Ivan Ivanji, Usamljenost manjine, Laguna, Beograd 2021.
Dok početkom devedesetih godina prošloga veka Tomi Astaloš i njegov najbolji drug Velja gledaju kolonu tenkova koja, praćena klicanjem razdragane mase, auto-putem nadire ka Hrvatskoj, Velji će, samo tako, početi da se nadimaju grudi od ponosa. Kako Tomi ne izražava isti stepen oduševljenja, Velja će, potpuno prirodno, da utvrdi kako on, Tomi, ne može to da razume jer on, ipak, nije naš (“ipak, ti nisi naš”). Tomi će, ne bez čuđenja, da se zapita šta on to tačno ne razume i čiji je on ako ne naš? Ko smo, uostalom, mi, nastaviće da dvoji Tomi, i gde sam ja u tom nekom mi?
43-usamljenost_manjine_v…
Tragajući za odgovorima, on se vraća, najpre, u detinjstvo koje će, za vreme Drugog svetskog rata u Novom Sadu, obeležiti masovno ubistvo njegovih sugrađana u takozvanoj raciji mađarskih fašista, i već tada će primetiti da se pripadnost nekome mi odveć lako podrazumeva, a da kriterijumi pripadnosti uopšte nisu samorazumljivi: kada se njegovi drugovi Filderlajn i Kon, ali i Muci Lazarević, ne pojave u školi posle racije, malom Astalošu neće ni pasti na pamet da to ima neke veze s njihovom etničkom pripadnošću jer on ne barata tom veličinom. Kada, pak, dozna da su ubijeni, neće moći da domisli zašto su ubijeni, kao što mu neće biti jasno da preživljava upravo zato što je Mađar.
Dete Mađara i Švabice, Tomi će kroz rat proći bez većih problema, ali će ga ista ona pripadnost koja ga je za vreme rata štitila, odmah posle rata izložiti opasnosti od osvetničkog gneva pobednika. Zahvaljujući okolnosti što se njegovi roditelji nisu isticali za vreme rata, pobednici ga ne diraju, ali mu, tek da se zna, kao pripadniku okupatorskog plemena koje je počinilo gadne zločine, oduzimaju kuću u kojoj je do tada živeo. Brzo će i u krajnje nasilnim uslovima shvatiti da je mađarstvo (srpstvo, hrvatstvo) ono u šta te drugi guraju, a ne ono što biraš.
Zbog toga s punoletstvom bira da bira (umesto da bez izbora bude izdvajan) i učlanjuje se u Partiju. Na ovom mestu počinju da se usložnjavaju zapleti kako na privatnoj, tako i na idejno-ideološkoj ravni. Isti onaj predznak (Mađar) koji je bio negativno diskriminaciono obeležje najednom postaje neka vrsta pozitivnog određenja: kao Mađar, dakle, kao manjina, Tomi sada dobija izvesne privilegije. Uz to, on tečno govori mađarski, nemački i srpskohrvatski (brzo će naučiti i engleski), te i tu pripada manjini koja je novim vlastima i te kako potrebna. Kao član Partije, on je većina, kao Mađar, on je manjina, pa dve veličine kao da se uzajamno potiru.
Vredan je i dobar student, potom pouzdan uposlenik gdegod da radi, ali – nikako ne na poslednjem mestu – i sasvim dobar vernik komunističkog jevanđelja, zbog čega će bez ikakvih posledica da prođe kroz staljinističku trijažu protiv staljinizma, uz vrlo mudro neraspitivanje o tome šta njegovi inovernici rade nevernicima po Golom otoku. Po završetku studija, ubrzo postaje i čovek od poverenja u raznim međunarodnim misijama, lako menja poslove i upoznaje Evropu i svet (što su vrlo dobro opisane epizode, naročito one koje ga vode u Nemačku).
Istovremeno ulazi i u složene (može li drugačije?) odnose sa ženama, da bi relativno brzo naučio šta su to ljubavne boli, neverstvo i ljubomora, potom neiskusno uleće u brak i iz njega još brže izleće, a da, pri tome ostane, verovatno zauvek, zaljubljen u svoju ženu Oksanu zvanu Burence (koja, da dodamo, liči na sve osim na burence, a otkud joj takav nadimak čitalac će morati da otkrije sam). Obe te pripovedne linije prati Ivan Ivanji dosledno i precizno, i tečnom nas i prozirnom rečenicom s lakoćom vodi kroz ovaj zamašni roman (330 stranica, bez poglavlja).
Roman je pun likova i epizoda koje, na ovako malom prostoru, nije moguće pobrojati, niti je to potrebno, a uprkos gabaritu, tekst je, u osnovi, ekonomičan. Ideja, međutim, koja ovaj roman čini zanimljivim (usamljenost manjine) – uz, razume se, pripovedačko umeće – u istom se pojavljuje i kao problem. Naime, iako se Tomi Astaloš neprestano oseća obeleženim, drugačijim, dakle, manjinom, ne vidi se jasno kakve to posledice proizvodi jer njegov se život ne čini zbog toga manje kvalitetnim. Da ne bude zabune, Astaloš je vredan, sposoban i pametan čovek, te mu pripada sve što je osvojio, ali upravo zbog toga donekle zbunjuje osećaj usamljenosti koji će se pojaviti kako u naslovu romana, tako i u refleksiji na kraju knjige.
Ostaće Astaloš bez domovine koju će mu, na njegove oči, oteti masovni ubica, uz zdušnu podršku tihe većina (kojoj se pridružio i njegov drugar Velja), ali Tomi, svemu uprkos, apatridstvo bira. I u tome je zaplet koji nadilazi i sam roman: dok je mađarstvo obeležje u koje ga trpaju drugi, apatridstvo je (ipak) i izbor. I jedno i drugo, naravno, vodi usamljenosti, te Astaloš, na neki način, ostaje stranac gde god se nađe. No, ako je svoje mađarstvo nosio samosvesno i gospodski (uz jednu odličnu epizodu u jugoslovenskom konzulatu u Frankfurtu, kada se, kao mlad čovek, malo osilio pa postao, jel’, osion), bezdomstvo nosi s određenom dozom patosa koji mu ne stoji dobro. A možda je, ipak, stvar samo u tome što je Astaloš nekoć, kao mlad čovek, bio pun energije, a sada se, izložen razočaranjima i usamljenosti, makar to bilo i u kalifornijskom raju, oseća odveć umornim da bi ispravljao neispravljive krive Drine.
Kao i svaki dobar književni tekst, roman Ivana Ivanjija nam nudi mnogo više pitanja nego odgovora.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Nikad se još nije desila istovremena blokada svih većih gradova u zemlji za puka dva sata. Sada jeste. Studenti i građani tu neće stati, jer osim otpora nemaju drugog izbora. Kako će teći narodno blokiranje Srbije i što se dalje može očekivati
Pobunjeni studenti i narod mogu da bace pokoju kamenicu, ali ne mogu biti zbilja „nasilni“. Jer, Srbija je odavno u modusu samoodbrane od režimskog nasilja, onog koje uništava i briše živote
Kome smeta generalni ton u kom se odvijao jučerašnji protest “Vidimo se na Vidovdan”, nek se seti: 28. juna 2025. godine pod pendrecima su krvarile glave jer je Aleksandar Vučić “branio” zapišani, smrdljivi vašar u koji je pretvorio Pionirski park. Nemamo druge studente koji će vam se više svideti. Ovo je jedina prilika da se oslobodimo represivnog režima, druge biti neće
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!