

Novi broj „Vremena“
Kako pobediti SNS: Masom protiv sile
Krenulo je! Festival asfaltiranja, crni fondovi, podmićivanje, pretnje… a šta protiv toga mogu studenti, opozicija i građani? „Vreme“ u novom broju ide u susret lokalnim izborima krajem marta




U petak 23. aprila 2004. godine gostovala sam na TV Politici u emisiji „Problem“ s Branislavom Ivkovićem i Nikolom Miloševićem, i voditeljem Predragom Sarapom. Još jedna od onih, manje-više dosadnih političkih pričaonica u kojoj svako priča ono što je naumio bez većeg obraćanja na obično nemoćnog voditelja.
Zbog pojačane kampanje koja se protiv mene vodi, i ne samo mene nego i protiv Sonje Biserko i Nataše Kandić, a koja je, bar kad sam ja u pitanju, direktna posledica angažovanja na odbrani proskribovanog Đinđićevog saradnika Vladimira Popovića, nekako sam se pomirila, pa i saživela, sa ulogom veštice koja ljude plaši ljudskim pravima. Skoro da sam se navikla i na to da vitezovi beogradske kaldrme javno žele da me pregazi autobus ili da konačno proradi oružje, kao i da na to niko, a u ime slobode informisanja, ne reaguje.
Ne dodiruje me ni to što vitezovi, ne sa beogradske kaldrme, nego iz Akademije, govore da sam nevaspitana objašnjavajući to, veoma građanski vaspitano, činjenicom da sam ćerka svoga oca koji nije, na moju veliku žalost, već deset godina živ. Mnogo toga mogu da podnesem, s tim što mi ponekad padne mrak. Ovoga puta nije. Ne znam zašto, a trebalo je. Ovoga puta sam odlučila svesno, namerno i racionalno da demonstriram i odbijem da dalje javno učestvujem u kvaziraspravi koju je nametnuo Nikola Milošević – akademik, jer sam malo kasno zaključila da učešćem u svakojakim budalaštinama zasnovanim na zlu, počinjem da delim odgovornost sa sejačima zla.
Demokratska rasprava, kako je razume Akademik, svodila se na gomilu površnih, ali zato ne manje opasnih, konstrukcija čiji je krajnji cilj bio vređanje i kriminalizacija ubijenog premijera Đinđića, a to je dokazivao primerima iz „nesporno“ antidemokratskog i diktatorskog režima Zorana Đinđića. Metod satanizacije i Zorana Đinđića i njegovog antidemokratskog i diktatorskog režima: inkvizitorsko-staljinistički. Primer: nije sporno da Nataša Mićić protivustavno i nezakonito nije raspisala predsedničke izbore, da bi se protivzakonito uselila u rezidenciju na Dedinju i tako stekla protivpravnu imovinsku korist, što je, opet, nesporno. Kako Akademik zna da baš nije popularno da se ovaj metod koristi uz prepoznatljive rekvizite inkvizicije, pomagao se nameštanjem naočara, laganim skoro nečujnim melodramatičnim govorom i beskonačnim ponavljanjem „nesporno“ i to upravo za ono što je bilo ili je ostalo najspornije, ne samo u Đinđićevom periodu nego i u periodu posle atentata, a ono što je zaista nesporno Akademik je kvalifikovao na liniji političke platforme sadašnje manjinske vlade, što znači pogrešno. Svoje, takođe nesporno učešće, doduše kao mladi komunista u progonu političkih neistomišljenika (npr. slučaj Borislav Pekić) kvalifikovao je kao moje nevaspitanje i nizak udarac. U odnosu na Miloševićev režim akademik nije bio tako strog, čak je pokazao i izvesno razumevanje, ali je zato „Brozov režim“ bio krunski dokaz da je „Đinđićev režim“ bio diktatorski. I to je izgledalo otprilike ovako: „vaša prijteljica Latinka Perović“ zajedno sa njenim prijateljem Markom Nikezićem, kao nesporna paradigma strahovlade Brozovog terora, i njihovi sledbenici poraženi u frakcijskoj komunističkoj borbi na Osmoj sednici su se spojili sa diktatorskim režimom Zorana Đinđića i ponovo zavladali Srbijom, ovoga puta Broz je oživeo u liku Zorana Đinđića, a ključni dokaz za to su nevaspitani zaštitnici ljudskih prava koji traže lustraciju samo za Miloševićev period, a ne i za Brozov i Đinđićev. Sto je sve, naravno, kao što svi znaju – nesporno. Treći metak, koji je pretpostavljate, nesporan, bio je momenat kad sam definitivno odlučila da prekinem ovu opasnu lakrdiju i da dam svoj mali doprinos razvoju demokratije u Srbiji tako što ću zapušiti usta ovom čoveku opasnih namera, izaći iz studija i prekinuti emisiju. Svesno i namerno. I uspela sam, Akademik je zaćutao. Nije malo.
Srećna, opuštena, zadovoljna i rasterećena krenula sam peške ka kući. I odjednom čudo: telefon je počeo da zvoni i nije prestajao tri dana i ne prestaje ni danas. SMS poruke su bile poruke oduševljenja. Ni sad mi nije sasvim jasno šta se to desilo, zašto je jedna u osnovi obična politička pričaonica izazvala takvo oduševljenje. Zašto je emisija kroz reakcije ljudi dobila veći značaj nego što ga istinski ima. Zašto su mi se javljali i potomci ljudi koji su osuđeni ‘45. kao narodni neprijatelji, kao i potomci ili savremenici Titovog vremena, ljudi iz moje generacije i mlađi svet. Zašto su se javljali mojim prijateljima i poznanicima.
Odgovor sam dobila sutradan kada je Aleksandar Tijanić, nezakonito postavljeni direktor RTS-a i kidnaper javnog servisa u ime vlade, na kraju udarnog drugog Dnevnika izvukao iz konteksta deo emisije i u svom najboljem maniru (koji neki pogrešno smatraju manirom Komrakova i Milanovića) prikazao ga uz zluradi komentar voditeljke da tako izgledaju advokati kad nisu u pravu i prekrojio stvarni događaj. Dan posle toga i sledećeg dana je odbio da pročita moj demanti, iako je na to po zakonu obavezan. Saopštenje YUCOM-a dato tim povodom još nijedan medij nije preneo, ali je priča o emisiji nastavila da kruži i dalje usmeno. Ipak, ono što mene najviše pogađa je izostanak reakcija glavnog i odgovornog urednika informativnog programa RTS-a Gordane Suše, čija je prva ohrabrujuća izjava upućena novinarima bila da svoja politička uverenja ostave kod kuće. Činjenica da je zvanično postavljena, bez obzira na to da li je počela da radi, od nje zahteva da u skladu sa profesionalnom etikom makar javno kaže da nije učestvovala u ovom nečasnom podmetanju i montiranju. Ne mora čak ni da se ogradi.
A što se tiče reakcije ljudi očigledno je da je neko samo trebalo da prekine sejanje zla, da ga nazove pravim imenom i da odbija da u ime demokratskog dijaloga pušta da budemo terorisani bez prava da urlamo. I sve to u ime pristojnosti.


Krenulo je! Festival asfaltiranja, crni fondovi, podmićivanje, pretnje… a šta protiv toga mogu studenti, opozicija i građani? „Vreme“ u novom broju ide u susret lokalnim izborima krajem marta


SNS je kampanju za netom raspisane izbore počeo već pre nekoliko meseci. Za naprednjake ovi izbori imaju ogroman značaj, popularnost im se strovalila, valja to nadoknaditi, prikazati da ih “narod još hoće”. Nema sumnje da će vreće novca, megavati energije i najširi slojevi batinaštva biti angažovani u ovu svrhu. Verovatno će biti i žešće nego prošle godine u Kosjeriću. A sa čim će opozicija – kako ova stranačka, tako i studentski pokret – protiv SNS i kako? U jednoj ili više kolona? Kakva ih situacija čeka? Gde će biti najgora borba? I, nije li zanimljiv pokazatelj da se sva mesta u kojima će izbori biti održani suočavaju sa zastrašujućom depopulacijom, a sve po pravilu – što je SNS jači, to je stanovnika manje


O iskustvima izbornog procesa govore za “Vreme” Vukosava Crnjanski, direktorka CRTE, Slobodan Orlović, profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, i Zoran Gavrilović, izvršni direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI)


Pravnik Milan Tasić je na skupu 11. februara tražio da se “najbliža familija ubice Rastka Jovića trajno iseli iz opštine Surdulica, jer sumnja da će posle teškog ubistva sa predumišljajem bilo koji sud moći da im ikada više omogući bezbednost”. Dakle, da se iseli albanska porodica koja nema nikave veze sa smrću u saobraćajnoj nesreći za koju je osumnjičen brat vlasnika pekare. Novi protest – verovatno sa istim zahtevom – najavljen je za 26. februar


Otkud ovaj i ovakav kod Vučića na Tiktoku? Izbor nije slučajan, ali jeste besmislen. Namera onog ko je to smislio bila je da pošalje poruku kako je vlast “bliska”, “normalna”... To je potez očajnika, jer mladi su na ulici, razbijaju im glave, vijaju ih po mraku, dok deca čak i u vrtićima govore: “Kad porastem, biću student”. Vučić je zauvek izgubio mladost ove zemlje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve