„Dvadeset devetog novembra 1943. oko sedamnaest časova došao je svečani trenutak. Naš hor je pesmama Hej, Sloveni i Internacionalom obeležio početak Drugog zasedanja AVNOJ-a u zgradi Doma kulture u Jajcu“, sjećanje je Mike Haravana Šuce, borca Prve proleterske brigade Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Dvije godine ranije, također u novembru, Šuca se sa svojim drugovima povlačio pred njemačkom ofanzivom od Užica do Nove Varoši.
Sjećanje njegovog suborca Milana Simovića: „Postrojavamo se u koloni po četiri. Na čelu je glavni pevač Mika Haravan Šuca, potpuno bos. Crvene mu se noge u snegu. Mnogo ih je takvih.“
Nitko od svih ovih partizana u tom trenutku ni u primisli nije mogao da povjeruje da će postati toliko moćni da svečano, na revolucionarnoj skupštini, Jugoslaviju de facto proglase za federalnu republiku. Pa i tad, 29. novembra 1943. bilo je prečih stvari od zasjedanja AVNOJ-a: svi članovi brigadnog hora u kome pjeva i Haravan, izuzev onih iz Četvrtog bataljona, vraćeni su u svoje jedinice – Prva proleterska je napala Travnik.
PAD ITALIJE: Dok odjekuje Hej, Sloveni u Sokolskom domu, Vijećnici Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije nabijeni su jedan uz drugog, dimi se krdža zamotana u novinski papir, isparavaju šinjeli i gunjevi, štapski oficiri guraju se uz zidove pored redova dupke popunjenih klupa… Koliko njih shvata da prisustvuje događaju poslije koga se istorija dijeli na prije i poslije?
Načelnik saniteta NOVJ i vijećnik AVNOJ-a Gojko Nikoliš u memoarima Korijen, stablo, pavetina: „Iskreno, one velike noći u Domu kulture ja, zapravo, još nisam bio potpuno ni svjestan veličine i dalekosežnosti donesenih odluka.“
Nikoliša – a vjerojatno je i velika većina vijećnika slično osjećala – lako je razumjeti: glavnina NOVJ tokom te 1943. dva puta je bila na ivici sloma. Ako je izvlačenje iz obruča tokom njemačke ofanzive „Weis“ preko Neretve (decembar 1942. – mart 1943) ogroman podvig, proboj iz kanjona Sutjeske (operacija „Schwartz“, maj i jun 1943) ravan je čudu. Nikad prije i nikad poslije partizani nisu vodili tako krvave i ogorčene borbe, nikad nisu imali veće gubitke i nikad bili bliži uništenju. A ipak, ne samo da su opstali već su – kao potpuno operativna vojska – povratili veći dio izgubljene teritorije u Bosanskoj Krajini.
„Izdržali smo pet velikih ofanziva, tuklo nas je sto bombardera dnevno, mi smo gladovali danima, nedeljama“, govori na zboru na Botićevoj poljani u Splitu Ivo Lola Ribar kog su partizani oslobodili 11. septembra 1943. nakon kapitulacije Italije i držali punih sedamnaest dana. „Mjesecima hljeba nismo vidjeli. Izbačeni na planine, gdje se ni ljeti snijeg ne topi, bez hljeba, soli, ništa nismo imali. Danju biju avioni, noću se borimo. (…) Sjećali smo se naših popaljenih sela i gradova. Sjećali smo se naših poubijanih majki i sestara, sjećali smo se mrtvih drugova, sjećali smo se našeg porobljenog naroda. I mjesto hljebom, mi smo se hranili mržnjom prema neprijatelju!“ (Vicko Krstulović, Memoari jugoslavenskog revolucionara).
Pad Italije 8. septembra 1943. od izuzetnog je značaja za NOVJ: ustanak u gotovo cijeloj Dalmaciji obezbjeđuje nove borce, a partizani i stanovništvo uspjevaju razoružati veći dio talijanskih jedinica prije nego što su Nijemci stigli na Jadransku obalu.
„Predali su oružje osim vojske i karabinjeri, lučka policija, Kvesturini, financi i mornari“, piše Antun Kisić u Ljetopisu grada Splita. „Osim onog skupnog predavanja u kasarnama i logorima, ako je ma bilo tko zaustavio kakvog oboružanog Talijana, i pozvao ga da mu preda oružje, on bi to odmah uradio pa i dao kacigu. Viđalo se djece od 10 godina sa kacigom na glavi i bombama ručnim. Tako isto i svaki zaustavljeni auto, kamion, motocikla, bicikla predavali se tko bi prvi to zatražio…“
Nakon kapitulacije Italije NOVJ je narastao na 300.000 boraca, raspoređenih 26 divizija, 10 samostalnih brigada i 108 odreda; za sebe vežu oko 400.000 okupatorskih i 250.000 kvislinških vojnika. Pored toga, izbijanjem na dijelove Jadrana i na otoke, partizani su u prilici da, preko mora, ostvare direktnu vezu sa Britancima i Amerikancima u južnoj Italiji. Prošlo je vrijeme kada su stalno bili u obručima i progonjeni kao zvijer; mada se nitko krajem novembra ne usuđuje da prognozira koliko će rat još trajati, osjeća se miris pobjede i potreba da se politički kapitaliziraju vojni uspjesi. To je ključni zadatak vijećnika AVNOJA-a na zasjedanju u Jajcu, a od načina kako će ga obaviti zavisi sve ono za šta su se borili. Zato su maksimalno uzbuđeni, zato frenetično skandiraju i aplaudiraju govornicima, zato, kako Nikoliš piše, sve više proživljavaju čulima i emocijama nego punom sviješću i razumom.
NAJVEĆA SPOREDNA PREDSTAVA: Vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito, njegov Vrhovni štab i Centralni komitet Komunističke partije ne kriju od prvog dana ustanka da im je ratni cilj federativna, socijalistička republika Jugoslavija. Mada se kao marksisti zvanično zalažu za odumiranje države i premda se bore protiv društvenog uređenja Kraljevine od njenog nastanka, kada je u pitanju teritorijalni integritet zemlje, njena nezavisnost i politički interesi, jednako su tvrdi i nepopustljivi (ako ne i tvrđi i nepopustljiviji) kao i Nikola Pašić i regent Aleksandar Karađorđević za vrijeme Prvog svjetskog rata. Tita i Aleksandra spaja još nešto: ubjeđenje u vlastitu državotvornu misiju, pretpostavljanje sopstvenih interesa svakom prijateljstvu i savezništvu, te svijest da odlučujuću riječ imaju velike sile pa da ih, koliko god mogu, moraju staviti pred svršen čin. Jer, koliko od uzajamnih odnosa velikih saveznika zavisi ne samo kakva će biti Jugoslavija već i da li će je i biti, toliko i faktičko stanje na terenu može da bude od presudnog značaja. Na neki način, dr Ivan Ribar simbolizira taj kontinuitet između Aleksandra i Tita – 29. novembra 1943. predsjedava AVNOJ-u u Jajcu, dvadeset pet godina ranije predsjedavao je Ustavotvornoj skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u Beogradu…
Sa Sovjetskim Savezom Vrhovni štab NOVJ je radio-vezom u tijesnoj vezi od samog početka rata; sredinom 1943. prima britansku vojnu misiju, a preko nje ostvarena je veza i sa Amerikancima.
„Priželjkivanja sviju nas bila su da ne spadnemo samo na Britance“, piše Milovan Đilas, član Vrhovnog štaba i Politbiroa CK KPJ u svojoj knjizi Revolucionarni rat.
Međutim, spali su.
Za generalnog sekretara Komunističke partije i premijera Sovjetskog Saveza Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina Jugoslavija je samo moneta za potkusurivanje sa Londonom i Vašingtonom. Ideološka i politička povezanost sa partizanima daje mu čvrsto uporište i uticaj; samo od razvoja događaja i napredovanja Crvene armije zavisi kako će time trgovati i da li će ih razmijeniti za nešto što cijeni kao važnije.
I za američkog predsjednika Teodora Ruzvelta Jugoslavija je sporedna predstava, mada se Tito i njegovi drugovi jedno vrijeme najviše uzdaju u Vašington.
„Sjedinjene Američke Države nisu ni ekonomskim ni političkim interesima upletene u Balkan, pa će zbog toga, s većom objektivnošću i nezainteresovanošću pristupiti u našoj borbi“, piše Đilas o tadašnjim nadanjima vođstva NOVJ.
No, dok Sjedinjene Američke Države obezbjeđuju Saveznicima ratni materijal, Crvena armija ogromnim ljudskim gubicima plaća pobjede nad Hitlerovom Njemačkom, a očekuje se – kasnije – da tako nastavi i u Aziji, protiv Japana. Ruzvelt zato ni na kakav način ne želi da iritira Staljina. Ponajmanje, osporavanjem budućih zona uticaja na istoku Evrope – Jugoslavija za Ameriku nije ništa više sem poligona za uvježbavanje diletanata u svojim obavještajnim službama.
Ostala je samo Velika Britanija. Premijer Vinston Čerčil smatra da je iskrcavanje na Balkan jedini način da Zapad koliko-toliko onemogući sovjetsku dominaciju uticaja u istočnoj Evropi. Mada mu je Ruzvelt uskratio podršku za taj plan, Čerčil se ipak nada da bi ga donekle mogao ostvariti ukoliko savezničke armije brzo napreduju kroz Italiju. A tamo je, poslije uspješnog starta, debelo zapelo. Taj zastoj na frontu pod britanskom komandom doveo je Britance u zagrljaj sa partizanima.
Zašto, objašnjava Đilas: „Britanci su želeli da mi vežemo na sebe što više i što veći broj nemačkih i kvislinških divizija, a nama je to odgovaralo pod uslovom da mi budemo jedina pomagana i priznata sila.“
Nije, dakle, vojna pomoć problem, već način kome će se uputiti – organima suverene i nezavisne države ili još samo jednom, premda daleko najvećem i najmoćnijem pokretu otpora u Evropi?
VELIKI ZAOKRET: Od samog početka rata u Jugoslaviji Britanci podržavaju Jugoslavensku vojsku u otadžbini, odnosno četnike generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Međutim, 1943. pasivnost i defetizam ovog pokreta, ali i suradnja sa okupatorom, ne samo da ih diskreditiraju kod Čerčila nego ih i čine neupotrebljivim za njegove planove. To opet otvara i pitanje Jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu u kojoj je Mihailović ministar vojni. Sa jedne strane, britanski premijer ne želi da je se odrekne, kako piše i „zbog stanovitih moralnih obaveza“; sa druge – NOVJ ne priznaje tu vladu, a partizani Britancima i te kako trebaju…
Kvadraturu kruga rješavaju u dugim razgovorima Tito i šef britanske vojne misije u Vrhovnom štabu NOVJ, brigadir Ficroj Meklejn. Britanci prvi popuštaju, pa Tito javlja Moskvi da je stekao „utisak da neće mnogo insistirati na partizanskom priznavanju vlade i kralja Petra“. Zauzvrat, Vrhovni komandant NOVJ pristaje na „blaži kurs“: monarhija se ne ukida nego samo „suspenduje“ do kraja rata a tada će se vidjeti… Tom platformom zadovoljni su i Tito i Čerčil. Prvi dobija odrešene ruke da izgradi državne organe pod kontrolom KP; drugi – rasterećivanje talijanskog fronta kroz akcije partizana i maglovito uvjerenje da će zadržati uticaj u poslijeratnoj Jugoslaviji, odnosno da će demokratski izbori onemogućiti njenu potpunu sovjetizaciju.
„Žalosna je činjenica da gotovo nikakve zalihe nisu dostavljene brojnim Titovim pristalicama morskim putem. Ti odlučni borci drže u Jugoslaviji onoliko Nijemaca koliko mi držimo južno od Rima“, ovako Čerčil na Teheranskoj konferenciji (28. novembar – 1. decembar 1943) objašnjava odricanje od četnika i zaokret ka partizanima Staljinu i Ruzveltu. Obojica se potom slažu da se partizanima pruži maksimalna pomoć u oružju i opremi, te da se NOVJ prizna za jedinu savezničku silu u Jugoslaviji.
PRAVO STANJE STVARI: Niti je Čerčil naivan, niti ga je Tito vješto preveo žednog preko vode. Obojica znaju da je izbjeglička vlada u Londonu međusobno posvađana, potonula u intrige, bez ugleda u svijetu i, što je najvažnije, sa nikakvim uticajem u Jugoslaviji. Znaju, također, i da četnici nisu ozbiljna vojska, da se ne mogu oporaviti od poraza na Neretvi i da su – nepovratno – skliznuli u kolaboraciju. Konačno, svjesni su i da se četničke jedinice van Srbije i djelova Bosne nigdje nisu u stanju održati bez njemačke podrške, a kamoli steći podršku stanovništva. Na drugoj strani je NOVJ: iskusna, disciplinirana i borbena trupa, dobro organizirana i sa širokom podrškom u cijeloj Jugoslaviji… Današnjim rječnikom: Tito i Čerčil prećutno legaliziraju novonastale okolnosti. Međutim, bez krupnih vojnih i političkih uspjeha na terenu, bez oružane sile da ih obezbjedi, nikakva diplomacija i lukavstva ne bi pomogli partizanima. A njihov cilj je – da se ponovi – socijalistička i federativna republika.
Sve odluke Drugog zasjedanja AVNOJ-a donesene su u oktobru; na zasjedanju samo su proglašene.
Đilas: „Bilo je i razlika – da li vlada ili privremena vlada, da li odmah svrgavanje kralja ili zabrana kralju povratka. Mi smo se složili sa Titom da prihvatimo blaži prelazni kurs. (…) Kao najvažniji razlog navođeni su odnosi prema saveznicima, u prvom redu Britancima i Sovjetima, odnosno prihvatljivost takvog kursa za saveznike.“
Zasjedanju prisustvuju svi delegati iz svih budućih jugoslavenskih republika. I nisu svi članovi partije.
Opet Đilas: „Ali svi su bili na ovaj ili onaj način ‘provereni’: partijski forumi su nastojali da uključe poznate nepartijce, tzv. rodoljube, ali takve koji ne osporavaju ni ciljeve ni metode – većina ‘rodoljuba’ su kasnije postali članovi partije, a neki su potajno to već tada bili.“
Između ostalih, to su bili članovi Hrvatske seljačke stranke, Srpske zemljoradničke stranke, Stranke samostalnih demokrata, Muslimanske zajednice, Radikalne stranke, Hrišćanskih socijalista… Oba vijećnika iz Makedonije izabrana su na prijedlog bugarskog komuniste Šterje Atanasova Viktora, inače agenta NKVD-a.
Vrhunac Drugog zasjedanja AVNOJ-a je – prema sjećanjima prisutnih – proglašenje Tita za maršala Jugoslavije. Nakon burne i dugotrajne aklamacije, skupština bar pola sata prekida rad. Toliko traje čestitanje Titu iako i on, kao i svi ostali, zna bar dvadeset četiri sata da će postati maršal na prijedlog slovenske delegacije.
Vijećnici AVNOJ-a razišli su se oko pet ujutro 30. novembra 1943; tog dana sahranjen je Ivo Lola Ribar. Sedamdeset godina kasnije nijedna od odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a nije više na snazi. Nema ni Jugoslavije. Ali, one buktinje sa grba prvi put okačenog u Sokolskom domu u Jajcu i dalje svijetle u tmini. Obasjavaju ljude i vrijeme u kome su narodi koje sve spaja, a gotovo ništa ne dijeli, krvavo izborili pravo na postojanje, dostojanstvo i samostalno odlučivanje o svojoj sudbini. A i ona Hej, Slaveni – danas kada su države nasljednice Jugoslavije u Evropi i svijetu samo „slamka među vihorove“– nekako dobija na izvornom značenju.
