Biće, kad-tad

Teško da se nadležni mogu osjećati iznenađenima zbog izvanrednog stanja u srpskim zatvorima. U trenutku u kojem je, naime, Vlada Srbije udarala zadnji pečat na prijedlog novog ustava Srbije, u Skupštini Srbije usvojen zadnjeg dana septembra, prijedlog zakona o amnestiji već je bio upućen u skupštinsku proceduru (14. septembra). U trenutku kad je taj prijedlog upućen parlamentu, osuđenici su se nečemu – točnije, 25-postotnom smanjenju kazne – mogli nadati kao gotovoj stvari, ali samo desetak dana kasnije skoro ostvarenje te nade, ali i njihovih naraslih apetita, palo je u vodu: ispostavilo se da je Predrag Marković tog 30. septembra navečer, u svečanom tonu, objavio da sjednice parlamenta više neće sazivati, sve do one svečane na kojoj će se proglasiti referendumski usvojen novi ustav Srbije, a niti činjenica da ga je stvarnost demantirala neophodnošću zasjedanja zbog skidanja imuniteta još jednom tužiocu (ovoga puta zamjeniku republičkoga) u toj stvari nije promijenila ništa.

Kako se čulo, razlog za pobune u zatvorima jeste činjenica da će za donošenje zakona o amnestiji trebati pet-šest mjeseci. Tko god im je to rekao, najvjerojatnije je bio u pravu: valja proći referendum o novom ustavu, potom slijede izbori – parlamentarni ili na svim nivoima – pa tek potom formiranje nove skupštine Srbije, koja bilo koji zakon, pa i ovaj, može staviti na dnevni red.

Suprotno tome, kad su pobune počele (a za njih se u javnosti čulo prvi puta 6. oktobra), ministar pravde nadležan za zatvore, ali i za prijedlog zakona o amnestiji, demantirao je tu tvrdnju: može se sve to napraviti i za idućih mjesec, mjesec i pol dana, a usput će, eto, on lično zatražiti da se predloženo smanjenje poveća sa četvrtine (25 posto) skinute kazne na čak trećinu.

Taj „Stojkovićev amandman“ Vlada Srbije još nije amenovala, ali amandmana će na predloženi zakon – u kojem god on skupštinskom sazivu stigao na red – biti još. Prijedlogom je, naime, predloženo da amnestiji budu podložni svi pravosnažno osuđeni, s izuzetkom osuđenih na (maksimalnu) kaznu zatvora od 40 godina, kao i za krivična djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom, silovanje, obljubu nad nemoćnim licem, obljubu s djetetom i nasilje u porodici, sve djela propisana u krivičnom zakonodavstvu, ali i za krivična djela organiziranog kriminala. U tom dijelu predloženog zakona o amnestiji već imamo problem: predlagač, odnosno Vlada Srbije u prijedlogu kaže samo da se amnestija ne odnosi na organizirani kriminal, pozivajući se na član 504 Zakonika o krivičnom postupku, koji uopće ne propisuje krivična djela, već propisuje tek posebne odredbe o postupku za ta krivična djela. „Apsolutna nepreciznost i neodređenost“ prijedloga zakona o amnestiji uzrokovala je advokatsko-osuđenički amandman tek sedmicu dana od njegova ulaska u parlamentarnu proceduru. Po ovlaštenju zatvorenika KPD-a Sremska Mitrovica (a priložen je i duljinom impozantni spisak, sve sa vlastoručnim potpisima), advokati Vladimir Horovic i Biljana Desnica-Petrović Skupštini su dostavili analizu kojom dokazuju da je predloženi zakon neustavan, zbog već navedenog pozivanja na postupak, a ne materijalne krivične odredbe, ali i zbog obrazloženja Vlade Srbije kao predlagača da se traži donošenje zakona po hitnom postupku „radi stvaranja boljih uslova u pogledu smeštaja osuđenih lica, a u cilju približavanja načina izdržavanja kazne međunarodnim standardima u oblasti izvršenja zavodskih sankcija.

„Iz ovakvog obrazloženja proizilazi da lica koja su isključena i ne podležu Zakonu o amnestiji koji se predlaže, u pogledu smeštaja imaju drukčije uslove i da u odnosu na ova lica (koja su izuzeta) nije potrebno približavanje načina izdržavanja kazne međunarodnim standardima“, navode osporavatelji ustavnosti predloženog zakona, upozoravajući ujedno da u slučaju prihvaćanja ovakvog prijedloga lica zakonski izuzeta od amnestije „mogu odmah, jer drugog pravnog leka nema, da se obrate tužbom Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu“.

Osuđenici iz Sremske Mitrovice su se vlastima, osim preko svojih advokata, obratili još jednim dopisom – „predstavkom, predlogom i peticijom“ – Skupštini, predsjedniku Srbije i Ministarstvu pravde u kojem opširno objašnjavaju što od njih traže, nakon što su Im čestitali „samostalnu, nezavisnu i suverenu Republiku Srbiju“ i poželjeli da zajedno „u svemu budemo prvi i originalni“.

Svakako su originalnost osuđenici pokazali! Oni, naime, zakonodavcu na volju i ocjenu daju odluku o stupnju amnestije, ali s time da utvrđeni minimum za najteža djela ne bude manji od trećine izrečene kazne, traže da amnestijom budu obuhvaćena sva krivična djela počinjena do stupanja na snagu zakona o amnestiji, pa time – eto originalnog rješenja! – i ona krivična djela čiji počinioci još nisu pravosnažno osuđeni „tako što bi se po pravosnažnosti automatski na njih primenio zakon o amnestiji“. U prijevodu: odmah bi im se „otkinula“ trećina izrečene kazne.

Svi smo mi isti, poručuju osuđenici tražeći oprost najmanje trećine kazne, sa sitnom ogradom u obraćanju nadležnima: „… samo što smo možda mi grešili više nego Vi, pa trenutno to plaćamo“.

Valja vidjeti hoće li (možda manje grešni!) nadležni naći neku rupu u parlamentarnoj satnici da prije svečanosti proglašenja novog ustava Srbije odluče o ministrovom obećanju ili će ipak do amnestije, ovakve ili onakve, proći koji mjesec, dok se političke kockice ponovo ne slože u redovno stanje, kao što je to osuđenim štrajkačima netko već bio razumno najavio.