Cena domaćih brljotina

Usprkos nedoumicama koje prate zakonske odredbe o funkcioniranju Ustavnog suda Srbije kad je o institutu ustavne žalbe riječ, taj je sud (iako još „faličan“, zbog toga što i danas radi tek s dvije trećine predviđenog broja sudaca) počeo“izbacivati“ prve odluke na tu temu. Taj sud, naime, od donošenja novog Ustava Srbije (2006) u svojoj nadležnosti ima i odlučivanje o ustavnoj žalbi građana zbog povreda osnovnih ljudskih prava aktima i radnjama javne vlasti (državnih organa). Tako je prošloga tjedna usvojio ustavnu žalbu izjavljenu zbog povreda prava na suđenje u razumnom roku i prava na sudsku zaštitu ljudskih i manjinskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, utvrdivši povrede tih prava u vođenju krivičnog postupka koji je obustavljen zbog apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja. Podnosiocu ustavne žalbe sud je utvrdio pravo na naknadu štete, koju on može podnijeti Komisiji za naknadu štete, radi postizanja sporazuma o visini naknade, a ako ona ne donese odluku u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva, podnosilac može nadležnom sudu podnijeti tužbu za naknadu štete, jednako kao i u slučaju da se s Komisijom ne usuglasi oko cjelokupnog iznosa odštetnog zahtjeva.

Tako je Ustavni sud, unatoč nedostatku prakse i dvojbama koje još postoje, počeo raditi svojevrsnu kontrolnu ulogu u poštovanju ljudskih prava. Jedna od dvojbi izrečena je na nedavnom savjetovanju sudaca Srbije u organizaciji Vrhovnog suda Srbije: sutkinja Ustavnog suda Srbije Olivera Vučić konstatirala je da je „vječno pitanje tko će kontrolirati kontrolora“ (Ustavni sud) i odgovorila da je jedna od mogućih adresa ona u Strazburu.

Međunarodni sud za ljudska prava u Strazburu, u svakom slučaju, zatrpan je tužbama iz Srbije koje su sve donedavno, u nedostatku funkcionalnog Ustavnog suda Srbije pristizale nakon što su „kod kuće“ bile iscrpljene muke na svim pravnim instancama.

NAJČEŠĆE POVREDE: Ne samo iz Srbije, nego i iz ostatka regije, tužbe pred Međunarodni sud za ljudska prava stizale su najčešće zbog povreda prava na pravično suđenje, dužine trajanja postupka i neizvršenja pravomoćnih presuda domaćih sudova, iako ima i postupaka u kojima je taj sud odlučivao i o materijalnoj šteti podnosilaca tužbi.

Savjetnica u Vrhovnom sudu Srbije Majda Kršikapa, koja je inače u Evropskom sudu za ljudska prava provela šest mjeseci, na već spomenutom sudačkom skupu iznijela je i konkretne podatke o trenutnom „statusu“ Srbije pred tim sudom: do tog trenutka je doneseno 19 presuda i 14 odluka protiv Srbije. U 15 od 19 presuda Evropski sud je ustanovio kršenje prava na pravično suđenje, kako zbog dužine trajanja postupka tako i zbog neizvršenja pravomoćnih presuda domaćih sudova. U dva slučaja je utvrđena povreda odredbi Evropske konvencije o ljudskim pravima kad je riječ o slobodi izražavanja, u jednom povreda pretpostavke nevinosti, te u tri slučaja povreda prava na poštovanje privatnog i porodičnog života.

Po osnovu donesenih presuda, Srbija je obvezana da plati ukupno 56.100 eura na ime naknade štete, te još 18.812 eura na ime troškova postupka, od čega je dosad plaćeno 17.100 eura. Pritom, prva presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv Srbije (zbog povrede pretpostavke nevinosti) donesena je 19. septembra 2006. godine, a iznos ukupnog duga Srbije prema svojim građanima treba zasad uvećati za neutvrđenu odštetu građaninu kojem je Ustavni sud Srbije dao za pravo prošloga tjedna, kao i još jednu presudu Evropskog suda za ljudska prava koja je stigla naknadno, po kojoj će država zbog nepoštivanja Konvencije o ljudskim pravima kad je o pritvoru riječ, tužiocu morati platiti dvije hiljade eura odštete i 1603 eura sudskih troškova.

Sreća po državu je to što je Međunarodni sud stao na stanovište da je nadležan samo za slučajeve (štetne događaje) koji su se dogodili nakon što je konkretna država potpisala Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Evo i primjera: Hrvatska je Konvenciju potpisala krajem 1997. godine, odštete koje je isplaćivala po presudama Evropskog suda za ljudska prava iznosile su između 1500 do 18.000 eura, a podaci kažu da je samo 2006. godine za ukupno 47 izgubljenih predmeta isplaćeno 280.662 eura!

Teško je zasad reći koja je pozicija Srbije u ovom trenutku: činjenica je da dosad donesene presude i odluke govore o klasičnim boljkama našeg sudstva. Recimo, ženi kojoj punih osam godina nije omogućeno viđanje djeteta (ocu nisu mogli biti uručeni sudski pozivi!), dosuđeno je 15.000 eura nematerijalne štete, ali je dodatnu otežavajuću okolnost značila činjenica da nadležni nisu pokazali izuzetnu marljivost u postupanju s obzirom na to da žena boluje od HIV-a (ili su upravo zbog toga bili „brljivi“?), ili tužiocu kojem je dosuđeno deset hiljada eura zbog neizvršavanja odluke o povjeravanju djeteta na odgoj i čuvanje, u postupku u kojem je dijete u međuvremenu postalo punoljetno, pa je i cijela sporna priča dobila na apsurdnosti.

SLUČAJ PANČEVCA: Posljednji slučaj koji je u Srbiju stigao iz Evropskog suda za ljudska prava, kojega spomenusmo u kontekstu „državne računice“, u domaćoj je praksi uobičajen i benigan po posljedicama, ali se takav nije činio i evropskim djeliocima pravde. A desilo se ovo: danas 40-godišnjeg Pančevca u novembru 1993. godine legitimirao je i pretresao policajac na glavnoj autobuskoj stanici u Beogradu, pri čemu je kod njega našao 4,13 grama marihuane. Pančevac je priveden u policijsku stanicu, izjavio što je izjavio, te su mu uzeti podaci, među kojima i adresa iz lične karte. Kasnije se ispostavilo: prvo, da je policajac upisao krivi kućni broj u prijavu, drugo, da se kasnije prijavljenog Pančevca nije moglo naći na toj adresi, jer tamo ne živi (a vjerojatno ga nitko nije pitao gdje stvarno stanuje). Bilo kako bilo, nakon pola godine policija se ipak snašla, pa je zaronila u telefonski imenik i tamo našla ime predmeta svog interesa, nazvala čovjeka i pozvala da dođe u stanicu po sudski poziv. Čovjek je dobrovoljno došao, ali ga je, međutim, tamo sačekala i odluka Okružnog suda u Beogradu o pritvoru, u kojoj je – kao i u potonjoj potjernici – ponovo bio upisan krivi kućni broj ulice iz lične karte. Dopavši „apsane“, Pančevac se žalio, tvrdeći da nikad nije živio na broju tom-i-tom, nego tom-i-tom u istoj Ulici-Toj-I-Toj, te da je tek u trenutku dolaska u policijsku stanicu i hapšenja saznao da se protiv njega uopće vodi krivični postupak, ali je Vrhovni sud potvrdio odluku o pritvoru. Kasnije, prema tekstu presude Evropskog suda, Okružni sud nije ni razmatrao puštanje Pančevca na slobodu uz jamstvo, ili alternativno, uz mjeru zabrane napuštanja mjesta boravka do okončanja postupka, usprkos tome što je pritvor – na kraju krajeva – uslijedio zbog greške i policije i suda u utvrđivanju njegove kućne adrese.

Da stvar bude još gora, od trenutka pritvaranja još 20 dana nitko od nadležnih nije ga ni čuo ni vidio: uhapšen je 6. jula 2004. godine, kad je došao po sudski poziv u policiju, a tek je 26. jula te godine izveden pred Okružni sud koji ga je osudio zbog one marihuane na novčanu kaznu od deset hiljada dinara (tad oko 128 eura), te ga pustio iz pritvora ustanovivši među ostalim da je „okrivljeni dao tačne informacije o njegovoj sadašnjoj adresi“.

Nakon što je osuđen i obreo se na slobodi, Pančevac koji je stradao zbog otprilike četiri džointa zbog čega je, kao kakav osrednji (jer veliki uglavnom pritvora ne dospijevaju) kriminalac upoznao nešto zatvorskog svijeta, odlučio se za traženje evropske pravde. Evropski sud za ljudska prava usvojio je neke od dijelova njegove tužbe, od čega će neke imati – ili bi barem trebale imati – konzekvence i po domaći pravni sistem, u kojem se i presude tog suda moraju tretirati kao sastavni dio zakonodavstva.

Prema riječima advokatice Katarine Radović iz advokatske kancelarije koja je zastupala tužioca iz Pančeva, dvije sudski ustanovljene povrede Evropske konvencije imat će dalekosežni značaj za pravni sistem Srbije: to što njihova stranka nije po pritvaranju „bez odlaganja“ izvedena pred sud, kao i to što je usmena rasprava – odnosno dovođenje osumnjičenog pred sud koji odlučuje o pritvoru – obavezna po Konvenciji, a nje nije bilo.

Konkretno: Pančevac je pritvoren na osnovu odluke krivičnog vanraspravnog vijeća Okružnog suda u Beogradu, a potom je čekao na pojavljivanje pred sudom cijelih 20 dana, umjesto da je to – po Konvenciji – učinjeno „bez odlaganja“. Konvencija (i praksa Evropskog suda) smatra povredom slučajeve u kojima je proteklo više od četiri dana od pritvaranja do izvođenja pritvorenika pred sud, a sve kako bi se na minimum sveli slučajevi neopravdanog sužavanja lične slobode i ustanovilo eventualno zlostavljanje. Recept za izlaz iz te situacije je dopuna Zakona o krivičnom postupku, kojom bi se postojeća odredba o obaveznom izvođenju pritvorenoga u roku od 48 sati pred nadležni sud koji potom odlučuje o pritvoru, nadopunila da se on najkasnije u tom roku mora dovesti pred sud koji je odredio pritvor. Advokatica Radović kaže da bi, dok se takva izmjena Zakona ne usvoji, stvar mogla ispraviti sudska praksa, tako da zauzme stav da osobe kojima je pritvor određen izvan javnog pretresa kom su prisutni moraju biti bez odlaganja izvedene pred sud, što bi sudovi mogli riješiti hitnim zakazivanjem pretresa „čim ih policija obavesti o lišenju slobode“.

Prema praksi Evropskog suda usmena rasprava je obavezna u slučajevima kad je inicijalno lišenje slobode izvršeno „radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično delo, ili kada se to opravdano smatra potrebnim kako bi se predupredilo izvršenje krivičnog dela ili bekstvo po njegovom izvršenju“ (član 5 stav 1c Konvencije). Prema ZKP-u, kad je lišenje slobode izvršeno na osnovu sudske odluke koja je donesena vanraspravno, usmene rasprave nema sve dok sud ne zakaže glavnu raspravu (suđenje), što znači da ni postupak po žalbi protiv rješenja o pritvoru donesenom vanraspravno ne uključuje usmenu raspravu, čime se krši Konvencija, ali i Ustav Srbije. Jedini izlaz je, proizlazi iz svega, da ZKP ubuduće treba predvidjeti obaveznu usmenu raspravu u postupku povodom žalbe na pritvor.

U zemlji u kojoj se pritvor određuje gotovo u pravilu, ova odluka bi trebala biti putokaz za buduća rješenja; uostalom, zakonopisci će imati prilike za to, jer je ionako Ministarstvo pravde već iniciralo izradu novog krivičnog i postupovnog zakonika.

Dotle, one hiljade eura plaćat će se iz budžeta, odnosno iz novčanika građana koji budžet pune svojim porezima, pa je za nadati se da će Evropski sud za ljudska prava sa svojim odlukama što prije postati standard, a ne kontrolor i ispravljač boljki domaćeg pravosuđa.