
Izbori 2026.
Čistilište na izborima: Dačić, Đilas, Jovanović idu u istoriju
Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih
(1971–2020)
Otišao je naš drug i kolega Boško. Sa nama je radio deset godina, od 1997, prvo kao korektor, a onda na grafičkoj obradi i prelomu teksta. Pamtimo ga kao čoveka koji je zakoračivši u redakciju „Vremena“ uneo ogroman i neodoljiv duh ležerne smirenosti i optimizma koji je dolazio odnekud spolja, iz nekog drugačijeg urbanog i šmekerskog sveta nego što je bio novinarski.
Takav Boško je uvek bio tu za nas. I kada je u najnezgodnijem trenutku „pucalo po šavovima“, kada su se greškom brisali čitavi tekstovi, kada se gomilao posao do plafona ili kada su naprosto svirale „šizele“ i padale bombe, bio je od one vrste autoriteta koji je urođeno lakonski i šeretski mogao svima da poruči „bez brige, lako ćemo“. I bilo je lako, u tome je bez greške uvek uspevao.
A mi smo bili ponosni što je sa nama Boško, prethodno pevač benda Svarog, čovek „sa scene“, pionir specifične metal muzike koju smo jednostavno zvali hardkor (i koju je, ruku na srce, jedino on u redakciji mogao da sluša, zbog čega je za nas s posebnom pažnjom birao neku drugu, najkvalitetniju muziku). Čitavu deceniju u „Vremenu“ zajedno smo sa njim rasli i porasli, smišljali i otkrivali svoje nove, zrele živote. Koliko god vremena da prođe, Boško će uvek biti neraskidivi deo nas.

Osim Studentske liste koja je ubedljivo pobedila, i Ujedinjene Srbije nijedna druga lista nije se ni približila parlamentu, osim manjinskih

Zašto između prevaziđenog režima i promena ne postoji ništa treće? Na šta režim misli kada kaže da brani Srbiju? Zbog čega je nesalomiv Studentski pokret? Ko ima znanje i pravo iskustvo, a ko vođu bez dana radnog staža van politike? I zašto studenti pobeđuju

Posle gotovo dve godine protesta, stotina prepešačenih kilometara, hapšenja, progona i nezabeležene društvene mobilizacije, Srbija izlazi na izbore koji bi mogli da označe kraj jedne političke epohe. Sociološkinja Marija Babović kaže za “Vreme” da nada u promene nije bila toliko velika još od 5. oktobra 2000. godine, ali upozorava i na opasnost da se, ukoliko promene izostanu, zemlja suoči sa još tvrđim autoritarnim režimom

Njihovo jedino oružje sada su mediji koje kontrolišu: kao, mi nemamo program, što nije istina; kao, mi ćemo izdati nacionalni interes, što nije istina. Jedan od argumenata im je i to da se plašimo da izađemo na debatu sa Vučićem. Oni ne razumeju da im je to kazna. To je kazna Aleksandru Vučiću, koji je 14 godina vodio isključivo monolog. Četrnaest godina on nikome nije omogućio nikakvu vrstu dijaloga, a sada bi da bude nagrađen ili pomilovan mogućnošću da s nama razgovara. E pa, neće moći. To što je posejao sada žanje

Ovi izbori nisu izbori o članstvu Srbije u Evropskoj uniji, Kosovu i Metohiji, gej brakovima, poreskoj politici ili bilo kom drugom pojedinačnom političkom pitanju. Iako stranke na marginama političke moći pokušavaju da nametnu ove teme, u središtu predstojećeg političkog izbora nalazi se mnogo jednostavnija dilema: promena ili očuvanje postojećeg poretka. Već duže od godinu dana, istraživanja pokazuju da je to osnovna dilema koja se nalazi na glasačkom listiću
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve