Saradnja sa Haškim tribunalom nije bila na listi prioriteta Koštuničine Komisije za istinu. Skup u Beogradu je to veoma preporučio, kao i uspostavljanje bliske i pravno uređene saradnje između sličnih komisija u regionu, što podrazumeva razmenu dokumenata, kao i svedočenje žrtava i svedoka
OTVARANJE SKUPA: Aleks Borejn (Južnoafrička Republika) i Vojislav Koštunica
Naše suočavanje s neposrednom prošlošću biće bolno i teško. „Viđenje istine u Srbiji“, istraživanje Stratedžik marketinga, pokazuje svu zbrku u ovdašnjim glavama: najveći broj građana Srbije misli da su glavni uzroci raspada SFRJ hrvatski nacionalizam, interesi SAD-a i NATO-a, a najveći krivci za ratove Tuđman, Milošević i Izetbegović. Međutim, „najviše su za odbranu srpstva“ učinili Mladić, Karadžić, Arkan, Milošević, Pavković, kapetan Dragan, patrijarh Pavle i Koštunica…
Sa ovom Srbijom u razbijenom ogledalu suočili su se učesnici međunarodne konferencije „U potrazi za istinom i odgovornošću – ka demokratskoj budućnosti“, koja je upravo okončana u Beogradu.
Na skupu su izmenjena različita iskustva raznih komisija za istinu i pomirenje – od Latinske Amerike do Južne Afrike, Azije i Istočne Evrope. Dr Vojislav Koštunica je na otvaranju naglasio da se mi danas nalazimo pred dva velika izazova, međusobno usko povezana, koja simbolišu dve reči: istina i pomirenje. Koštunica se zapitao: „Možemo li zaista da učinimo taj kopernikanski obrt naše zlehude istorije.“
Iz rasprave se može izvući zaključak da famozni „kopernikanski obrt“ teško možemo da napravimo sa predloženom Komisijom za istinu i pomirenje u Jugoslaviji jer ona zapravo ne uliva veliko poverenje. Argumenata na pretek: Komisiju je imenovao predsednik Koštunica bez prethodne javne debate (u Južnoj Africi se četiri godine raspravljalo o potencijalnim članovima Komisije za istinu i pomirenje!?). Čulo se da je naša komisija napravljena na brzinu radi sticanja političkih poena, ali i to da je državna, čvrsto institucionalizovana, da njen mandat nije jasan: središte istraživanja je period uoči raspada SFRJ; polje rada je ogromno, zapravo nesavladivo (od „razotkrivanja evidencije o društvenim, međunacionalnim i političkim sukobima koji su doveli do rata“, do preispitivanja „demografskog stanja nacije“ i „lingvističkih istraživanja“). Primedbi je bilo još: Koštuničina komisija sastavljena je isključivo od građana SRJ, u njoj nema nikoga iz Crne Gore; potpuno su nejasni kriterijumi za sastav Komisije, u njoj su neka malo poznata imena, ali i neka dobro poznata koja su bila uz bivšu vlast.
Neki su i ovim povodom sarkastično primetili da je u Srbiji pomirenje zapravo već počelo: članovi nekadašnje vlasti masovno prelaze u danas vladajuće stranke i, štaviše, zauzimaju položaje, pa evo ih i u Komisiji za istinu. Uz ovu opasku ide gorka prognoza: što se Srbi međusobno brže pomire, to će teže ići njihovo pomirenje sa drugima.
Iz Komisije za istinu su, odmah po imenovanju, istupili dr Latinka Perović i dr Vojin Dimitrijević, koji su se za vreme Miloševićevih „godina raspleta“, ratova i sveopšteg razaranja najartikulisanije zalagali za mir, istinu, kažnjavanje ratnih zločina, pružali otpor i mitomaniji o „nebeskom narodu“ i „jagnjadi božijoj“.
Predlozi da se radikalno reformiše na brzinu sastavljena Komisija za istinu i pomirenje u Jugoslaviji, da se čak formira nova ili još jedna sveli su se na kraju Konferencije na preporuku da se proširi bar sastav Komisije. Valja se nadati da će to doista biti „ljudi koji su u jednom dugom vremenu javno manifestovali svoju ljudskost i svoj otpor struji tog nevremena“, kako je to u svom uvodnom izlaganju rekao Koštunica.
Saradnja sa Haškim tribunalom nije bila na listi prioriteta Koštuničine Komisije za istinu. Skup u Beogradu je to veoma preporučio, kao i uspostavljanje bliske i pravno uređene saradnje između sličnih komisija u regionu, što podrazumeva razmenu dokumenata, kao i svedočenje žrtava i svedoka (Komisija za istinu osnovana je u BiH, ali ne i u Hrvatskoj).
Možda će u budućnosti doći do formiranja zajedničke regionalne Komisije za istinu u kojoj će doista biti ljudi nesumnjivog ugleda. Dotle će, kao i do sada, najveći doprinos i istini i pomirenju ipak davati hrabri pojedinačni glasovi razuma, koji već više od jedne decenije dokazuju „nemoć očiglednog“. Čuli su se ovi glasovi i u ovom, svojevrsnom Vavilonu u beogradskom Interkontinentalu. Bila je to zapravo prva prilika da se javno progovori o osnivanju komisije za istinu i pomirenje u Jugoslaviji, o njenom programu i mandatu. O razrušenim gradovima, logorima, spaljenim selima, pobijenim i proteranim, razdvajanju uzroka od posledica, možda nekom drugom prilikom…
Adam Mihnjik je nadahnuto pozdravio debatu na Konferenciji, koja je, ocenjuje on, bila iskrena, teška, puna bola, sporova i sarkazma. Ta debata je najsigurniji znak da je Srbija na putu ozdravljenja, kaže Mihnjik. Dobro bi bilo da je mudri Poljak u pravu.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Ljudi se osvešćuju, ohrabruju i udružuju. Tako ujedinjeni možemo sve. Ceo ovaj proces je značajno lekovit za celo društvo, sada svi učimo šta možemo zajedno kada su nam iste bazične vrednosti. Mislim da su i studenti mnogo toga naučili, dosta su iskustveno osetili i na svojoj koži, a, iskreno, i mi “stariji” učimo od njih. Za razliku od mnogih, mislim da je dobro što sve ovo duže traje, jer bi nagle, brže promene verovatno bile i kratkotrajne
Vladajuća partija je kampanju u Zaječaru i Kosjeriću vodila kao u centru Beograda – pravila je mala naselja od šatora, pekla prasiće i jariće, mesila hlebove, točila rakiju i sokove i delila dnevnice. Vučić je kampanju pretvorio u proizvodnu delatnost gde postoji tačna računica koliko “košta” glas, a kako je u mogućnosti da sam određuje način na koji će se trošiti javni novac, bukvalno mu ništa nije skupo. Protiv ovoga stoje građani koji su odlučili da se ne boje, da prihvate socijalni rizik, neki i po cenu da izgube posao. Da li na ova dva mala ogledna polja može da se vidi promena o kojoj se govori i u koju se veruje
Studenti su, kada su izašli sa objedinjujućim, za neke dugo očekivanim zahtevom za vanrednim parlamentarnim izborima – pogodili u metu. Ovaj zahtev je očigledno za naprednjake preveliki izazov, oni i njihovi partneri ne znaju šta bi sa tim, što se najviše vidi po njihovim konfuznim izjavama – tipa: može da bude, ali ne mora da znači, samo da tetki odnesem lek pa ću razmisliti. Pogodili su studenti Vučića i tamo gde ga najviše boli, i to dvared uzastopno: prvo tvrdnjom da je “nenadležna institucija”, a sada i da je postao “kukavica”. Ne sme da raspiše izbore, kojima svako malo preti već 13 godina i koje raspisuje kad mu se ćefne, uvek siguran u pobedu
Presek nedelje je sledeći: imamo nadvlačenje dveju suprotstavljenih struja. Jedna želi da se oslobodi talačke krize u kojoj je drži druga. Prva strana želi izbore. Druga nikome ne ostavlja izbor. Suština je u razlici: vladajuća klika želi da sve ostane isto, a građani – da sve bude drugačije. U tom smislu, studenti i građani su na neki način već pobedili: više ništa nije isto i nikada neće biti isto
Izbor članova Saveta Regulatornog tela za elektronske medije
Dok se čuo huk pobunjenih ljudi sa ulice, nestali su bahatost i bezobrazluk naprednjačkih zastupnika, a kad je buka prošla – nastavili su po starom. Naše pretnje da ćemo izaći iz procesa, a i ni naše žalbe domaćoj javnosti i međunarodnim posmatračima, ne utiču mnogo na naprednjačku mašineriju da posustane u lažima i prevarama, i zato se rešenje za vraćanje ponovljenog procesa u zakonske okvire samo nameće: da se studenti i pobunjeni građani ponovo vrate tamo gde će ih čuti i vlast i Evropa
Petorica režimskih batinaša pretukla su studenta Pravnog fakulteta u Beogradu Petra Živkovića. Dok od slučaja Miloša Pavlovića vlast pravi politički cirkus, policija je u noći između ponedeljka i utorka odbila da primi prijavu za premlaćivanje Živkovića
Svako ko proda glas, postaje kmet na Vučićevoj latifundiji. Svako ko ćuti na kapuljaško nasilje, pristaje i na pravo prve bračne noći naprednjačkih velmoža. Možemo i moramo bolje od toga
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!