Božidar Knežević, novinar

„Poginuo je Božo, autor ‘Oluje nad Krajinom“, pisalo je u utorak poslijepodne na zaslonu mog mobitela. Ne znam zašto mi je moj prijatelj Milivoj Božu odredio i njegovim filmom koji je nedavno proizveo buru u Hrvatskoj: da li zato što Božo – samo ime po sebi – nije dovoljno za identifikaciju bola „za nekim“, ili zato što je – kao i ja u prvom času – posumnjao u vijest da je to karma i nesreća, odmah misleći da je Božo otišao režijom onih koji su ga s toliko mržnje spominjali posljednjih mjeseci.

Provjereni podaci (s osobom kojoj valja vjerovati, portparolom hrvatskog MUP-a, ali nadasve novinarkom Zinkom Bardić) kažu: Božo i njegov suvozač stradali su uslijed zanošenja prikolice kamiona koji se, nakon preticanja, vraćao u svoju traku. Najprije vijest nije izazvala mnogo pozornosti, jer je policija javila da je stradao stranac sa stalnim boravkom u Hrvatskoj, u automobilu češke registracije. Nešto potom se saznalo i da je vozač kamiona s prikolicom Srbin po nacionalnosti, pa je kriminalistički vjerojatno i ta činjenica jedna od onih koje bi trebale odagnati sumnje koje su se – logično – odmah pojavile.

Devedesetih je bio novinar Obrazovnog programa tadašnje Zagrebačke televizije, koju je – svojom voljom, molim da se primijeti – napustio kada je postajala više „katedrala duha“ a televizija sve manje. Svoj posao nije više mogao raditi onako kako ga profesionalci rade. U zagrebačkom dopisništvu Yutela proveo je narednih godinu i pol; koliko god su nas pljuvali, proglašavali izdajnicima „naše“ (njihove!) stvari, nazivali „četnicima“, zauvijek zalijepili razne etikete, Božo – među najnapadanijima –vjerovalo je da rat ne treba gledati samo s jedne strane i jednom nacionalnom dioptrijom.

Tek kad je Yutel otišao u „ropotarnicu prošlosti“ – a to je izraz kojeg smo svaki puta s ironijom i smijehom spominjali – Božo je otišao u snimatelje. Sve je podredio poslu: nauštrb porodice (supruge i dvoje male djece) kupovao je opremu, a kameru sam stavljao na rame i obilazio ratišta. Od Slovenije do Kosova, hapsile su ga i maltretirale sve strane u ratu, i sve su pucale na njega. U okolini Peći mecima su mu probušili kola u kojima je u utorak poginuo.

Božo nije bio eksponiran u hrvatskoj javnosti, iako je Hrvatsku odabrao kao mjesto gdje će uglavnom živjeti. Iako je imao suprugu i dvoje djece, ostao je „stranac sa stalnim nastanjenjem“. Nisam ga jednom pitala zašto ne uzme državljanstvo, vazda je odgovarao: „Neka, imam jugoslavenski pasoš, a odavde me nitko ne može istjerati.“ Silvije Degen, poznati advokat zagrebački, ne jednom ga je molio da mu potpiše punomoć da mu ishodi hrvatsko državljanstvo; Božo je uvijek odgovarao da njemu to ne treba, da je on iz Crne Gore, da u Hrvatskoj ima i djecu i uspomene i vlastiti život, i da nijedna Država u njegovom životu nema pravo glasa i odlučivanja.

Svoj film „Oluja nad krajinom“ dugo je pripremao, zajedno s rijetko hrabrim od „hrvatskih ljudi“, Nenadom Puhovskim. Kad je film, nakon više mjeseci u „bunkeru“, napokon prikazan na HRT-u (koji je otkupio prava, pa ga gurnula u mrak) u emisiji „Latinica“, izazvao je žestoke reakcije „domoljubne“ i „dignitetlijske“ Hrvatske. Odmah su se – još u emisiji – našli oni koji su Boži prigovorili to da nije hrvatske krvi, da je „prosrpski orijentiran“, da je ovakav i onakav, da kao Crnogorac brani Srbe, da „ne razlikuje agresora od žrtve“…

Božo je poginuo upravo u kraju kojega je kao snimatelj obilazio: kod Gračaca, tamo gdje je njegov film „Oluja nad Krajinom“ objelodanio istinu: prosto da postoje deseci žrtava, klasificiranih kao „NN“, „onih koji su Tuđmanu povjerovali da su sigurni u Hrvatskoj“.

Na dan izlaska „Vremena“, u kojem bilježimo Božin tragični odlazak od nas živih i sjećajućih, na HRT-u je trebao biti emitiran film, „odgovor“ na Božinu „Oluju nad Krajinom“. Prijatelji koji su ga vidjeli na zatvorenoj projekciji u zagrebačkom KIC-u kažu da se taj film uglavnom bavi, u pedeset minuta, pljuvanjem Bože i njegovog filmskog svjedočanstva zločina koji se (i) nad Srbima u Hrvatskoj dogodio.

Bio je veliki prijatelj „Vremena“.