Asanacija državne tajne

Trojica braće, Ili (1974), Agron (1976) i Mehmed (1978) Bitići, Albanci porijeklom iz Prizrena, rođeni u Ilinoisu, te 1999. godine došli su na Kosovo kao pripadnici Atlanske brigade, formirane u SAD s ciljem da se pridruže Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Na Kosovo su ušli iz Albanije i bez vize tadašnjih nadležnih jugoslavenskih organa, koju – da su i tražili – u tom trenutku ne bi niti dobili. Nakon što je već potpisan Kumanovski vojno-tehnički sporazum (11. jun 1999), braća Bitići odlučuju pomoći prijateljima, šestočlanoj romskoj porodici Mitrović, da se iz Prizrena vrate u Kraljevo, odnosno da ih prebace do granice. Brat ubijenih Fatos Bitići objašnjava da se tih dana nije niti znalo gdje je granica, nikakvih oznaka nije bilo, a advokat Momčilo Kovačević, svjedočeći u dokumentarnom filmu Zločin i tajna, slučaj Bitići novinarke Jasne Janković objašnjava da su prošli Merdare, na mjestu gdje je sad punkt KFOR-a, te ih je nakon petnaestak kilometara zaustavila policija. Policija je ustanovila da u njihovim američkim pasošima nema važeće (tad) jugoslavenske vize, te ih odvodi sucu za prekršaje u Prokuplje, koji im „odrezuje“ 15 dana zatvora, zbog nelegalnog boravka u zemlji. Odmah su prebačeni u zatvor u Prokuplju, gdje se nalaze do 8. jula 1999. godine, jer im je u međuvremenu kazna ublažena za tri dana.

Miroslav Mitrović, čovjek čiju su porodicu braća Bitići dva tjedna prije prebacivali s Kosova u Srbiju, čeka ih na glavnom ulazu u prokupački zatvor – uzalud, jer oni ne izlaze na glavni izlaz. Kasnije će upravnik zatvora Aleksandar Đorđević objasniti da je nalog da ih pusti na slobodu dobio od šefa prokupačke policije Milisava Vučkovića, te da su braća Bitići predata „dvojici muškaraca u civilu, koji su ih odvezli u autu bez registarskih oznaka“. Isto je potvrdio i inspektor za pitanja stranih državljana i putne isprave prokupačkog SUP-a Zoran Stanković, koji je po uobičajenom postupku trebao braću Bitići dopratiti do graničnog prelaza Merdare: „Rečeno mi je da su toga dana, negde oko 13 časova, došla dva lica sa nekim belim vozilom i da su ih preuzeli. Tako nešto se prvi put desilo otkako radim kao inspektor. Kasnije sam od upravnika zatvora saznao da ga je tog dana nazvao načelnik SUP-a Prokuplje Vučković Milisav i najavio da će neka lica iz MUP-a doći po braću Bitići“, izjavio je Stanković.

Kako je utvrđeno, trojica braće odvezena su iz zatvora u bazu Specijalnih antiterorističkih jedinica u Petrovom Selu, te su dva dana potom ubijeni mecima u potiljak (u glavi jednoga od njih nađen je i projektil) i pokopani u masovnu grobnicu (jednu od tri nađene na toj lokaciji), u kojoj je već ležalo ubijenih 67 muškaraca i sedam žena albanske nacionalnosti.

Njihova tijela nađena su 2001. godine, a zanimljivo je da je okružnom javnom tužiocu iz Negotina Miroslavu Srzentiću, neposredno prije samog otkopavanja masovnih grobnica, prišao jedan čovjek i najavio da će ta tri američka državljanina biti nađena u jednoj od njih: nađeni su, kako je tužilac opisao u istom filmu, ruku vezanih žicom i s povezima preko glave, a u odjeći su nađena i rješenja o prekršajnoj kazni.

„Među policajcima se još tada govorilo da znaju tko su neposredni izvršioci, tko je pucao u njih“, kaže tužilac Srzentić, koji će u nekom trenutku spomenuti i to da je imao „dosta neugodnosti“ u Negotinu zato što se bavio tim slučajem. Već u postupku koji je, nakon otkrića masovnih grobnica u Petrovom Selu, on inicirao, saslušani su šef prokupačke policije i upravnik zatvora, kao i inspektor za strance, te Miroslav Mitrović, čovjek čiju su obitelj braća prebacila tri godine ranije s Kosova u Srbiju.

Mitrović je umro u Kraljevu 2004. godine. Njegova supruga Ajša, svjedočeći u filmu Zločin i tajna kaže: „Ubio ga je strah pomiješan s osjećajem grižnje savjesti“; strah, naime, od moguće osvete s Kosova zbog takve sudbine braće Bitići, a grižnja savjesti zato što su stradali pomažući njemu i njegovoj porodici.

I tad su se, međutim, kao i danas, vrtila ista imena mogućih učesnika zločina: od radnika komunalnog poduzeća koji su se bavili iskopavanjem grobnice, do onih koji su leševe ubijenih zatrpavali na samom mjestu zločina. Do danas, unatoč tome što tužilac Srzentić naglašava da „ne postoji državna tajna kad je zločin u pitanju“, nije razjašnjeno tko je naredio „preuzimanje“ braće Bitići iz prokupačkog zatvora i odvođenje u Petrovo Selo i tko je naredio njihovo ubojstvo. Predsjednica Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić reći će, ne jednom od otvaranja slučaja, da je takva odluka morala biti donesena u Beogradu, u vrhu policije i uz suglasnost nekih političara i da je ona predstavljala „znak odmazde“, jer su braća Bitići bili državljani SAD.

Ako se dovoljno vratimo u prošlost, u vrijeme kad su otkrivane masovne grobnice po Srbiji (pa i u Beogradu) i hladnjače s leševima kosovskih Albanaca i samo dva dana nakon pronalaženja trojice braće Bitići u masovnoj grobnici u Petrovom Selu, napadajući tada vladajući DOS za „fame, laži i klevete protiv srpskog naroda“, lider radikala Vojislav Šešelj i potpredsjednik Vlade Srbije za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine, kaže: „Koja to odredba međunarodnog ratnog prava štiti braću Bitići? Svaka zemlja na svetu bi ih streljala kad bi ih uhvatila u uslovima ratnog stanja.“ Pa, definirajući na konferenciji za novinare da su braća Bitići bili „stranci koji su došli da ubijaju u našoj zemlji“, dodaje: „Na isti način na koji bi svaka afrička država odmah streljala strane plaćenike koji dođu da učestvuju u unutrašnjim sukobima, na taj način ni njih ovde nije mogla da štiti nijedna odredba međunarodnog ratnog prava“. Nije, vjerojatno, vojvoda mislio tadašnju Srbiju usporediti, na primjer, s Ruandom (sačuvaj Bože!), nego zorno pokazati kako je tadašnji državni vrh mislio o toj kosovskoj stvari; u međuvremenu su na svjetlo dana izašli i sastanci na državnom vrhu o „asanaciji terena“, o čemu smo slušali i u procesu protiv Slobodana Miloševića u Haškom tribunalu, od Radomira Markovića i Obrada Stevanovića, među ostalima.

Ime Obrada Stevanovića spominje se i u slučaju braće Bitići: on je tada bio pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Srbije i komandant tzv. Operativno poterne grupe MUP-a Srbije, čiji su pripadnici izveli braću Bitići iz zatvora u Prokuplju i odvezli ih u bazu SAJ-a, gdje je komandant bio general Goran Radosavljević Guri, koji je bio podređen – danas haškom optuženiku – generalu Vlastimiru Rođi Đorđeviću, načelniku Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije. General Radosavljević ispitan je po nalogu nadležnog tužioca u vrijeme kad je bio šef Žandarmerije MUP-a Srbije, jer je postojala osnovana sumnja da je kao zapovjednik policijskog poligona u Petrovom Selu morao znati za slučaj braće Bitići i jer je bio u stalnoj vezi s generalom Đorđevićem. Radosavljević je tada izjavio da je u to vrijeme bio na godišnjem odmoru, u lovu s nekim prijateljima, te da se „sjeća da je sreo generala Đorđevića“ nešto kasnije: „Rođa me je pitao da li me je Sreten Popović (policajac, op.a.) obavestio o nekom događaju, a onda mi je rekao: ‘Sve je u redu, ja sam to završio sa Sretenom'“, ispričao je Goran Radosavljević Guri.

„Ako su mislili da su teroristi – zašto im nije pravično suđeno“, ponavlja brat ubijenih Fatos Bitići, koji pokušava doprijeti do istine o odgovornima za smrt svoje braće, vjerujući da će u ubrzavanju istrage doprinijeti i američki FBI, koji surađuje s domaćim organima. „Neću politiku, svestan sam situacije ovde. Zvao sam ministra Dušana Mihajlovića petnaestak puta. Onda mi kažu: ‘Ne brinite, pozvaće on vas.’ Nikad me nije pozvao“, kaže Fatos, s obzirom na to da je i Mihajlović, za svog ministarskog vremena, najavljivao vrlo skoro rješenje slučaja. „Sada sam, nastavlja Fatos, „nakon razgovora sa tužiocem Vladimirom Vukčevićem, stekao utisak da će Guri biti pod istragom, a Ambasada SAD će insistirati da to bude brže. Stekao sam, takođe, utisak da tužilac ozbiljno namerava da izvede pred lice pravde ubice moje braće“, izjavio je nedavno, nakon susreta s tužiocem za ratne zločine Srbije.

Sam Vukčević, ne otkrivajući imena i funkcije dvojice uhapšenih u lancu zločina, kaže da istraga nije završena i da je „otkriven naredbodavac i tko je postupio po njegovoj naredbi“, ali ne i tko je odveo Bitićije iz zatvora u Prokuplju i tko su neposredni izvršioci.

Potpuno odsustvo pričljivosti nalazi se, međutim, kod Slobodana Borisavljevića, odnedavnog načelnika Odeljenja MUP-a Srbije za otkrivanje ratnih zločina, koji odbija izjave o „slučaju Bitići“ iako je u vrijeme zločina bio zamjenik šefa kabineta danas odbjeglog Vlastimira Rođe Đorđevića, bio je upoznat s onim što se pod palicom njegovog šefa događalo na Kosovu te 1999. godine, a bio je i prisutan onomad kad se na kanabetu Slobodana Miloševića govorilo o „asanaciji terena“, odnosno uklanjanju leševa kosovskih Albanaca s mjesta zločina, pa sve do predgrađa Beograda, do batajničkih polja smrti.

Njegov prethodnik na toj funkciji Gvozden Gagić bio je mnogo jasniji prije dvije godine u Dubrovniku, na seminaru o procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima: „Ja ne želim da prećutkujem da je u ratnim zločinima učestvovao i sam doskorašnji vrh policije, generali Sreten Lukić i Goran Radosavljević Guri“, optužio je tada Gagić, usput se založivši i za potpuno ili djelimično oslobađanje od odgovornosti policajaca koji nisu bili izvršioci najtežih krivičnih djela.

Ako državna tajna doista ne postoji kad su ratni zločini posrijedi, trebalo bi se nadati da „slučaj Bitići“ neće završiti tek na dosad nadležnima poznate dvije karike u lancu zločina.