Petrinja je, kažu, bila mali grad velikog srca. Imali smo i Turističku zajednicu koja se pod tim sloganom reklamirala. Petrinja je bila prijeratni centar jake prehrambene industrije. „Gavrilović“ je izvozio svoje proizvode čak i američkoj vojsci. Bila je najljepši mali grad za vrijeme Univerzijade 1984. godine, nositelj Zlatnog lampaša, ispred jednog Samobora. Ključna riječ u svemu „bila je“…
Onda je došao rat, pa vrijeme nesnalaženja, obnove, stvaranja lokalnih (ne)moćnika koji su bili sposobni priskrbiti sebi i svojima, a grad nije napredovao, nego je tonuo.
Onda je došao i taj 28. decembar 2020. i prvi jak potres koji me probudio i prva misao da mi nismo epicentar. Kad sam shvatio da smo supruga, dvoje djece i ja dobro, tih nekoliko sekundi do javljanja moje starije djece koja žive u Zagrebu bile su užasne. Mislio sam da je Zagreb u ruševinama, jer svi smo nekako fokusirani na njega nakon potresa početkom prošle godine.
Nakon spoznaje da je obitelj dobro, za što mi je trebalo dvije minute, supruga i ja bili smo u našem Obiteljskom domu za starije i nemoćne osobe. Brzi pregled stanja zgrade i štićenika, osoblja. Sve je napuklo, ali kako reče statičar kojeg sam uspio mimo sustava i privatnim vezama dovesti tek nakon drugog udara, radi se o kozmetičkim defektima.
Nakon prvog potresa sâm sam popravio štete na krovištu, vratio dimnjake na neku normalnu poziciju, a pukotine privremeno zatvorio silikonom, činilo se da će sve proći relativno bezbolno jer materijalna šteta nije ono najvažnije.
29. 12. 2020. Sunčan dan. Činilo se da život treba nastaviti po ranijim planovima, da ne treba stati i čekati. Bio sam u svom dvorištu kad se zemlja počela tresti, a ja potrčao u kuću gdje su mi bila djeca. Obično svi trče iz kuće kod potresa, a tad sam vidio da i supruga trči u kuću k njima. Ponovo, ostali smo nepovređeni, kuća neurušena, a onda ponovo jurimo k pacijentima u Domu. Srećom, oni u većini nisu doživjeli veliki strah i paniku, a sestre su doslovno padale na pod koliko se treslo.
Sljedeći dani, 20 sati posla, 4 sata pokušaja da se zaspi, uzalud, stalno se tlo treslo i dizalo adrenalin.
Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje – izreka je koja se pokazala netočnom u slučaju ovog potresa.
Opći je dojam medija i ozbiljnih analitičara da vlast nije dovoljno brzo i adekvatno reagirala na katastrofu koja nas je zadesila. Sam dolazak vrha države na razorene destinacije ne znači ništa.
Veliko je uzbuđenje i nevjericu izazvala kod ljudi pogođenih potresom silna dobrota i solidarnost koju su pokazali građani Hrvatske i susjednih zemalja. Svi su bili dirnuti tom dobrotom: BBB, Torcida, braniteljske udruge i samoorganizirani volonteri pohrlili su na Baniju dovozeći pomoć i odmah započeli sanaciju oštećenih krovova i uklanjanje ruševina.
KUĆA JE KUĆA
Nitko nije pitao čija je kuća. Možda je poneki torcidaš prošlih ljeta ogulio lak nekom s BG registarskim tablicama negdje u Splitu, ali ovdje su klinci po mokrim krovovima naših kuća puzali i postavljali crijepove, skidali raskomadane dimnjake, najlonom prekrivali rupe koje su ostale, nekima su cijela krovišta zamijenili doniranim materijalom. Ponavljam, nitko nije pitao čija je kuća.
Kuhari iz Dalmacije su donijeli hranu i pripremali za ljude. Nekima smo osigurali noćenje i u našim objektima. Osjećala se ogromna solidarnost i empatija, a sustav to, po mišljenju većine medija koji su pratili događanja, nije uspio ni pratiti, a kamoli dobro ustrojiti. Jedini službeni kontakt ostvarili smo s Ministarstvom socijalne skrbi.
Prvi su dani bili doslovno borba za opstanak. Mogućnost ponovljenih jakih potresa nije bila mala, a ostanak štićenika u Domu je visoki rizik i odgovornost. Ovaj je potres otvorio neke stare rane, možda i veće od onih rupa kod Mečenčana. Ljude je vratio u ratne i poslijeratne godine, osvježio sjećanja na nepravde i pokazao bijedu i zločine nekvalitetne gradnje u obnovi. Za mnoge velike pljačke nije nitko odgovarao, pa se narod i ne nada da će sada biti drukčije, a sudac kojeg neću imenovati požurio je reći da je ionako nastupila zastara, što nije točno.
Kad pitate naše ljude kako su, kažu – ma dobro je, nek je živa glava.
Kad pitate što vam treba, kažu – ma ništa, možda je nekom potrebnije.
IPAK JE TU DOBROTA
Jednom će krenuti obnova i ljudi će biti zadovoljni mrvicama, najglasniji i „najsposobniji“ će zadovoljno trljati ruke, jer za njih je svaka katastrofa neka nova šansa, a šutljiva većina im to omogućuje. Mnogi će svoju sreću potražiti negdje drugdje jer se neće klanjati i strpljivo čekati milost uticajnih, neće moliti pomoć jer imaju svoj ponos.
Za mnoge je bilo mučno čekati u redu za jedan topli obrok koji se spremao na centralnom trgu Petrinje, za paket Crvenog križa. Mnogi su građani Petrinju već napustili, neki se neće vraćati. Neki su zvali prijatelje koji su ostali da im poprave krovove i uklone ruševine. Neki su građani sjedili ispred svojih kuća dok su vatrogasci iz cijele Hrvatske čistili ceste od cigle i crijepova koji su pali s njihovih kuća. Dešavalo se da pojedinci nisu volonterima htjeli ništa pomoći.
Puno toga se desilo. Puno dobrote se slilo na Baniju. Sustav je mogao bolje. Većina je novinara iskazivala strah da će taj isti sustav, koji će zlorabiti ovakvu silnu dobrotu, razbiti jedinstvo naroda u nevolji, da u nekim novim katastrofama nećemo htjeti davati, ako nas posrednici budu pljačkali. Dosta toga nije bilo istinito jer pojedinci na društvenim mrežama su pisali neprovjerene bajke.
Skupljeno je oko 60 milijuna kuna od priloga građana, a Vlada kaže da je dala svojih interventnih 120 milijuna, baš nas zanima otkud im.
I moj susjed na selu, moj Boško kojem je kuća poluraspadnuta i za rušenje, kaže da je dobro. A mora po tko zna koji put početi iznova. Sad je u garaži naložio neku pećicu, ali je hladno preko noći, ne dihtaju vrata. Za brata koji će doći iz Srbije uredio je malu sobicu u šupi, stavio krevet i peć.
Sad njemu i njegovoj Branki nosimo ručak jer imamo viška. Nije na selu nitko gladan, ali kome je do kuhanja ovih dana? Tko može jesti stalno suhe kobasice, a i nisu još suhe. Naš ministar i ekipa objašnjavaju na TV-u da ne mogu svi na Baniji jesti na račun države.
Podsjetili su ih zagrebački ugostitelji da su sami donijeli hranu koju spremaju, isto tako i Dalmatinci. Ali, nema većih domoljuba i prijatelja od naših vrlih političara. Oni smatraju da im novinari pokušavaju demontirati državu svojim pitanjima.
TU JE I MALO NADE
Kao članica EU, Hrvatska će dobiti pomoć iz Brisela. Slit će se milijuni eura. Na našim je političarima da smisle model kojim će se provoditi obnova, takav da njima ostane dovoljno za tri generacije. Ja ću se ipak malo nadati da neće biti tako, da će stradalnici biti pravedno i pravovremeno obeštećeni i zbrinuti, da neće nakon par godina krenuti neko novo zlo koje će razotkriti staro.
Neće od svega biti ništa ako država ne motivira ljude za ostanak, nekim smanjenim porezima i nekim beneficijama, koje je trebalo davno dati da sačuva ove prirodne ljepote, zdrav okoliš, brojne izvore pitke vode, ljude koji su ovdje ponikli, kojima je ovdje dom. Stariji ljudi neće otići, oni će jednostavno tužni umrijeti, ne dočekavši mir, sretnu starost, ne dočekavši svoju raseljenu djecu i unučad.
Za vrijeme dok sam pisao ovaj tekst, desila su se barem tri do četiri manja potresa. Danas je počeo padati snijeg. Vijesti više ne počinju katastrofom na Baniji, skinuo nas je Donald Tramp. Moj ranjeni grad sa strepnjom čeka 13. noć.
Tu 13. noć Bošku je novi potres dokrajčio onu šupu koju je spremio za brata. Jebiga.
