prstima“, drugarica Ceca je u sud ušla u štiklama u kojima su joj virili prsti (sve o tome u okviru ovog teksta). Drugo i važno za stav države prema ovom konkretnom suđenju: vlastito osiguranje optužene Ražnatović (to su oni bezvratni mrgani u pratnji vip-persona) pravilo je red u samoj Palati pravde, zabranjujući novinarima da uđu u sudnicu i čuvajući vrata sudnice dok im je štićenica bila unutra. Ako štićenica nije u ljubavi s državom, onda Ministarstvo pravde mora odgovoriti na pitanje zašto su ti privatni tjelohranitelji preuzeli dužnost od (provjerenih) kadrova koji to isto rade u Palati pravde za plaću, zašto ih ovi drugi nisu – a trebali su po zakonu – izbacili napolje i zašto je cijelo vrijeme džip optužene gospođe stajao nepropisno parkiran na ulici ispred Palate pravde, a da nitko nije pozvao Parking servis.

Ima još nešto, ni najmanje nevažno što pokazuje političku dimenziju cijele priče. To nas čak vraća u ona nikome draga vremena političkih suđenja – a očito su se današnji pravosudni poslenici na to uvrgli – kad se javnost na suđenjima navodno priznavala, ali se brojala stolicama u sudnici. Tako su se novinari izbacivali tih davnih, socijalističkih i jugoslavenskih godina, iz sudnica u mnogim slučajevima; eto se isto dogodilo ovog 9. maja 2011. u Palati pravde u Beogradu. Nadležna sutkinja, eto, valjda voli baš tu neveliku sudnicu – ima ih, inače, većih u tom sudu i nijedna nije toga dana, bar sudeći po službenom rasporedu, bila zauzeta – pa je na ukupno deset stolica pripustila optužene i advokate i tužioce, tek pokojeg novinara od silnih desetaka koji su čekali ispred vrata, ali i onog bezvratnog tjelohranitelja koji je sestre Veličković Ražnatović/Ocokoljić na svojem štokrlu čuvao od – svatko ima pravo misliti od koga – novinara komada dva-tri, sutkinje, tužioca, advokata, nekog cecoidnog fana koji će provaliti vrata sudnice da vidi svoju heroinu, neke eventualno hrabre žrtve muža Arkana koji bi da vidi hoće li i o tome biti riječi…

Ono što u cijeloj priči, bez obzira na cifru (upravo stiže vijest da će ju folk-diva i platiti u tri rate) i na osmomjesečni kućni pritvor u „kući arkanovki“ (u kaznu od godinu dana, naime, uključena su joj četiri mjeseca pritvora za akcije „Sablja“), bode oči jest sljedeće: u sporazumu o priznanju krivice, osim svih tih detalja, napisano je i to da će protiv Svetlane Ražnatović biti obustavljena financijska istraga o porijeklu ukupne njene imovine.

UBIJANJE PRAVNE SIGURNOSTI: Vršiteljica dužnosti – a osim Nate Mesarović (šefice Kasacionog suda i Visokog savjeta sudstva) u Srbiji su na čelu svih sudova vršioci dužnosti! – Apelacionog suda u Beogradu Radmila Dragičević Dičić ovih je dana objasnila da se u dosadašnjim zakonskim odredbama ne spominje mogućnost obustave financijskih istraga u ovakvim sporazumima. Istina je da se zakonske odredbe ponovo mijenjaju, ali zasad je tako. No, nitko od nadležnih nije obavijestio zašto je odustanak od financijske istrage ušao u sporazum Ražnatovićke i tužilaštva; Zorić ne zna i ne smije pričati o tome, jer ga nitko nije instruirao, drugi šute i čekaju da se problem zaboravi. A imali bi od koga čuti ponešto o tome: Tužilaštvo za ratne zločine, a Haški tribunal je Arkana tretirao kao mušteriju, propituje imovinu osuđenih ratnih zločinaca, Ministarstvo pravde oduzima imovinu i tek optuženima, pa čak i Draganu Džajiću koji nije pristao na ponudu da prizna krivnju i dobije elektronske bukagije na godinu-dvije, dok država u cjelini otima stanove i onima koji su ostali dužni novac za potrošenu struju ili imaju neki drugi dug.

I u tome je, opet, politička dimenzija. Ova država i njeno reformirano pravosuđe u cjelini nisu se u stanju suočiti s vremenom zločina i pljačke, onom u kojem je nastala „kuća arkanovka“, na tuđoj krvi i lažnoj Arkanovoj patriotskoj (zločinačkoj) biografiji. Ova država će njegovu udovicu pustiti da na toj krvavoj stečevini nosi elektronsku narukvicu – ne bukagije, pobogu – jer će nekim novim koalicijama i vlastima ta ista zvijezda njima zapjevati, kao ravnopravna članica izmišljene elite kojoj svi pripadaju.

Ima još: upravo se priprema izmjena propisa o sporazumu o krivici, na temelju kojih bi se nagodbe mogle sklapati ne samo za djela za koje je maksimalna propisana kazna 12 godina, već za sve kazne. U pravno posve nesređenoj državi, u nesigurnosti i nesamostalnosti tužilaca i sudaca, tek će takva odredba dovesti do nejednakosti građana – koliko novca, toliko manje pravde – čime ćemo otići još stupanj niže od ove opće pravne nesigurnosti, koju trenutno živimo.

Nakit za slavne

DOBILE PO NARUKVICU: Lindzi Lohan i…

Elektronska narukvica nije novost u svetu slavnih, bar kada je o Holivudu reč. Verovatno najslavnija televizijska domaćica na svetu, Marta Stjuart, osuđena je 2005. godine na pet meseci zatvora sa minimalnim obezbeđenjem, nakon malverzacija sa kupovinom deonica koje je počinila 2001. godine. Nakon pet meseci u pritvoru, Stjuartova je odlukom suda još šest meseci provela u kućnom pritvoru na svom imanju u Bedfordu, država Njujork. Odmah po izlasku iz zatvora, Stjuartova je priredila „onlajn žurku“, tokom koje je iz svoje kuće četovala sa fanovima. U razgovoru s njima, narukvicu je opisala kao „neudobnu i iritantnu“ i dodala da je s njom gotovo nemoguće vežbati. Marti Stjuart je bilo zabranjeno da pod bilo kakvim okolnostima skine narukvicu, koja je morala da naleže direktno na kožu, što joj je naročito teško padalo jer nije mogla da nosi najlon-čarape. Međutim, odlukom o šestomesečnom kućnom pritvoru, omogućeno joj je da radi od kuće i dozvoljeno joj je da odsustvuje iz svog doma 48 sati nedeljno, što je Stjuartova koristila za obilazak svojih firmi, pa čak i za televizijska gostovanja.

Mlada i posrnula starleta Lindzi Lohan prošle godine nosila je elektronsku narukvicu, međutim, ona nije bila namenjena kontroli kretanja, već nivoa alkohola u krvi. Nakon nekoliko incidenata koje je napravila pod dejstvom alkohola i opijata, Lohanova je uhapšena zbog vožnje u pijanom stanju. Sud je bio blag, pa nije dobila zatvorsku kaznu, ali je morala da obeća da će ostati „čista“, a narukvica je poslužila kao garant da će održati obećanje. I inače poznata kao trend seterka i jedna od najbolje stilizovanih mladih nada Holivuda, Lindzi Lohan je od narukvice napravila modni detalj. Ukrašavala ju je cirkonima, nalepnicama, lančićima, ispisivala na njoj protestne poruke, kao npr. „Orvel“ i tako od uređaja za kontrolu napravila modni detalj. Svojevremeno je planirala i da se slika gola, odnosno odevena samo u elektronsku narukvicu, ali ovu ideju nije realizovala.

J. G.

…Marta Stjuart

ZATVOR U KUĆERINI: Enterijer… foto: Vesna Anđić

…i eksterijer