U petak 23. aprila 2004. godine gostovala sam na TV Politici u emisiji „Problem“ s Branislavom Ivkovićem i Nikolom Miloševićem, i voditeljem Predragom Sarapom. Još jedna od onih, manje-više dosadnih političkih pričaonica u kojoj svako priča ono što je naumio bez većeg obraćanja na obično nemoćnog voditelja.
Zbog pojačane kampanje koja se protiv mene vodi, i ne samo mene nego i protiv Sonje Biserko i Nataše Kandić, a koja je, bar kad sam ja u pitanju, direktna posledica angažovanja na odbrani proskribovanog Đinđićevog saradnika Vladimira Popovića, nekako sam se pomirila, pa i saživela, sa ulogom veštice koja ljude plaši ljudskim pravima. Skoro da sam se navikla i na to da vitezovi beogradske kaldrme javno žele da me pregazi autobus ili da konačno proradi oružje, kao i da na to niko, a u ime slobode informisanja, ne reaguje.
Ne dodiruje me ni to što vitezovi, ne sa beogradske kaldrme, nego iz Akademije, govore da sam nevaspitana objašnjavajući to, veoma građanski vaspitano, činjenicom da sam ćerka svoga oca koji nije, na moju veliku žalost, već deset godina živ. Mnogo toga mogu da podnesem, s tim što mi ponekad padne mrak. Ovoga puta nije. Ne znam zašto, a trebalo je. Ovoga puta sam odlučila svesno, namerno i racionalno da demonstriram i odbijem da dalje javno učestvujem u kvaziraspravi koju je nametnuo Nikola Milošević – akademik, jer sam malo kasno zaključila da učešćem u svakojakim budalaštinama zasnovanim na zlu, počinjem da delim odgovornost sa sejačima zla.
Demokratska rasprava, kako je razume Akademik, svodila se na gomilu površnih, ali zato ne manje opasnih, konstrukcija čiji je krajnji cilj bio vređanje i kriminalizacija ubijenog premijera Đinđića, a to je dokazivao primerima iz „nesporno“ antidemokratskog i diktatorskog režima Zorana Đinđića. Metod satanizacije i Zorana Đinđića i njegovog antidemokratskog i diktatorskog režima: inkvizitorsko-staljinistički. Primer: nije sporno da Nataša Mićić protivustavno i nezakonito nije raspisala predsedničke izbore, da bi se protivzakonito uselila u rezidenciju na Dedinju i tako stekla protivpravnu imovinsku korist, što je, opet, nesporno. Kako Akademik zna da baš nije popularno da se ovaj metod koristi uz prepoznatljive rekvizite inkvizicije, pomagao se nameštanjem naočara, laganim skoro nečujnim melodramatičnim govorom i beskonačnim ponavljanjem „nesporno“ i to upravo za ono što je bilo ili je ostalo najspornije, ne samo u Đinđićevom periodu nego i u periodu posle atentata, a ono što je zaista nesporno Akademik je kvalifikovao na liniji političke platforme sadašnje manjinske vlade, što znači pogrešno. Svoje, takođe nesporno učešće, doduše kao mladi komunista u progonu političkih neistomišljenika (npr. slučaj Borislav Pekić) kvalifikovao je kao moje nevaspitanje i nizak udarac. U odnosu na Miloševićev režim akademik nije bio tako strog, čak je pokazao i izvesno razumevanje, ali je zato „Brozov režim“ bio krunski dokaz da je „Đinđićev režim“ bio diktatorski. I to je izgledalo otprilike ovako: „vaša prijteljica Latinka Perović“ zajedno sa njenim prijateljem Markom Nikezićem, kao nesporna paradigma strahovlade Brozovog terora, i njihovi sledbenici poraženi u frakcijskoj komunističkoj borbi na Osmoj sednici su se spojili sa diktatorskim režimom Zorana Đinđića i ponovo zavladali Srbijom, ovoga puta Broz je oživeo u liku Zorana Đinđića, a ključni dokaz za to su nevaspitani zaštitnici ljudskih prava koji traže lustraciju samo za Miloševićev period, a ne i za Brozov i Đinđićev. Sto je sve, naravno, kao što svi znaju – nesporno. Treći metak, koji je pretpostavljate, nesporan, bio je momenat kad sam definitivno odlučila da prekinem ovu opasnu lakrdiju i da dam svoj mali doprinos razvoju demokratije u Srbiji tako što ću zapušiti usta ovom čoveku opasnih namera, izaći iz studija i prekinuti emisiju. Svesno i namerno. I uspela sam, Akademik je zaćutao. Nije malo.
Srećna, opuštena, zadovoljna i rasterećena krenula sam peške ka kući. I odjednom čudo: telefon je počeo da zvoni i nije prestajao tri dana i ne prestaje ni danas. SMS poruke su bile poruke oduševljenja. Ni sad mi nije sasvim jasno šta se to desilo, zašto je jedna u osnovi obična politička pričaonica izazvala takvo oduševljenje. Zašto je emisija kroz reakcije ljudi dobila veći značaj nego što ga istinski ima. Zašto su mi se javljali i potomci ljudi koji su osuđeni ‘45. kao narodni neprijatelji, kao i potomci ili savremenici Titovog vremena, ljudi iz moje generacije i mlađi svet. Zašto su se javljali mojim prijateljima i poznanicima.
Odgovor sam dobila sutradan kada je Aleksandar Tijanić, nezakonito postavljeni direktor RTS-a i kidnaper javnog servisa u ime vlade, na kraju udarnog drugog Dnevnika izvukao iz konteksta deo emisije i u svom najboljem maniru (koji neki pogrešno smatraju manirom Komrakova i Milanovića) prikazao ga uz zluradi komentar voditeljke da tako izgledaju advokati kad nisu u pravu i prekrojio stvarni događaj. Dan posle toga i sledećeg dana je odbio da pročita moj demanti, iako je na to po zakonu obavezan. Saopštenje YUCOM-a dato tim povodom još nijedan medij nije preneo, ali je priča o emisiji nastavila da kruži i dalje usmeno. Ipak, ono što mene najviše pogađa je izostanak reakcija glavnog i odgovornog urednika informativnog programa RTS-a Gordane Suše, čija je prva ohrabrujuća izjava upućena novinarima bila da svoja politička uverenja ostave kod kuće. Činjenica da je zvanično postavljena, bez obzira na to da li je počela da radi, od nje zahteva da u skladu sa profesionalnom etikom makar javno kaže da nije učestvovala u ovom nečasnom podmetanju i montiranju. Ne mora čak ni da se ogradi.
A što se tiče reakcije ljudi očigledno je da je neko samo trebalo da prekine sejanje zla, da ga nazove pravim imenom i da odbija da u ime demokratskog dijaloga pušta da budemo terorisani bez prava da urlamo. I sve to u ime pristojnosti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Kako je vlast zanemela posle hapšenja sada već bivšeg načelnika beogradske policije? Šta su pokazale objave odbeglog osuđenika i pripadnika “kavačkog klana” Miloša Medenice dok je policija ćutala? Zašto su tabloidi iznenada počeli štancati samo zvanična obaveštenja? Ko su Saša Vuković Boske i Aleksandar Nešović Baja? Kakav je bio javni imidž Veselina Milića, a kakvi njegovi odnosi sa Zvonkom Veselinovićem, Nikolom Petrovićem i Slavišom Kokezom? Zašto je bivši načelnik bio neka vrsta posebne vrste unutar sistema vlasti Aleksandra Vučića? Otkud Milić u organizaciji i prikrivanju ubistva koje ima mafijaški predznak i mogu li ovakvi slučajevi da se završe na jednom ubistvu
“VREME” istražuje: Ko obezbeđuje Klinički centar, kako i za koliko
Mesec dana nakon nasilja ispred Medicinskog fakulteta u noći izbora za studentski parlament, tužilaštvo je formiralo predmet o slučaju u kom se pojavilo i privatno obezbeđenje Kliničkog centra. Trag od te noći vodi do višemilionskog posla sa firmama za privatno obezbeđenje i pitanja ko rukovodi bezbednošću najveće zdravstvene ustanove u Srbiji
Do svog poslednjeg dana Predrag Koraksić Corax je radio i stvarao karikature koje su o društvu i državi govorile jasnije i pouzdanije nego hiljade reči. Iz dana u dan iscrtavao nam je golu i često gorku istinu razotkrivajući i ismevajući moćnike i uzurpatore vlasti. Prošle subote srce je stalo i okončalo dugu i plodonosnu životnu odiseju jednog od najznamenitijih karikaturista Balkana i jedinstvenog tribuna za slobodu i pravdu
Pred snagom zajedništva i željom za pravdom, pred radošću života koji ispliva uvek, čak i kad je okružen krvožednim lojalistima i kad se kašlje od suzavca. Reče neko ovih dana: na Slaviju se ne zove, na Slaviju se dolazi
Širok front može da okupi samo borba protiv korupcije jer ona nagriza birače vlasti i opozicije, prozapadne liberale i proruske nacionaliste, vernike i ateiste, urbane i ruralne, mlađe i starije, obrazovane i polupismene
Zašto gore poznati lokali? Kakva je tu uloga Ćacilenda, najvećeg skupa kriminogenih osoba na otvorenom posle dvorišta Centralnog zatvora? I kako je MUP postao krovna organizacija konfederacije mafijaških klanova
Zašto je ulično nasilje postalo sve što Vučić može da ponudi građanima? Zbog čega je ono postalo bensendin za najtvrđe naprednjačko-radikalsko biračko telo? I čime je dokazao da ni malo ne poznaje ulicu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!