U petak 23. aprila 2004. godine gostovala sam na TV Politici u emisiji „Problem“ s Branislavom Ivkovićem i Nikolom Miloševićem, i voditeljem Predragom Sarapom. Još jedna od onih, manje-više dosadnih političkih pričaonica u kojoj svako priča ono što je naumio bez većeg obraćanja na obično nemoćnog voditelja.
Zbog pojačane kampanje koja se protiv mene vodi, i ne samo mene nego i protiv Sonje Biserko i Nataše Kandić, a koja je, bar kad sam ja u pitanju, direktna posledica angažovanja na odbrani proskribovanog Đinđićevog saradnika Vladimira Popovića, nekako sam se pomirila, pa i saživela, sa ulogom veštice koja ljude plaši ljudskim pravima. Skoro da sam se navikla i na to da vitezovi beogradske kaldrme javno žele da me pregazi autobus ili da konačno proradi oružje, kao i da na to niko, a u ime slobode informisanja, ne reaguje.
Ne dodiruje me ni to što vitezovi, ne sa beogradske kaldrme, nego iz Akademije, govore da sam nevaspitana objašnjavajući to, veoma građanski vaspitano, činjenicom da sam ćerka svoga oca koji nije, na moju veliku žalost, već deset godina živ. Mnogo toga mogu da podnesem, s tim što mi ponekad padne mrak. Ovoga puta nije. Ne znam zašto, a trebalo je. Ovoga puta sam odlučila svesno, namerno i racionalno da demonstriram i odbijem da dalje javno učestvujem u kvaziraspravi koju je nametnuo Nikola Milošević – akademik, jer sam malo kasno zaključila da učešćem u svakojakim budalaštinama zasnovanim na zlu, počinjem da delim odgovornost sa sejačima zla.
Demokratska rasprava, kako je razume Akademik, svodila se na gomilu površnih, ali zato ne manje opasnih, konstrukcija čiji je krajnji cilj bio vređanje i kriminalizacija ubijenog premijera Đinđića, a to je dokazivao primerima iz „nesporno“ antidemokratskog i diktatorskog režima Zorana Đinđića. Metod satanizacije i Zorana Đinđića i njegovog antidemokratskog i diktatorskog režima: inkvizitorsko-staljinistički. Primer: nije sporno da Nataša Mićić protivustavno i nezakonito nije raspisala predsedničke izbore, da bi se protivzakonito uselila u rezidenciju na Dedinju i tako stekla protivpravnu imovinsku korist, što je, opet, nesporno. Kako Akademik zna da baš nije popularno da se ovaj metod koristi uz prepoznatljive rekvizite inkvizicije, pomagao se nameštanjem naočara, laganim skoro nečujnim melodramatičnim govorom i beskonačnim ponavljanjem „nesporno“ i to upravo za ono što je bilo ili je ostalo najspornije, ne samo u Đinđićevom periodu nego i u periodu posle atentata, a ono što je zaista nesporno Akademik je kvalifikovao na liniji političke platforme sadašnje manjinske vlade, što znači pogrešno. Svoje, takođe nesporno učešće, doduše kao mladi komunista u progonu političkih neistomišljenika (npr. slučaj Borislav Pekić) kvalifikovao je kao moje nevaspitanje i nizak udarac. U odnosu na Miloševićev režim akademik nije bio tako strog, čak je pokazao i izvesno razumevanje, ali je zato „Brozov režim“ bio krunski dokaz da je „Đinđićev režim“ bio diktatorski. I to je izgledalo otprilike ovako: „vaša prijteljica Latinka Perović“ zajedno sa njenim prijateljem Markom Nikezićem, kao nesporna paradigma strahovlade Brozovog terora, i njihovi sledbenici poraženi u frakcijskoj komunističkoj borbi na Osmoj sednici su se spojili sa diktatorskim režimom Zorana Đinđića i ponovo zavladali Srbijom, ovoga puta Broz je oživeo u liku Zorana Đinđića, a ključni dokaz za to su nevaspitani zaštitnici ljudskih prava koji traže lustraciju samo za Miloševićev period, a ne i za Brozov i Đinđićev. Sto je sve, naravno, kao što svi znaju – nesporno. Treći metak, koji je pretpostavljate, nesporan, bio je momenat kad sam definitivno odlučila da prekinem ovu opasnu lakrdiju i da dam svoj mali doprinos razvoju demokratije u Srbiji tako što ću zapušiti usta ovom čoveku opasnih namera, izaći iz studija i prekinuti emisiju. Svesno i namerno. I uspela sam, Akademik je zaćutao. Nije malo.
Srećna, opuštena, zadovoljna i rasterećena krenula sam peške ka kući. I odjednom čudo: telefon je počeo da zvoni i nije prestajao tri dana i ne prestaje ni danas. SMS poruke su bile poruke oduševljenja. Ni sad mi nije sasvim jasno šta se to desilo, zašto je jedna u osnovi obična politička pričaonica izazvala takvo oduševljenje. Zašto je emisija kroz reakcije ljudi dobila veći značaj nego što ga istinski ima. Zašto su mi se javljali i potomci ljudi koji su osuđeni ‘45. kao narodni neprijatelji, kao i potomci ili savremenici Titovog vremena, ljudi iz moje generacije i mlađi svet. Zašto su se javljali mojim prijateljima i poznanicima.
Odgovor sam dobila sutradan kada je Aleksandar Tijanić, nezakonito postavljeni direktor RTS-a i kidnaper javnog servisa u ime vlade, na kraju udarnog drugog Dnevnika izvukao iz konteksta deo emisije i u svom najboljem maniru (koji neki pogrešno smatraju manirom Komrakova i Milanovića) prikazao ga uz zluradi komentar voditeljke da tako izgledaju advokati kad nisu u pravu i prekrojio stvarni događaj. Dan posle toga i sledećeg dana je odbio da pročita moj demanti, iako je na to po zakonu obavezan. Saopštenje YUCOM-a dato tim povodom još nijedan medij nije preneo, ali je priča o emisiji nastavila da kruži i dalje usmeno. Ipak, ono što mene najviše pogađa je izostanak reakcija glavnog i odgovornog urednika informativnog programa RTS-a Gordane Suše, čija je prva ohrabrujuća izjava upućena novinarima bila da svoja politička uverenja ostave kod kuće. Činjenica da je zvanično postavljena, bez obzira na to da li je počela da radi, od nje zahteva da u skladu sa profesionalnom etikom makar javno kaže da nije učestvovala u ovom nečasnom podmetanju i montiranju. Ne mora čak ni da se ogradi.
A što se tiče reakcije ljudi očigledno je da je neko samo trebalo da prekine sejanje zla, da ga nazove pravim imenom i da odbija da u ime demokratskog dijaloga pušta da budemo terorisani bez prava da urlamo. I sve to u ime pristojnosti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Srbi će morati da odgovore na pitanje na koje su morali i Mađari – da li prihvataju da su ono što jesu, ni manje ni više… To u intervjuu za novi dvobroj „Vremena“ kaže istoričar Stefano Botoni koji poredi političku situaciju u Srbiji i Mađarskoj
Sve naprednjačke kampanje: Pevaj i kad ti se plače
Šatre sa džigera-muzikom, prasetinom i alkoholisanjem pojavljivale su se u nekom obliku tokom cele radikalsko-naprednjačke karijere, a u ovoj predizbornoj kampanji, bar se tako sada čini, postaju njen najvažniji element. Nije sramota biti siromašan i neobrazovan, glavna je poruka te kampanje. Kada pevaju i plešu pod šatrama, naprednjaci poručuju da su i oni slični raji. Imaju nešto malo više para, ali mani to. A oni drugi – studenti, obrazovani i ostali – bogata su đubrad koja čita nekakve opasne knjige, sluša narkomansku muziku i hoće da se dokopa vlasti kako bi raji oduzeli sve što ima. Kako bi se reklo – nismo imali ništa, a onda su došli okupatori i uzeli nam sve
Cela Srbija je išarana parolama da su studenti ustaše (vidi slike) ili da je to rektor beogradskog univerziteta Vladan Đokić. Funkcioneri vlasti rutinski koriste ovu reč, čak i najviši, poput gradonačelnika Niša ili brojnih odbornika SNS-a širom Srbije. Kako je režim slabio i sve više ulazio u poziciju ranjene zveri sabijene u ćošak, tako su se i planovi pretvarali u stihiju. Radikalski jurišnici, inače ne baš poznati po inteligenciji i obrazovanju, preuzeli su inicijativu, delom iz straha za sopstvene pozicije, delom iz želje da se umile gazdi
Stoji činjenica da je, u celini gledano, protivnika ove vlasti u Srbiji nesumnjivo više od podržavalaca. I to čak za nekih desetak procenata. Uostalom, nezavisno od ovih stranačkih rejtinga, pogledajte na primer, rezultate odgovora na pitanje o Ekspu
“Nova vlast u Budimpešti je izuzetno besna na političke elite mađarske manjine u susednim zemljama. Poruka upućena Ištvanu Pastoru i Kelemenu Hunoru u Rumuniji bila je jasna: ‘Sada ćete da ućutite i slušate naređenja. Neće vam biti prijatno. Dobićete znatno manje novca pod neuporedivo oštrijim uslovima, jer ste od prvog minuta bili lojalni, entuzijastični saučesnici Orbana i ko zna kojih sve lokalnih diktatora u regionu.’… U današnjim okvirima, glas mađarske dijaspore u Berlinu će za Budimpeštu verovatno nositi veću političku težinu od glasa Mađara u Subotici. To jeste politički škakljivo, ali to je ideja nacionalnog identiteta konačno usidrena u 21. vek – svesno odvojena od toksične prošlosti koja nam je trovala društvo decenijama”
Predsednik Aleksandar Vučić opet kaže da će priznati poraz i čestitati jer će „blokaderi“ pobediti. On bi time da istera zeca iz šume, ali niko sa druge strane nije dužan da obeća Vučiću sličnu čestitku
Voženo lice Aleksandar Vučić će u predizbornoj kampanji voziti staru škodu. Dok traje odmazda prema svakome ko pisne, paradni deo kampanje biće otužniji nego ikad jer se Vučić obraća svom hardkor biračkom telu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.