Predlog nove himne SCG, kao i sama državna zajednica, po mnogo čemu je jedinstven: za razliku od svečanih pesama većine drugih zemalja, ona nema autora ni imena, niti se zna o čemu govori i ko se u njoj slavi
DRŽAVNA MUZIKA: Zakrpi, pa zasviraj
Mada se na osnovu emocija koje su se prolile tokom preganjanja o novoj himni Srbije i Crne Gore mogao steći drugačiji utisak, zapravo je svejedno koja će svečena pesma predstavljati ovu zemlju. I to ne samo na predstojećim Olimpijskim igrama u Atini oko čega još vlada najviše nedoumica, već i u svim drugim prigodama kada je predlogom novog zakona o državnim simbolima predviđeno da se izvodi himna, bilo da je to neka međunarodna manifestacija, pozdravljanje domaćih i stranih predsednika, odavanje počasti Neznanom junaku na Avali, ili polaganje venaca na groblja i spomen-obeležja boraca i žrtava rata. Himna „Hej Sloveni“ postala je još tokom devedestih rekvijem socijalističkoj Jugoslaviji jer ta pesma nije mogla da se pocepa na šest delova koji bi kao svečane ode pozdravili nastanak novih država na njenom pepelu, tako da su sva kasnija intoniranja bila samo ogoljena nekromanija. Nova himna Srbije i Crne Gore, koju je podržao Savet ministara, barem neće doživeti takvu sudbinu. Sastavljena od stare srpske himne „Bože pravde“ i crnogorskog tradicionala „Oj, svijetla majska zoro“, ona će se lako razdružiti na dva dela, što samo potvrđuje da nema prave himne bez države, ali da postoji nešto nalik državama čemu himne nisu ni potrebne.
SALVEZVIŽDUKA: No, Ustavna povelja SCG nalagala je da ta zajednica mora da ima zastavu, himnu i grb, te je valjalo nekako otaljati i tu formalnost, nakon što su već odavno probijeni svi zakonski rokovi za donošenje novih državnih simbola. Uostalom, neumitno se približavao početak Olimpijskih igara, a pojedini sportski timovi, za razliku od većine drugih stvari u toj zemlji, ipak funkcionišu i povremeno postižu nekakve rezultate. S obzirom na to da bi bilo odveć neugodno ponovo slušati kako se gledalištem prolamaju salve zvižduka dok sportisti muljaju nešto po ustima ili nezainteresovano zure u udaljenu tačku na horizontu za vreme izvođenja himne „Hej Sloveni“, valjalo je na brzinu iznaći neko rešenje. Čini se da je taj zadatak pre svega pao na pleća predsednika Skupštine Srbije i Crne Gore Zorana Šamija, matematičara i profesora Saobraćajnog fakultetu u Beogradu koji do sada, za razliku od lidera njegove partije, nije pokazivao neku sklonost prema lakim notama. Navodno je trebalo da mu u tome pomogne i neka komisija koja bi odlučivala o predlozima nove državne himne, ali njene članove niko nije video da su prekoračili prag skupštinskog zdanja niti da su se o bilo čemu izjasnili, ukoliko su uopšte i bili imenovani.
Tako je Zoran Šami, prepušten vlastitoj intuiciji i savetima nekih prijatelja, nakon političkog dogovora između stranaka vladajuće koalicije u Srbiji i njihovih partnera u crnogorskoj Demokratskoj partiji socijalista, da se do nove državne himne dođe po modelu same državne zajednice – mehaničkim spajanjem dva samostalna dela koja se na bilo koji način ne prožimaju, već jednostavno naslanjaju jedan na drugi – nabasao na aranžera, kompozitora i orkestratora Slobodana Markovića, muzičara koji je sarađivao sa svima koji su na ovom prostoru nešto značili, praveći od pesmuljaka hitove, a od nepodnošljivog zavijanja nadripevača nešto što je balkansko uho moglo da podnese, ili da tim prerađenim zvukom bude čak prijatno zagolicano. Kada je Slobodan Marković početkom leta prvi put ušao u kabinet Zorana Šamija, predsednik parlamenta ga je upitao koliko će mu trebati vremena da napravi predlog nove državne himne. Čim je domaćin čuo da je Markoviću potrebno barem mesec dana razmišljanja, on se samo nemoćno uhvatio za glavu, tako da je kompozitor nakon te scene bio prinuđen da za nekoliko dana napravi radnu verziju nove državne himne, koja se ubrzo našla na Šamijevom stolu. Zadovoljan učinkom, Šami je preko sekretarijata kabineta podelio kopije demo verzije članovima Saveta ministara Srbije i Crne Gore.
MAKAZARENjE: Dok je ovo malo društvo, pojačano nekolicinom predsednika poslaničkih grupa, privilegovano šlušuckalo melodiju nove državne himne, čekajući priliku da se zvanično izjasni o tome, na predlog se sručila lavina kritika. Za tu priliku je čak vaskrsnuo i nekadašnji aparatčik Milivoje Pavlović, egzekutor ideoloških neprijatelja Miloševićevog režima, koji je adhoc proglašen himnologom, zvanjem retkim, posve nepoznatim i neobičnim. Kao u dobra stara vremena, Pavlović je ponovo galamio sa naslovnih strana tiražnih dnevnih izdanja, nazivajući zamisao o novoj državnoj himni „makazaranjem“, „grubim falsifikatom“ i „pravnim nasiljem“, shvatajući više nego ozbiljno poverenu mu ulogu u promišljanju ovog problema, tako da je najavio čak i tužbu protiv državnih institucija i njihovih čelnika, ukoliko kompilacija dve pesme bude proglašena za novu državnu himnu.
Milivoje peva, a iz Crne Gore mu otpevaju. Te „kafanska poskočica“ „Oj, svijetla majska zoro“ je zapravo pesma čuvenog Sekule Drljevića, „ideologa današnjih Dukljana“, „poznatog srbomrsca“ i „separatiste“, te tekst nove državne himne predstavlja „rehabilitaciju crnogorskog ustaškog pokreta“ i „izrugivanje celokupnom srpskom narodu“. Protivnici ove pesme nisu zaćutali ni kada je ona proglašena za zvaničnu himnu Crne Gore. Ponevši se svetlim primerom Milivoja Pavlovića, opoziciona Srpska narodna stranka najavila je tužbu protiv poslanika crnogorskog parlamenta zbog usvajanja Zakona o državnim simbolima, što su njihovi politički oponenti jednostavno nazvali – teškom budalaštinom. U sveopštoj kakofoniji koja je zaglušila ostale glasove, tek povremeno su se mogle čuti i neke osnovane primedbe, da se u jednu celinu ne mogu spajati dve polovine koje se sadržajno, muzički i ritmički razlikuju, i da je teško na ovaj način doći do nove himne zbog muzičkih, značenjskih i estetskih razloga, te da je početna ideja krajnje diskutabilana i osuđena na kratko trajanje.
Za to vreme Slobodan Marković je samo nemoćno slegao ramenima i ponavljao da ne treba njega uzimati za krivca što je neko odlučio da se spoje dve pesme, čekajući da se o radnoj verziji koju je napravio konačno izjasni Savet ministara, kako bi u kratkom vremenu koje mu je preostalo mogao da završi započeti posao. „Nisam ja kriv što je neko izabrao pomenute pesme i ne bih voleo da me neko hvali ili kudi zbog nečega što nije moja odluka“, govorio je Slobodan Marković, uvučen silom prilika u politička, stranačka, srpsko-crnogorska i dokoličarsko-letnja prepucavanja. On je samo obrađivač, aranžer i orkestrator koji se našao pred krajnje delikatnim zadatkom, da napravi himnu od pesama koje su se drastično razlikovale. Pri tom je mnogo manje problema bilo sa delom „Bože pravde“ jer je pesma koju je Slovenac Davorin Jenko komponovao za predstavu Markovasablja već imala u sebi neke himnične elemente. Aranžer je tu intervensio samo harmonski, pokušavajući da ublaži narodnjački prizvuk koji se javljao u toj pesmi, pokušavajući da joj udahne kasnoromantičarski prizvuk koji ima većina drugih himni. To je uostalom još u XIX veku bila zvanična himna Kraljevine Srbije, a nakon stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca početni deo državne himne na koju se nadovezivala „Lijepa naša“ i pesma „Naprej zastava slave“. Nevolje su, međutim, nastale kod crnogorskog dela „Oj, svijetla majska zoro“ jer ta pesma uopšte nije imala harmonske funkcije. Da bi od toga dobio parnjaka prvom delu, Marković je morao da postavi harmonije čuvajući melodiju koja je za njega bila svetinja.
GALIMATIJAS: Na kraju tog posla Srbija i Crna Gora se našla u prilici da dobije himnu na krajnje neuobičajen način. Dobro, i za neke druge himne, poput češke ili italijanske, može se primetiti da su sastavljene od više melodija. Sama dvodelna ili trodelna pesma već je odavno teorijski zasnovana, tako da to i nije muzički presedan. Ideje o spajanju i prožimanju različitih muzičkih motiva do sada su se javljale kao posledica autorskog nadahnuća, a ne kao rezultat političkih direktiva ili kao proizvod kompromisa dveju strana koje insistiraju na tome da budu potpuno ravnopravno zastupljene u jednoj pesmi. Tako će nova himna SCG, kao i sama državna zajednica, biti po mnogo čemu jedinstvena: za razliku od himni drugih zemalja, slavnih ili manje slavnih, od „Marseljeze“ i „Bog nek’ čuva kraljicu“, do „Paragvajci, republika ili smrt“ i „Srećne Gvatemale“, ona nema ni autora ni imena, niti se zna o čemu ona zapravo govori i koga slavi. Na njenom početku se priča nešto o bogu pravde koji nas je dosad spasavao, da bi se nastavilo slavljenjem majske zore i majčice Crne Gore, ne bi li se ponovo zapevalo našem rodu, ali sa izostavljanjem prideva „srpski“ i kralja, e kako bi završnica ponovo veličala lovćensku misao i slogu domovine kojoj je u ovom kontekstu teško odrediti ime.
Zbog takvog muzičkog i tekstualnog galimatijasa bez unutrašnjeg sklada i koherencije, koji podseća na one čudne kreature iz drevnih mitologija sa glavom ptice i telom životinje, ni sam bog pravde niti duboka lovćenska misao ne bi mogli da dokuče da li će predlog nove himne dobiti podršku u saveznom parlamentu. Kada je izgledalo da je konačno obezbeđena potrebna većina, umešao se sam patrijarh SPC-a Pavle tražeći u otvorenom pismu najvišim državnim zvaničnicima, da se iz procedure povuče predlog nove himne, „kojim neko želi da se naruga kako Crnoj Gori, tako i Srbiji i dostojanstvu ovog naroda“. Tako su se dodatno pokolebali i oni koji su se nakon višednevnog sabiranja odlučili da podrže ovaj predlog – u Srbiji su to Demokratska stranka Srbije, Demokratska stranka i koalicija SPO–Nova Srbija, a u Crnoj Gori Demokratska partija socijalista i Socijalistička narodna partija. To i bez patrijarhovog upozorenja nije obezbeđivalo dovoljan broj glasova, tako da se sudbina nove državne himne našla u rukama poslanika Srpske radikalne stranke i Socijalističke partije Srbije. Vrednosni sistem koji zagovaraju ove dve partije najrečitije govori o stanju puta kojim Srbija i Crna Gora truckaju ka novoj himni, mada je to možda i najmanji problem, jer sve drugo govori da je ovakav način nastanka jednog od državnih simbola prepun oštrih krivina i dubokih provalija.
Zbog toga se nad novom himnom već sada nadvila senka teške neizvesnosti da će svaka republika iznervirano prigrliti natrag svoje delove ove svečane pesme koji su sastavljeni sa velikom mukom, pre nego što se gardijski orkestar uštima u izvođenju ove pesme, a građani nauče da pevaju i one delove teksta koji pripadaju narodu sa kojim još dele životni prostor.
Kentaur
Patrijarh Pavle poslao je zvaničnicima pismo u kojem zahteva hitno povlačenje predloga nove himne Srbije i Crne Gore ocenivši da je u pitanju „kentaur kojim neko želi da se naruga kako Crnoj Gori tako i Srbiji i dostojanstvu ovog naroda“. Patrijarh je u pismu objasnio razlog zahteva: „Himna predstavlja simbol onoga što jedan narod i država jesu i što treba da budu, da bude svedočanstvo i izraz narodnog i državnog bića, kako po sadržaju, tako i po melodiji… Ono što nas zapanjuje jeste činjenica da drugi deo predložene himne ne predstavlja u suštini narodnu crnogorsku pesmu, već pesmu jedne od najmračnijih ličnosti u istoriji Crne Gore, fašiste i naciste Sekule Drljevića… Nezavisno čak i od samog sadržaja pesme, da li su zaslužile Crna Gora i Srbija da na početku trećeg milenijuma uključe u svoju himnu neonacističke, paganske stihove nesrećnog Sekule Drljevića“, napisao je patrijarh.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!