Ono što bi moglo biti kod nje neobično za običan svijet, bilo je samo to što je bila pjevačica u operi, a uz to još, kao takva, i supruga visokog funkcionera, – ali ni to ona nije, u poletnoj jednostavnosti, osjećala kao nešto strašno, jer bože moj živimo u modernom dobu u zemlji socijalističkoj.
Ne da je slutila, nego je i znala unaprijed da će joj mnoge zavidjeti zbog tako dobre udaje: on je bio visoki funkcioner, uz to lijep, zrele, izrazito muške i snažne ljepote, a iznad svega – pratila ga je legenda i slava ratnog komandanta, što je oduvijek opijalo igrivu i živahnu maštu žena, pa i budilo zavist zbog promašene sreće. A sem toga se on, budući mu je čitava mladost protekla u ratovima i tamnicama, čim se najzad dočepao makar i prividnog mirnodopskog života, poširoko zabavljao ne toliko olako koliko željno, uprkos svim partijskim i drugim ograničenjima i za to vezanim unutarnjim grižnjama… Zato je i očekivala da će se ne samo one s kojima je njen muž imao intimnijeg dodira nego i one kojima se nije posrećilo da učestvuju u njegovim momačkim doživljajima, ali koje su znale nešto bliže o njima, pojaviti sa sitnim intrigama – preko telefona i anonimnih pisama, značajnim možda za neku ženu starinskog kova, ali naivnim i neuplivnim za nju i manje-više za čitave nove generacije.
Ali se i u tome u mislima ohrabrivala time da će ulaskom, uz muža, u tu novu i čistu i produhovljenu sredinu, među žene viših funkcionera, koje su mahom izgledale jednostavno i skromno, sve to postati beznačajnim detaljima, sitnim i raskalašnim pakostima, i nestati vremenom, kada se i za spoljni svijet potvrdi unutarnja čvrstina njihovog braka.
I doista, ta sitna, zla i, smišljena uznemiravanja – telefonski pozivi mužu, saopštavanje njoj samoj sablažnjivih detalja, anonimna pisma, sve je to opadalo, iz nedjelje u nedjelju, iz dana u dan. Ali je, mimo očekivanja i nasuprot tome, nije primila a kamoli prigrlila nova sredina. Dočekao ju je tako masivan, leden i neprobojan zid, koji niko nije mogao unaprijed očekivati, a najmanje ona – s predstavama posljeratne omladinke i mlade partijke, a i mladice, iako uznemirene i začuđene svim onim novim što bračni život sobom donosi, utonule u rumeni sjaj i oganj prve ljubavničke sreće.
Brak je spadao i spada, bez obzira na unutarnje odnose i spoljne oblike, u jednu od bitnih ćelija i osnova društvenog života…
Zato je mlada žena i bila pogođena, stučena i kao ljudsko biće, i kao žena i kao supruga, kad je ta nova i idealizovana sredina – veći i presudni njen dio – na prvom koraku na nož, golim sječivom mržnje i prezira dočekala i nju i njene bračne odnose. A to je za tu mladu ženu, a i inače, bilo ispoljeno s takvom žestinom i upornošću, koji se nijesu mogli mjeriti nikakvim dotad saznanim ličnim ili poznatim društvenim mjerilima, a mogli bi se pojmiti jedino ako bi se i za njih dala jasno sagledati ljudska životinjska pohlepa za održanje socijalnih pozicija, nerazumnija i divljija, čudovišnija i nemilosrdnija od ikakve životinjske borbe. Jer eto, pozicije tog sloja su pojavom mlade žene ugrožene tako naglo, sudbinski i na neki nedokučiv način, kao samom činjenicom što se jedna od onih nepoznatih, nezaslužnih, koja ne samo da nije ni bila u ratu i da nije mogla postati ni običan član nekog običnog rejonskog ili studentskog komitetčića, nego je i glumica kao i sve glumice, koja se ko zna kako „uvukla“ u Partiju u kojoj sad ima svega i svačega…
Istina, te mahom primjerne supruge i majke – koje su se javno izjašnjavale za ravnopravnost i slobodu žena i od kojih su neke bile i funkcioneri ženskog pokreta, a neke na visokim položajima – nijesu mnogo prebacivale mužu što se oženio jednom „takvom“ koja „nema nikakve veze s nama“ (tj. – s njima, sa određenim slojem žena, sa određenim stepenom funkcija). Ta zaslijepljena pristrasnost se nije obzirala ni na šta, pa ni na to što je on skoro dvaput bio stariji, i u svakom pogledu neuporedivo iskusniji od nje. A sem toga, bio je i stari komunist, čije bi grijehove, čak i po moralu koji je vladao u toj sredini, trebalo suditi strože. Ali, da… Ali ona uopšte nije imala veze „s nama“, s njima, pa time – ni s komunizmom, ni s ljudima i ljudskim društvom uopšte, jednom riječju – uljez i otpadak! (…)
Čitava mladoženjina „krivica“ je olako odbacivana, a u najboljem slučaju mu je nonšalantno i uz šalu zamjerano da je ušao ipak u godine i da mu – neka me čitalac izvini zbog ovog i drugih sličnih izraza! – „sad odgovara piletina“… A ustvari je i u tome krivica bacana na nju na najfrivolniji način: „Upecala ga je na golu nogu“; „ne izdrža poslednju frajersku ofanzivu“, „naratovao se drugar, trebalo je da mu samo podigne suknju…“
U onim donjim, nižim krugovima, bilo je sve to otvorenije – divljačnije, grublje i surovije. Sekretareva žena je takorekuć prekonoć postajala najuglednija dama u srezu, i to bez obzira na njene intelektualne i druge odlike, ona je marno i budno birala prijateljice i bila je prava sreća stupiti u njen posvećeni krug.
A kako su se politički odnosi unutar kruga mijenjali i pojedinci padali i dizali se na funkcijama, tako su se sklapala i raspadala prijateljstva i među muževima i među ženama. Ali u jednom je svaki krug bio zatvoren i neprobojan – ne dopustiti „nezasluženim“ ili onim koji nijesu približno na istoj stepenici vlasti da uđu u stvarni, unutarnji i intimni život kruga…
Prema onom što je mlada žena kasnije doznala, između one žene i mladoženje vodio se ovaj razgovor: Ona: „Je li to ta tvoja lepojka?“ On: „Jeste. Dopada li ti se?“ Ona: „Pa, kako se uzme! Ovako spolja – i može, ali izgleda da nije mirisala mnogo baruta?“ On: „Nije ni mogla, nije imala ni trinaest godina.“ Ona: „Znam, znam. Ali nije ti ni bilo teško naći. Našla te, ona tebe. Ne znam samo što si se vjenčavao! Kod toliko dobrih starih drugarica…“ On: „Ženio sam se iz ljubavi, iz dopadanja, a ne… “ Ona: „Ja, ja, ljubav, ljubav – gori kao mokro ćebe u Savi. Da se nijesi zatrčao, na mladost i ljepotu?“ On: „Ne ženi se forum nego čovjek“…
Nevjesti je izgledalo, dok je ulazila tako s muževljevom rukom preko leđa, da je sve to bilo slučajno, svakako trenutno. I ona je namah sve i zaboravila, provlačeći se između stolica i pod novim utiscima.
Ali ako je taj nejasni i neprijatni susret i mogao lako da iščili pred očaravajućom ljepotom i prigušenim šarenilom prepunog stadiona i rascvalim buketima pijeskova na sve strane, čas ovdje čas ondje, prema tome gdje je omiljeni tim grada pristizao optrčavajući arenu – prvi susret s drugim ženama iz te lože, koji se nije mogao izbjeći, zgranuo je i zamrzao mladu ženu. I dok su igrači očekujući sudiju zagrijavali ispred golova mišiće, muževljev prijatelj – kum ju je upoznavao s nekim drugovima i s četiri drugarice, koliko ih je svega i bilo u loži, među njima i sa onom ispred ulaza, kojoj je nevjestu sad povukla još veća radoznalost. Ljubazno i neodređeno se smješkajući, muškarci su joj pružali ruku, da bi je namah i kao nenamjerno zaboravili pred prizorom igrališta. Ali žene su joj mlitavo, bez stiska i bez riječi i nekako sa strane pružale ruku, i očevidno namjerno okretale glavu od nje, čak ne ni ka igralištu, nego baš tako da to ona jasno vidi. A ona, ona ispred ulaza, ona najfinija i najumnija, ona joj nije ruku pružila, nego se jedva primjetno poklonila i neodređeno – i šaljivo i prekorno, i nezainteresovano i ledeno rekla: „I vi ste glumica? Da, čula sam. One druge, udate za naše generale, nikada ne dolaze ovde“…
Nevjesta nije znala, kad je prišla, šta da kaže, a ona žena je ćutala, gledajući nijemo i uporno i lupkajući prstima o tašnicu. „Ja sam – poče nevjesta i začudi se što zamuckuje – ja nisam onakva kakve Vi mislite da su glumice, a neke možda i jesu takve. Ja …“ Ali je ona presječe: „Ja i ne tvrdim. Ali Vaše je zanimanje takvo da… Uostalom, zašto da se pred Vama izjašnjavam i… da Vam činim neprijatnosti? Jedno ipak treba da Vam je jasno, i to Vam kažem s najboljom namerom, radi Vas samih – Vi nikad nećete moći da budete društvo naših drugova i drugarica.“ I ta žena se kao u nekoj igri okrenula lako na petama i udaljila…
… Naročito su bile izvještene u surovosti one koje se nijesu mogle pohvaliti za svoju mladost vrlinama koje su tražile od drugih, od nevjeste.
Jedna je rekla, imitirajući slabu literaturu: „Prosto osećam odvratni zadah razvrata ako sam s njom u istoj prostoriji.“ A jedna druga, koja je proživjela mladost u onom vremenu kada se u Skoju smatralo prvim znakom ženske emancipacije, oslobođavanje od „buržoaskih“ moralnih predrasuda djevičanstva i vjernosti: „Više se ne zna ko su naše drugarice! Ne razlikuje se ko je kurva a ko je drugarica.“ A jedna opet: „Njeno zanimanje je takvo da može biti samo kurva“…
U krugu se, kao udarom struje, munjevitim i tajnim šapatom raščulo da je glumica trudna. A odmah s tim – komentari, nesvakodnevni i pristrasni. Ali, to dijete! Još i to! Najednom! Nije se, ipak, išlo tako da se otvoreno tvrdi da ono nije i njenog muža, jer bi tako što bilo nelogično, neprirodno, a rušilo bi i ugled jednom, ipak članu kruga. Ali… Sad je „sve bilo jasno“: ulovila je „našeg druga“ na „ljudske slabosti“ (koje se inače nijesu priznavale!), „napravio“ joj je dijete još prije vjenčanja, pa nije ni imao kud…
